Konačno i Mozart

Vjerovali ili ne, u stogodišnjoj povijesti veronskoga opernog festivala, koja će se navršiti sljedeće godine, još nikada na programu nije bila ni jedna Mozartova opera! Najizvođenija je, dakako, Aida s 597 izvedbi, slijedi Carmen s 226 izvedbi. Ove je godine načinjen taj, za Arenu očito povijesni iskorak da, uoči stogodišnjice, repertoar upotpuni i jednim djelom salzburškoga majstora. Naime, valja razumjeti mehanizam funkcioniranja toga festivala koji se održava više od dva mjeseca (ove godine od 22. lipnja do 2. rujna), izvodi pedesetak predstava, a na svakoj se okupi i do 15.000 gledatelja. Te mastodontske brojke ne bi podnijele eksperimente ni nagle zaokrete, pa se repertoar pomno balansira. Najpopularnijim naslovima rijetko se i promišljeno dodaju manje poznati, a spektakularnim, tradicionalnim produkcijama – kao što je povijesna Aida redatelja Gianfranca de Bosija, prema izvornim scenografskim i kostimografskim skicama Ettora Fagiuolija – umjereno modernizirane produkcije.

Mozartov Don Giovanni u raskošnom ambijentu veronske Arene

Zaziranje od Mozarta pokazalo se neopravdanim jer je predstava Don Giovannija izvanredno uspjela i privukla jednako publike kao Aida. Doduše, režija je povjerena velikome magu arenskih spektakala Francu Zeffirelliju koji tu pozornicu poznaje u dušu i zna iskoristiti prednosti njezine golemosti, pa uspjeh nije ni mogao izostati. Publika obožava osamdesetdevetogodišnjega Zeffirellija, koji je na zadnjoj, šestoj, izvedbi 25. srpnja došao u invalidskim kolicima na pozornicu pokloniti se publici i ubrati lovorike svog uspjeha.

Zalog upjeha bio je i nositelj naslovne uloge Ildebrando D’Arcangelo, jedan od najistaknutijih tumača Don Giovannija današnjice. Visok, vitak i naočit, muževan i elegantan u kretnjama, ugodna glasa i muzikalne interpretacije te uživljenosti u lik, dominirao je scenom i predstavom kao pravi spiritus movens. Zeffirelli je kao scenograf načinio spektakularnu scenografiju trodimenzionalne freske stubišta neke Palladiove vile koja je raskošno ispunila pozornicu i omogućila brze promjene svih dvanaest slika. A uz protagoniste, čega tu sve nije bilo: mnogo rekvizite, mnoštvo slugu i naroda po seviljskim ulicama i trgovima te mnoštvo zborista i statista koji zdušno igraju svoje male uloge svakodnevnih poslova i noćnih susreta, upotpunjujući cjeloviti mozaik operne priče o vječnoj borbi između erosa i tanatosa, kojoj se Mozartov junak samorazorno predaje.

Ostali protagonisti, tenor Saimir Pirgu kao Don Ottavio te sopranistice Anna Samuil kao Donna Anna i Maria Agresta kao Donna Elvira, istaknuli su se suverenim pjevačkim ostvarenjima. Bruno De Simone bio je duhovito razigran Leporello, Deyan Vatchkov diskretan Masetto, a Christel Lötzsch, prema Zeffirelliju, prilično razuzdana Zerlina. Glazbenu izvedbu pripremio je dugogodišnji, najistaknutiji Arenin dirigent Daniel Oren, koji orkestralnu pratnju te dinamiku i agogiku svake arije oblikuje poput maloga dragulja. Primjer odnosno partitura Don Giovannija razotkriva određenu akustičku zamku veronske Arene, ali i tajnu pjevanja na tako velikome otvorenom prostoru. Prirodni prostor kamenih tribina omogućava laku emisiju pjevačkih glasova na veliku daljinu u prostor gledališta. Mora se pjevati potpuno normalno i nisu potrebni nikakvi teutonski glasovi. S druge strane, smještaj orkestra ispod pozornice prigušuje orkestralni volumen, što je dobrodošlo, primjerice, kod Puccinijevih opera u kojima orkestar nikada ne pokriva pjevače. Manje je pogodno kod prozračne mocartovske fakture i njegovih čembalskih secco recitativa, jer se na trenutke orkestar slabo čuo. No to je priroda, a možda i razlog što se Mozarta nije ranije izvodilo. Dirigent Orenova iskustva znao je postići najbolje.

Daniel Oren redovito dirigira i Aidu, ne svih šesnaest, već osam izvedbi, dok su dvije, kao atrakcija, bile povjerene Placidu Domingu. Njemu, nakon Orena, sigurno nije bilo teško preuzeti dobro uhodan i uvježban glazbeni mehanizam zbora i orkestra Zaklade veronske Arene. Zadnjih šest izvedbi preuzeo je Marco Armiliato. Potkraj srpnja nastupila je sopranistica Oksana Dyka, pristojna nova Aida, a uz nju pouzdana veteranka, mezzosopranistica sa sopranskim visinama Dolora Zajick kao Amneris, i pouzdani tenor Jorge De León kao novi Radames. Produkcija redatelja Gianfranca de Bosija označena je kao uspomena, sjećanje na prvu veronsku Aidu kojom je festival 1913. počeo.

Još jedna repertoarna novost prošle godine bila je produkcija Gounodove opere Romeo i Julija, koju je režirao novi umjetnički ravnatelj Opernog festivala Sferisterio u Macerati Francesco Micheli. Djelo je postavljeno da glazbom simbolizira legendarne veronske zaljubljenike za predstojeću stogodišnjicu festivala, pa je i ove godine izvedeno četiri puta. U prologu priča počinje u današnjici i transponira se u legendu, da bi se finalu opere ponovno iz legende vratila u sadašnjost. Legenda je postavljena kao bajka, što možda sugerira da su takve ljubavne priče moguće samo u bajci.

Razigrano i maštovito Michelijevo operno kazalište sa šarenilom kostima Silvije Aymonino i konstrukcijskom scenografijom Edoarda Sanchija u potpunosti plijeni pozornost, kao i romantično zanosna glazbena izvedba pod ravnanjem Fabija Mastrangela. Na čelu su bili lirski raspjevani Julija i Romeo milozvučne sopranistice Aleksandre Kurzak i ugodnoga tenora Stefana Secca.

Ovogodišnji, 90. festival još je obuhvatio 13 izvedbi Carmen, 6 Turandot i 5 Tosci. A za jubilej sljedeće godine planiraju se sjajne stvari: čak dvije produkcije Aide, Latinska trilogija – Rigoletto, Trubadur i Traviata te Nabucco, Requiem i Gala Verdi – za Verdijevu godinu, Gala Wagner za Wagnerovu godinu te Romeo i Julija – za vječnost.