Kontroverzni pokretač kulture

Jedno je sigurno, Izidor Kršnjavi bio je prije svega kontroverzna ličnost. Njegovom inicijativom potaknut je niz projekata od iznimne kulturno-društvene važnosti, dok je u drugima izazvao brojna neslaganja. Kako bilo, rasprave oko njegove uloge u kulturnom i političkom životu Hrvatske na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće još ne jenjavaju

Slikar, povjesničar umjetnosti, likovni kritičar, pravnik, sveučilišni profesor, mecena, prevoditelj, sve su to titule koje se vežu uz ime Izidora Ise Kršnjavija. Uz to pisao je stručne studije, memoare, povijesno-umjetničke putopise, reformirao je školstvo, inicirao mnoge kulturne projekte, poticao gradnju novih te obnovu starih građevina, osnovao katedru za povijest umjetnost na Zagrebačkom sveučilištu.

O njemu su pisali mnogi, kroz prošlo stoljeće imao je mnoštvo pristaša, ali isto toliko i protivnika. Iako je izabran za zastupnika s mađaronske liste Khuena-Héderváryja, što je, logično, dočekano u Hrvatskoj kao velika izdaja, valja priznati kako je upravo to omogućilo uzlet hrvatske kulture, školstva i umjetnosti potkraj 19. stoljeća kakav se poslije više nije ponovio. On je zajedno sa Strossmayerom približio naš prostor srednjoeuropskom te stvorio plodno tlo za kulturnu emancipaciju. Htio se izboriti za mjesto Hrvatske u mnogonacionalnoj državi u kojoj su se druge nacije snažnije nametale svojim kulturnim i materijalnim prosperitetom. Napisao je jednom prigodom: „U teškoj borbi za opstanak naroda kultura je jak i sjajan štit“ i „Umjetnost je idealna potreba… za svaki plemeniti narod; u gradjevnih spomenicih čita se poviest duha i srca svakog naroda“, također je bio među rijetkima koji su govorili o umjetnosti kao nevaravu znaku uspona ili propadanja naroda, a o nemaru kao znaku barbarstva. Ipak, svoje svjetonazore i želje morao je često sputavati i podređivati tuđim političkim htijenjima i sveukupnim materijalnim mogućnostima.

Bakačeva kula, knjižnica Metropolitana i dio renesansnog obrambenog zida katedrale – srušeni 1906.

Da bismo bolje shvatili situaciju u Zagrebu u doba prije Kršnjavija, potrebno je spomenuti kako je on bio izvan suvremenih europskih tijekova kako u likovnim umjetnostima i arhitekturi, tako i tehnički. Još važnije je kočenje prosperiteta od strane Austro-Ugarske, koje je i Khuenova vlada stalno pokušavala ostvariti. No unatoč Khuenovoj političkoj diktaturi i mađarskoj hegemoniji, hrvatska se autonomija provodila samo na području školstva i kulture, i to zaslugom Ise Kršnjavija, a to je bilo od vitalne važnosti za formiranje društva. Tako je jednom prigodom rekao Ljubo Babić: „Iso Kršnjavi je bio motor koji je pokrenuo početke našeg likovnog života.“ S tim se ne bi složili Kršnjavijevi žestoki kritičari, među kojima je bio i Krleža, koji su poveli rat protiv historizma nakon 1900.

U svakom slučaju, Iso Kršnjavi zanimljiva je ličnost, koja ni danas nije pošteđena polemika o svojemu liku i djelu.

Slikarstvo Ise Kršnjavija

Izidor Kršnjavi rođen je 22. travnja 1845. u Našicama. Maturirao je na vinkovačkoj gimnaziji 1863, nakon čega radi na gimnaziji u Osijeku kao učiteljski pripravnik i namjenski učitelj, predavajući njemački jezik, filozofiju, povijest i stenografiju. U to doba prima i prve slikarske poduke. Godine 1866. upisuje povijest, povijest umjetnosti i filozofiju na Bečkom sveučilištu. Na Akademiju likovnih umjetnosti upisuje se 1868.

Slikarstvo Izidora Kršnjavija uvijek je ostalo u sjeni zbog njegove bogate djelatnosti na kulturnom, političkom i društvenom planu. Tomu je pridonio i on sam odrekavši se svojih djela u zaista oštroj samokritici svoga likovnog stvaralaštva i talenta. Slikarstvu će se ipak vratiti, no tek u starosti na nagovor supruge. Govoriti, a time i valorizirati njegovo slikarstvo moguće je temeljem relativno slabo poznata opusa iz dva, već spomenuta, razdoblja. Naime, mnoga djela razasuta su po privatnim zbirkama ili im se već odavno zameo trag, no i na osnovi dosad poznate građe moguće je odrediti osnovne postavke njegova slikarskog djela, koje njegovo slikarstvo smještaju ne samo kronološki nego i stilski u tijek hrvatske umjetnosti devetnaestog stoljeća, kako navodi Dajana Vlaisavljević u eseju o Kršnjavijevu slikarstvu.

Vlaho Bukovac, Iso Kršnjavi, 1895.

Prve slikarske poduke dobio od Huga von Hötzendorfa. Iz tog, najranijeg razdoblja, poznato je njegovo djelo Zimski pejzaž iz 1865, na kojem uočavamo veliki utjecaj učiteljeva načina slikanja u potezima kista i tonovima. Studij slikarstva započinje 1868, i to na savjet profesora kao praktičnu dopunu studiju povijesti umjetnosti. Iste godine izrađuje sliku Pejzaž s krovovima, na račun koje dobiva stipendiju za studij slikarstva od zemaljske vlade. Poslije prelazi na Akademiju u Münchenu, gdje uči slikarstvo kod Wilhelma Dieza, Pilotyjeva učenika. Prva velika priznanja Kršnjaviju su donijele dvije slike girlanda, okomite kompozicije: jedna prikazuje vijenac tropskoga voća, druga vijenac povrća. Slike su nakon Beča i Rima izložene u Zagrebu na prvoj umjetničkoj izložbi 1874, s još dvjema slikama. Prva je Dvije mrtve ptice, a druga Šumski predio s gljivama iz 1872, koja je do danas sačuvana.

Među najvažnija ostvarenja Ise Kršnjavija ubraja se vjerojatno najčešće reproducirana njegova slika, Studija ženske glave iz 1873/1874, koja ga je uvela kao slikara u hrvatsku umjetnost. Na tamnoj podlozi prikazan je djevojački lik, bijeli ovratnik jedini je svijetli naglasak, slikan, kao i ostatak slike, gustim, pastoznim namazom boje.

Prije povratka u Hrvatsku boravi i u Italiji, gdje proučava renesansno slikarstvo i antiku. U tom razdoblju crta skice prema djelima starih majstora i slika manje slike krajolika, rađene neposredno te se u njima ogleda trenutak nastanka. No Kršnjavi nije bio svjestan koliko je time bio blizu novim težnjama u likovnoj umjetnosti. Te je slike smatrao tek studijama za veća djela. Nakon povratka iz Italije počinje izrađivati studije za velike figuralne kompozicije, tada radi na slici s motivom iz pompejanskog života koja je izgubljena. Istovremeno radi sakralne kompozicije Raspeće s Marijom i Ivanom i Madona s djetetom za crkvu u Gorjanima kod Đakova. Dobiva narudžbu za izradu slike Madona s djetetom za crkvu Svetog Marka u Zagrebu, no s tom slikom doživljava neuspjeh, koji je neposredan razlog njegova prestanka slikanja.

Oko 1918. Kršnjavi se vraća slikarstvu, slika mrtve prirode, portrete i pejzaže.

Iako je težio slikanju velikih figuralnih kompozicija, trag u povijesti hrvatske umjetnosti ostavio je upravo djelima koje je smatrao tek studijama za veća, po njegovu shvaćanju, važnija ostvarenja.

Jedno od važnih pokretača kulturnih projekata u gradu Zagrebu tog vremena bilo je Društvo umjetnosti. Najzaslužniji za njegovo osnivanje i smjer djelovanja bio je također Izidor Kršnjavi. Takvo društvo već odavna je bila praksa u svim većim europskim gradovima. Ono je okupljalo umjetnike, kulturne i prosvjetne radnike, bankarske i trgovačke ustanove, bogate privrednike i političare s namjerom uspostavljanja kontakata između umjetnika i publike. Osim toga njegova zadaća bila je i obnavljanje povijesnih spomenika i podizanje novih, potpomaganje umjetnika, propagiranje umjetnosti te formiranje javnoga mišljenja o različitim umjetničkim pitanjima. Zaslugom Ise Kršnjavija djelovanje našeg Društva umjetnosti skrenulo je prema arhitekturi i obrtu, što je dovelo do osnivanja Muzeja za umjetnost i obrt te Obrtničke škole. Kršnjavi ih je od početka vidio čvrsto povezane. Program Obrtničke škole u cijelosti je napravljen u odboru Društva umjetnosti. Uz to Društvo je priređivalo razne izložbe, izdavalo časopis, potaknulo osnivanje Moderne galerije time ostavljajući značajan trag na društveno-kulturnoj sceni Zagreba i Hrvatske, što je izravna zasluga Kršnjavija, koji je Društvo vodio prema vlastitim zamislima.

Biskup J. J. Strossmayer gradu Zagrebu darovao je zbirku slika uz uvjet osnivanje Katedre za povijest umjetnosti. Na sveučilištima je bila praksa da ta katedra bude povezana s galerijskim i muzejskim ustanovama, što je trebao biti slučaj i u Zagrebu. Upravo je biskup Strossmayer Kršnjaviju namijenio ulogu prvoga kustosa galerije i profesora na toj katedri, što se i ostvarilo 21. studenog 1877, kada je imenovan izvanrednim profesorom povijesti i klasične umjetničke arheologije. Za nekoliko mjeseci, točnije 11. ožujka 1878, održao je i prvo predavanje, čime je označen početak djelovanja katedre.

Obnova i izgradnja

Upravo je Kršnjavijevom zaslugom došlo do izgradnje i obnove niza građevina, oko kojih se često mnogo polemiziralo. On je također mnogo pridonio Bolléovoj implementaciji u našu kulturu. Naime, stalno je pisao članke u kojima je opisivao i hvalio njegov rad te ga preporučivao znancima. On je sam u više navrata govorio protiv „oficijelnog inženjerskog stila“ obnove i zalagao se za drukčiju arhitekturu, stoga ne čudi njegova naklonost Hermannu Bolléu. Projekt obnove proštenjačke crkve u Mariji Bistrici, u koju je dolazilo sve više hodočasnika pa joj je bilo potrebno proširenje i monumentalizacija prostora, napokon je povjeren austrijskom arhitektu.

Iako je to prvobitno trebala biti restauracija barokne crkve, pod Bolléovom rukom nastala je potpuno nova crkva. Kršnjavija je Bolléov projekt oduševio, no nedostajalo mu je sudjelovanje svih umjetnosti, budući da je htio oslikani crkveni prostor, što je ovdje izostalo, a ostvarit će se u križevačkoj katedrali. Navedena grkokatolička katedrala Sv. Trojstva u Križevcima također je u potpunosti kreacija 19. stoljeća. Kršnjavi je obnovu te prvobitno gotičke crkve ponovno povjerio Bolléu. Unutrašnjost su oslikali Tišov, Medović, Čikoš i Kovačević, a radovi umjetničkog obrta, korišteni u uređivanju interijera crkve, također su visoke umjetničke vrijednosti. Na ovom primjeru Kršnjavi je ostvario viziju cjelokupnog umjetničkog djela.

Saborna crkva Sv. Trojice u Pakracu, sagrađena sredinom 18. stoljeća, obnovljena je potkraj devetnaestoga. Od stare crkve zadržan je samo perimetar zidova ostalo je sve novogradnja. I ovdje, kao i kod spomenute crkve u Križevcima, zasluga za poticanje obnove i izbor Bolléa za arhitekta ide Kršnjaviju.

Sporna Bakačeva kula

Sudbina katedrale prati Kršnjavija kroz cijeli njegov radni vijek. Od početaka javnog djelovanja zalagao se za obnovu i govorio protiv barokizacije katedrale, kada je napokon došao na mjesto predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu odobrio je i znatna sredstva za obnovu. Ipak najzanimljivije je njegovo sudioništvo u odluci o rušenju Bakačeve kule zbog lavine rasprava i problema koje je potaknuo. Strossmayer je također bio za obnovu crkve smatrajući da je barokizacija „uznemirila dostojanstvo gotike“. Kršnjavi, a time i Društvo umjetnosti, htjeli su da se crkva obnovi u „prvoj umjetničkoj formi“. Kako se gradnja crkve bližila kraju i opozicija spram Bolléa rasla, naposljetku je i Kršnjavi počeo mijenjati mišljenje uvidjevši kako nije bilo potrebno potpuno čišćenje crkve od baroknoga stila.

Što se Bakačeve kule tiče, prvi razlog za rušenje bio je povezivanje Donjega grada s Kaptolom te samu nefunkcionalnost kule, što je Kršnjavi posebno isticao. Njegovo je mišljenje bilo kako ne treba čuvati zgrade samo zato što su stare ako s njima nisu spojene osobito važne povijesne uspomene, a k tome nisu ni umjetnički važne, odnosno, kako je sam rekao: „Bakačeva kula jednostavno nije lijepa, to je prosta kula.“

Pod pritiskom hrvatske kulturne javnosti, koja je bila protiv rušenja, Vlada je uredbom, koju je Khuen potpisao, zaštitila zidine i, posebno, Bakačevu kulu, no nakon njegova odlaska Društvo umjetnosti, koje predvodi Kršnjavi, traži da se skine zaštita i da se dopusti rušenje „ružnog tornja“, što odobrava ban Teodor Pejačević. Nakon rušenja javile su se ideje s planovima restitucije, primjerice arhitekta Viktora Kovačića i mnogih drugih, no prostor pred katedralom ni danas nije riješen i ostaje veliki urbanistički problem.

Jedno je sigurno, Izidor Kršnjavi bio je prije svega kontroverzna ličnost. Njegovom inicijativom potaknut je niz projekata od iznimne kulturno-društvene važnosti kako za umjetnost na prijelazu stoljeća tako i za njezin dalji razvoj. Iako se u nekim idejama pokazao kao vizionar i nedvojbeno zadužio hrvatsku javnost, u drugima je izazvao brojna neslaganja, tako da se njegovo ime i danas provlači kada se spominju diskutabilne intervencije kao što su obnova zagrebačke katedrale ili rušenje Bakačeve kule. Kako bilo, polemike oko njegove uloge u kulturnom životu s jedne strane, te političkom pragmatizmu i nerijetko kameleonstvu s druge, još će se nastaviti.