Karaševci nisu ekavci

Dobro je poznato da Matica srpska objavljuje niz časopisa (Zbornik Matice srpske za književnost i jezik; Zbornik Matice srpske za slavistiku; Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku; Zbornik Matice srpske za klasične studije; Zbornik Matice srpske za društvene nauke; Zbornik Matice srpske za istoriju; Zbornik Matice srpske za scenske umetnosti i muziku itd.), a među njima je i Temišvarski zbornik, koji izlazi od 1994, a 2011. objavljen je šesti njegov broj. Jedan je od suradnika Temišvarskog zbornika i Milja N. Radan, proučavatelj govora karaševskoga područja u Rumunjskoj. U šestom broju objavio je u suradnji s Miljanom Radmilom Uskatu rad Novi prilog karaševskoj slavi, a i inače je mnogo pisao prvenstveno o dijalekatnom stanju stanovništva karaševskoga područja. Sam je rodom iz Karaševa. Taj je srpski dijalektolog 2000. u Temišvaru objavio monografiju o govorima karaševske zone. Svakako je ta monografija korisna, posebno s obzirom na nova proučavanja i na razlike nastale u karaševskim govorima od doba poznate monografije Emila Petrovicia, 1935. Poglavito je Radan zainteresiran da dokaže da su Karaševci Srbi i da su srpskoga podrijetla, međutim, oni se sami većinom drže Hrvatima, pa dolaze u Hrvatsku na školovanje, u Zagrebu objavljuju svoja beletristička nastojanja (Milja Šera iz Lupaka, Pogleni, Bože, na naše slze) i slično. Milja Šera nije jedini pjesnik među karaševskim Hrvatima. Istakao se je i Mikola Žurkul, koji je svoju knjigu stihova objavio u Karaševu 2000. U novije su doba karaševski Hrvati dobili rumunjsko-hrvatsku gimnaziju, svoju samoupravu i pravo na parlamentarnog zastupnika. Objavljuju i glasilo Hrvatska grančica koje uređuje Ivan Dobra. U župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Karaševu obredi su na hrvatskom standardnom jeziku. Rumunjske Hrvate posjetio je nedavno i predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, a pozdrave mu je uputio prof. Milja Radan, načelnik karaševske općine i predsjednik Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj. Taj Milja Radan, naravno, nije Milja N. Radan o kojem ovdje pišemo. Zanimljivo je da je Hrvat Milja Radan jedan od prevoditelja poznate antologije U ovom strašnom času na rumunjski. Vrlo je potrebno da raspravljanja o govorima karaševsko-svinjičke oaze budu što objektivnija, međutim, Milja N. Radan ne odlikuje se osobitom objektivnosti. To će se vidjeti i iz ovog osvrta na nedavno objavljenu studiju.˝

Milja N. Radan već je prije uočio da su se među karaševskim intelektualcima iz druge polovice 20. stoljeća formirale dvije struje, prosrpska i prohrvatska. Prosrpskoj struji pripada i sam Milja N. Radan. Zato i kazuje ovo: „U prikazu areala na kojem se prostire tzv. ‘torlačko’ štokavsko narečje, Lisac najpre precizira da njemu pripadaju i govori ‘oko Karaševa u Rumunjskoj te govor Svinice u Đerdapu’, a potom kaže da ‘Uglavnom torlačkim govorima komuniciraju Srbi, Hrvati govore torlački u Karaševu i okolici te u Janjevu...i još ponegdje (Šašare, Vrnez) na Kosovu.’ /Lisac, 2003: 143/. Opisujući potom ‘govore karaševskih Hrvata’, konstatuje da u njima ima crta koje su uglavnom nepoznate ‘drugdje u srednjojužnoslavenskom dijasistemu’ osim u sviničkom govoru koji je ‘vrlo srodan karaševskom’, nakon čega, bez ikakvog argumenta, osim verskog, zaključuje: ‘Sviničani su pravoslavni i Srbi, Karaševci katolici i Hrvati...’ /Lisac, 2003: 147/.

Inače, sa lingvističkog stanovišta, najveći broj dijalektologa slaže se da govor /govori/ Karaševaka pripada srpskom ekavskom jezičkom arealu, a divergentna mišljenja tiču se samo pitanja kojeg su oni tipa - kosovsko-resavskog ili prizrensko-timočkog.“

Prvo, moram reći da torlačko narječje držim posebnim srednjojužnoslavenskim narječjem. Dakle, ne držim ga štokavskom skupinom dijalekata, iako Karaševci pitaju što, pa ih se može svrstavati među štokavce u širem smislu riječi. I Pavle Ivić, najveći srpski dijalektolog druge polovice 20. stoljeća, neko je vrijeme torlačko narječje držao posebnim ističući kako su torlačko-štokavske razlike veće nego čakavsko-štokavske. Npr. u knjizi Dijalektologija srpskohrvatskog jezika (Novi Sad, 1956) torlačko područje obrađeno je kao štokavsko, a u knjigu Die serbokroatischen Dialekte (Hague, 1958) ono nije uvršteno, jer se ta knjiga bavi općim razmatranjima i štokavskim narječjem, ne torlačkim.

Drugo, Milja N. Radan naglašava da se ja zalažem „u prilog hrvatskog porekla Karaševaka“. To, naravno, nije istina. To nisam rekao i o tom se nisam izjašnjavao. U svojoj knjizi Hrvatska dijalektologija 1 (Zagreb, 2003) iznio sam gdje se po mom mišljenju govorilo torlački u predmigracijsko doba. Dakako da smještaj torlačkih govora u predmigracijsko doba jasno pokazuje da oni u glavnini nisu hrvatskoga podrijetla.

Treće, ja nisam imao potrebu raspravljati o tom jesu li Karaševci Hrvati ili nisu, iznositi argumente i slično. Oni se sami izjašnjavaju za Hrvate i meni je ta činjenica važna. Na popisu stanovništva 2002. gotovo sto posto stanovnika sedam karaševskih sela izjasnilo se Hrvatima. Ne tvrdim da su karaševski govori hrvatske fizionomije, međutim, tvrdim da su njihovi govori hrvatski u tom smislu da njima govore Hrvati. Dakako, ima u njihovu govoru i hrvatskih elemenata, novijih i naknadno primljenih.

Četvrto, ne mislim da Karaševci pripadaju srpskom ekavskom jezičnom arealu. Oni pod akcentom imaju zatvoreno e od jata, izvan akcenta i. Prema tomu, oni nisu ekavci.

U novoj studiji dvoje autora piše o krsnoj slavi nastojeći dokazati da su Karaševci srpskoga podrijetla i da su u daljoj prošlosti pripadali pravoslavlju. Navode dosta zanimljivih podataka, osobito o zaslugama bosanskih franjevaca na karaševskom području. Sigurno je, dakle, ta studija važna i za hrvatsku znanost, koja će znati odgovarajuće interpretirati podatke, bez nepotrebna politiziranja.