Melankolik iz tvrdokuhane proze

GORAN TRIBUSON

Detektiv Marlowe nije ni sretan ni uspješan čovjek. Bio je melankolik kao i čovjek koji ga je izmislio, Raymond Chandler, neuspješni novinar i genijalni romanopisac, koji se znao zanijeti alkoholom i pokušajima samoubojstva

Moje djetinjstvo nije obilovalo detektivima, niti je to zvanje bilo na cijeni među nama klincima. Naime, istražne radnje u stvarnom su svijetu obavljali milicijski inspektori, sve redom ljudi s partijskim pedigreom, zbog kojih su redovito bili u pravu i dolazili do krivaca bez velike muke. Kako ne uloviti bandita kad su partijski stavovi na tvojoj strani? U svijetu filma neosporno su carevali kauboji s koltovima raznoga kalibra, i s konjima koji su im u životu bili važniji nego bilo kakva škola i ne znam kakva ljepotica. Potom su u zabavljačkom svijetu bili popularni mačevalački stručnjaci, kadri da se bore, onako u cugu, od podruma do tavana, zahvaćena plamenom, gdje bi obično na kraju nagrabusio ružniji negativac s povezom na oku. Sjećam se samo jednoga detektiva stripovske provenijencije u čije se slučajeve nisam baš razumio, i čiji je status neženje poticao razne glasine i oklade kada će papirnati heroj završiti u braku. Kad bu se taj Rip Kirby oženio?, stalno je pitala mamina prijateljica, kao da je ona mogla u toj aferi imati bilo kakve šanse. Kao mačistički odgojenu dečku meni se to jednostavno gadilo; nisam naprosto mogao podnijeti činjenicu da se, recimo, John Wayne ne pojavi u novom filmu zato što je trenutno oženio kitničarku iz Dodge Cityja. To naprosto nije bilo dostojno pravih pustolova.

Raymond Chandler

Zapravo, trebao sam još malo odrasti da bih uočio detektive, spoznao njihove vrijednosti i naučio ih voljeti. Bilo je tu svakakvih tipčina. Neki Nero Wolfe bio je lud za tamnim pivom koje se zove stout, kao i tip koji je pisao romane o istragama toga gospodina. Zatim je neki James Headly Chase, inače jako rasprostranjen u slavnoj biblioteci X-100, napisao stotine romana, prestigavši stanovitoga Lopea de Vegu, koji se nešto ranije bavio čudnim poslom pisanja više tisuća drama u stihu. Uz tu bratiju čitao sam i Elleryja Queena, čiji se junak također zvao Ellery Queen, premda nije bila riječ o autobiografskom štivu. Zatim Mike Hammer, grubi tip koji je poubijao sve što je vrijedilo poubijati i poševio također sve što je trebalo poševiti. Ne znam nije li se u tom kompliciranom pregalaštvu koji put zabunio i poševio nešto što je trebalo ubiti, i obratno, jer su romani o tom tipu izlazili takvom brzinom da se stvari nisu dale nadzirati. Ne smijem zaboraviti Herculea Poirota i Sherlocka Holmesa, koji je rješavao tako složene slučajeve da mnogi od njih nisu ni dan-danas skroz razriješeni, nego se na njima još neumorno radi.

Složene osobnosti

Tada sam shvatio da i detektiv može biti složena osoba, koja izvan radnog vremena ima privatni život, koja voli neke stvari, dok mu druge idu jezivo na živce, koja s hotelskim portirom razgovara o zabludama komunizma, a uz noćni šank pije po dva gimmleta, jednog za sebe, a drugog za pokojnog prijatelja. U nekoj enciklopediji izmišljenih likova jedan je tip, sravnjujući podatke iz romana, napisao kako Phill Marlowe može prije Drugoga svjetskog rata imati manje godina nego nakon njega te kako nas potraga za njegovim biografskim podacima vodi u pravi literarni labirint. Brzo sam skužio da će taj Marlowe postati moj junak, ne zbog svega onog što je imao, nego možda baš zbog onoga što mu je nedostajalo. Koliko se sjećam, u svih sedam i pol romana o Marlowu, Phill ima samo jednoga prijatelja, a i tog je navodno netko ubio. Kada se otkrije da je tip ipak živ, ispostavi se da je gad amoralist, varalica i ubojica (neka se zna i ime nitkova – Terry Lenox). Gadnoga tipa, u svom filmu, Robert Altman je ubio, Phill Marlowe nije imao živaca za takvu stvar. Što se pak tiče lakih cura što šaraju bulevarima Bay Cityja, Marlowe je izbjegavao taj soj. Jednu je curu (Big Sleep), koja ga je dočekala u njegovu krevetu, naprosto izbacio iz sobe, a potom promijenio posteljinu. Gdje ćeš većeg cinizma od te mizantropske geste u romanu čiji je naslov metafora za smrt, kao što su i naslovi većine Chandlerovih romana (Žena u jezeru, Dugi oproštaj, Zbogom, ljepotice, Visoki prozor...). S druge pak strane dopustio je da ga zaprose, čak je i pristao. Stanovita Linda Loring izrekla je te riječi, a on je prihvatio, nakon čega „the air for him was full of music“. Bilo je to na kraju sedmoga romana, osmi počinje s bračnom dosadom i stalnim bjegovima iz ljubavnoga gnijezda. Vjerojatno za detektive nije dobro da se žene, samoća bolje artikulira njihov stav prema životu.

Cinični zanesenjak

Stav Phila Marlowa nije nešto čime bi se vrijedilo hvaliti. Prvo, on je mizantrop, što zacijelo proizlazi iz spoznaje da ljudi nisu dobri. Potom je cinik koji sasvim opravdano misli da se glupanu treba narugati, ali narugati se treba i kaćiperkama, hvalisavcima, bogatunima, varalicama, lažljivcima... Komu sve ne? Ima li ta lista kraja? On ne voli glupost i potkupljivost vlasti, ne voli korumpirane policajce („još nitko nije pronašao način kako se zauvijek oprostiti s policajcima“), nije mu drago kada se netko razmeće vlastitom lovom i utjecajem. Ali Marlowe ne puca u druge, jedva da se i mogu prisjetiti nekoga tako drastična poteza. U Leoneovu Bilo jednom u Americi prevareni mafijaš Noodles kažnjava bivšega prijatelja odbijajući ga nazvati pravim imenom. Umjesto imena zove ga sekretarom Baileyem. Istu vrst prezira odabire i Marlowe govoreći: „Señor Mayoranes, evo vaše petohiljadarke...“

Zapravo, Marlowe nije ni sretan ni uspješan čovjek, po čemu kao da ne pripada družini vedrih branitelja pravde. Uvijek sam ga zamišljao kao nekoga tko, nakon što je slučaj riješen, vadi šahovsku ploču i analizira surove Capablancine partije, ili odlazi nekamo daleko, ali ne tako daleko kako je otišla Welma. Čini se da je ipak bio melankolik kao i čovjek koji ga je izmislio, Raymond Chandler, neuspješni novinar i genijalni romanopisac, čovjek koji se znao zanijeti alkoholom i pokušajima samoubojstva.