Festival koji poštuje lutke

Umjesto kvantitetom, mala jubilarka bit će bogata kvalitetom / PIF nikada nije odustao od lutke, ali prošlih nekoliko godina ona često nije bila živa

Od 4. do 9. rujna zagrebačkim će kulturnim životom 45. put zavladati Međunarodni festival kazališta lutaka PIF, o čijoj smo maloj jubilarki porazgovarali s urednicom programa, Livijom Kroflin.

Pred nama je mali jubilej PIF-a, koji u odnosu na prethodnih nekoliko izdanja nudi manji broj predstava, ali porast velikih lutkarskih imena, poput Nevillea Trantera, Olega Žjugžde i Jordija Bertrana. Možete li ukratko predstaviti program?

Za mali jubilej htjela sam pokazati najbolje predstave u ovom trenutku u Europi, s nekoliko atraktivnih gostovanja iz svijeta. Nisam htjela pretrpavati program da se PIF doima bogat, željela sam da bude bogat kvalitetom, a ne kvantitetom. Jedan od vrhunaca svih PIF-ova uopće svakako je Neville Tranter, koji je sa svojim Stuffed Puppet Theatre gostovao već tri puta. Oleg Žjugžda veliko je redateljsko ime koje potpisuje predstave ne samo u Bjelorusiji nego u svim okolnim državama, a poznat je i mnogo šire. I on je bio već dva puta na PIF-u, kao i družina Jordija Bertrana (on sam bio je jednom). Svi su oni PIF-ovi miljenici. Ima još takvih, npr. Lutkarsko kazalište Sofija ili kanadska družina Les Sages Fous, a i naši susjedi iz Maribora i Ljubljane. Nije nepoznato ni kazalište iz Varne. Boje drugih kontinenata uz Kanađane zastupa brazilska družina Opera na Mala, par vrlo šarmantnih lutkara i zabavljača. Otkriće za PIF svakako su lutkarsko kazalište iz Krasnojarska s beskrajno šarmantnom i lutkarski potpuno promišljenom predstavom te kazalište El Teatre De L’home Dibuixat iz Katalonije s vrlo toplom predstavom koju glumac izvodi uz pomoć nekoliko kamenčića i jedne lutke.

Neville Tranter stiže sa za sebe netipičnim lutkama, slavnim Punchem i Judy. Hoće li ta velika trojka ponovno oduševiti Zagreb?

Predstava Punch i Judy u Afganistanu doista nije tipična nevilovska velika predstava, nego pančovska, smiješno-gorka ginjolijada. Ali nisu to niti tradicionalni Punch i Judy. Neville i ovdje pokazuje virtuoznost u glumi i animaciji. Spoj je to tradicionalnog i suvremenog, vrištavo zabavna, gruboga višestoljetnog humora i suptilnog istraživanja rezultata susreta naivnosti i cinizma.

U uvodnoj riječi ističete povratak PIF-a lutki. Gdje je lutka danas u svijetu lutkarstva i gdje je bila prošlih nekoliko, recimo kriznih, pifovskih godina?

PIF nikada nije odustao od lutke, ali prošlih je nekoliko godina bilo dosta predstava u kojima lutka nije bila živa: ili je bila svedena na rekvizit ili se nije znala animirati ili je bila nevažna u odnosu na igru živoga glumca. PIF voli prave lutkarske predstave u kojima lutke izgledaju kao da su žive, da se animiraju tako da se čini kao da impuls dolazi iz njih, bez obzira na vidljivost animatora i načine animiranja, da dramski problem rješava lutka, a ne glumac, da su scenska rješenja lutkarska. Danas u svijetu ima vrlo raznolikih lutkarskih predstava, najrazličitijih kombinacija lutkarskih, dramskih, glazbenih i inih programa, i sve to može biti odlično, ali PIF ima svoju estetiku i poetiku, što se vidi kad se prouče njegove 44 godine.

Kad smo kod toga, na festivalu će biti predstavljena i vaša monografija, Estetika PIF-a, čime prvih četrdeset godina festivala dobiva i studioznu zaokruženost. Što je PIF nekad značio u lutkarstvu, a što znači danas? Možete li ga smjestiti u regiji i svijetu?

Kad se promotri prvih četrdeset godina PIF-a, vidi se da se na njemu našao dobar dio raznolikosti i bogatstva lutkarskog života Europe (a i drugih kontinenata) 20. stoljeća te je mjesto našla velika većina najvažnijih kazališta odnosno solista druge polovice 20. stoljeća. Tijekom godina PIF je izgradio vlastitu, prepoznatljivu estetiku i poetiku, koju ponajprije odlikuje poštovanje prema lutki, interes za odnos čovjeka i lutke te ustrajavanje na vrsnoći animacije. Niz godina bio je jedini međunarodni lutkarski festival u cijeloj ondašnjoj državi i neiscrpan izvor najrazličitijih informacija o lutkarstvu. Pridonio je otvaranju prve lutkarske akademije u Hrvatskoj, izgrađivanju kritičke misli o lutkarstvu, osnivanju Hrvatskoga centra UNIMA i stvaranju međunarodnih veza s kolegama iz inozemstva. Postao je poznat i cijenjen u širokim lutkarskim krugovima u inozemstvu. Ugled koji uživa nije ugled zvijezde ni trendsettera, nego tiho poštovanje stručnjaka i prijatelja koji znaju da se u njega uvijek mogu pouzdati.

Hrvatsko lutkarstvo je zastupljeno sa (samo) tri predstave. Režiju dviju potpisuje Tamara Kučinović, odnedavno naša prva profesionalna lutkarska redateljica, dok je treću režirao Rene Medvešek, gost u svijetu lutkarstva. Najavljuje li to smjenu generacija u lutkarstvu?

Ove godine prvi put ja sama odgovaram i za hrvatsku selekciju. Predstave koje sam izabrala smatram najboljima u hrvatskome lutkarstvu. Dobri doktor Jojboli topla je i šarmantna predstava, prva Tamarina predstava koju je radila s profesionalnim ansamblom, a Kako se vjetar spustio među ljude njezina je diplomska predstava, zrela i čista, koja pokazuje pravo razumijevanje lutkarskoga medija. Rene Medvešek jest gost u svijetu lutkarstva, ali svako je njegovo gostovanje novi poticaj hrvatskom lutkarstvu, kao što se nadam da će biti i Tamarine predstave. Nadu da će hrvatsko lutkarstvo dobiti novi vjetar u leđa potkrepljuje i činjenica da svake godine iz Umjetničke akademije u Osijeku izlazi nova generacija diplomiranih glumaca i lutkara. Neke njihove završne radove moći ćemo vidjeti i na ovogodišnjem PIF-u.