Geni kameni

Nakon što je prošlogodišnji pulski festival obilježio film Ćaća Dalibora Matanića, Zlatnim arenama za najbolju sporednu žensku ulogu i kameru nagrađena psihološka triler-drama s elementima horora smještena u ličku zabit koja se pozabavila traumatičnom relacijom dviju kćeri prema agresivnom i naglašeno asocijalnom ocu, i ovogodišnja je Pula protekla u znaku elaboracije složena odnosa jednog sina i njegova starog, ovaj put glumca Milivoja Beadera i njegova sad već pokojna oca. I naslov Pismo ćaći, na Beaderovoj autobiografskoj monodrami temeljen križanac igranog, dokumentarnog i eksperimentalnog filma ovjenčan Velikom Zlatnom arenom za najbolji film, Zlatnim arenama za najbolju sporednu mušku ulogu i montažu te posebnom Zlatnom arenom za ton i nagradom Breza za najboljeg redatelja debitanta, smješten je ponajviše u ruralnu provinciju nedaleko Drniša.

Čučićev film problematizira složen odnos jednoga sina i oca

I kod Matanića i kod Čučića, ugledna i nagrađivana redatelja, scenarista i montažera niza izvrsnih dokumentarnih i eksperimentalnih filmova koji je kao četrdesetogodišnjak debitirao u dugom metru, u žarištu su interesa tamna naličja i patologije disfunkcionalnih i nesretnih obitelji koje su, u skladu sa znamenitom Tolstojevom rečenicom, „nesretne na svoj način“. No dok je Ćaća žanrovski čista, mizantropska i naglašeno pesimistična storija o tragičnom suočavanju dviju djevojaka s mrakom i zlom iz obiteljske i vlastite prošlosti, pune četiri godine realizirano Pismo ćaći znatno je manje tjeskobna i u završnici iskupljujuće optimistična (zapravo bi primjerenije bilo reći pomiriteljska) priča o čovjeku ranih srednjih godina koji, zbog pretpostavljiva nedostatka hrabrosti za osobno suočavanje s ocem, njemu šalje videoporuke u kojima mu obično ludički zaigran (možda i samo infantilan), a često i pod djelovanjem alkohola otvoreno nabraja sve ono čime ga je u životu povrijedio. Pa tako kroz ispovjednu epistolarnu videoformu doznajemo da je grub i alkoholu sklon otac glumca u djetinjstvu često psihofizički zlostavljao, da mu je moguće i sa sadističkom strašću priređivao situacije intenzivna poniženja i straha, da je zbog veze s jednom Banjalučankom bio spreman napustiti i njega i majku te da je ciničnim komentarima i omalovažavanjima sinovih odluka i postupaka neprestano uništavao njegovo samopouzdanje.

„Jedino što na tebi vridi je to šta ne pušiš“, riječi su Milivojeva oca Jove iz zaglavlja filma koje sažeto, ali dovoljno plastično opisuju gorčinom, zamjeranjima, nerazumijevanjem i prikrivenim bijesom, ali i ljubavlju i posthumnim mirenjem obilježen odnos pripadnika dviju generacija obitelji Beader. Dok u porukama ocu pred videokamerom kazuje da mu je majka mlada umrla od raka, a da se s istom bolešću bori i njegova sestra, biva razvidno da sin oca drži odgovornim za neveselu obiteljsku kob. Odgovornim, ali možda ne i konkretno krivim, ili barem ne isključivo krivim, jer su videoporuke stalno prožete određenim relativizacijama te cinizmom i natruhama crnoga humora kroz koje se ocrtava složenost odnosa oca i sina. Sin tako priznaje da je otac uvijek ljepše pjevao od njega, a kad igra staklenim čepom pokaže da je otac mogao i popiti više od Milivoja, „zavidni“ sin u znak obrane ustvrdi da je on ipak zgodniji od oca. Otac u međuvremenu, pred prijateljima i sumještanima u gostionici, sinov lik oslikava najgorim bojama, nazivajući ga i nikakvim glumcem prevelike glave, i niškoristi koja puno pije i loše odgaja kćer iz propalog braka te očajnim potomkom koji je pobjegao iz rodnog kraja da se u nj nikad ne vrati. No sin će se u završnici ipak vratiti u Dalmatinsku zagoru, kad nakon očeve smrti odluči prodati kuću. I tad će ga jedne tople ljetne noći probuditi duh pokojnog oca, pa će Milivoj sjedeći s njim pred kućom uz rakiju donekle popraviti odnos, ili se barem pomiriti sa samim sobom. A u završnom kadru otac polako ustaje s kreveta na kojem u fetalnom položaju spava sin htijući ga pomilovati, no ipak zauvijek odlazi iz njegova života.

Ulogu oca vrlo sugestivno tumači šibenski glumac Mate Gulin, od kojeg je redatelj neke reakcije izvlačio i na prijevaru, snimajući ga potajice ili inicirajući njegove sitne sukobe s filmskim sinom. Ako se Pismu ćaći nešto može zamjeriti, to je na jednom ili dva mjesta nepotrebno razbijanje dramske napetosti pomalo banalnim humornim ekskursima i nedostatak metafizičnosti i poetičnosti u završnici, zbog čega se Damira Čučića ipak ne može uspoređivati s Apichatpongom Weerasethakulom. No Pismo ćaći s druge strane nimalo ne pati od pretencioznosti koja ponekad opterećuje Tajlanđaninove filmove, pa se valja nadati da nećemo dugo čekati do sljedećega Čučićeva dugometražnog projekta.