Esencija bračnog zajedništva

Film naslovljen Snjegovi Kilimandžara i uprizoren 2011. nije nikakva adaptacija glasovite kratke priče Ernesta Hemingwaya niti pak remake klasičnoga holivudskoga uratka Henryja Kinga iz 1952. uprizorena prema tom izvorniku, već djelo francuskoga autora Roberta Guédiguiana koje naslov duguje istoimenoj skladbi Pascala Danela, a nadahnuće poetskom segmentu stvaralaštva Victora Hugoa. Snjegovi Kilimandžara dvadeseti su redateljski doseg Guédiguiana, koji je karijeru započeo još na početku 1980-ih, a nepobitno je riječ o filmu izražena socijalnog predznaka određena dramskim okvirom.

Nije uputno zaboraviti da je taj francuski filmski stvaralac odrastao u radničkoj obitelji grada Marseillesa, što ga je zasigurno i odredilo u autorskom iskazu, pa ne mora čuditi ni činjenica da je radnja Snjegova Kilimandžara smještena upravo u taj grad, dok je tema uvjetovana radničkom egzistencijom. Zbog urbanoga okružja i dramskoga predznaka, kritika taj uradak uspoređuje s Guédiguianovim filmom Marius i Jeannette snimljenim 1997, a razvidan pomak prema socijalističkoj etici i ljevičarskoj ideologiji nije odveć eksplicitan niti se spušta na razinu političkoga pamfleta, već se prelama kroz sudbine središnjih likova, sredovječnoga bračnog para Michela i Marie-Claire. Michel je sindikalist koji ne preza ni od stavljanja vlastitoga imena u kutiju za radnike što izvlačenjem moraju izgubiti posao, a Marie-Claire njegovateljica i stožerni dio očuvanja obiteljske zajednice.

Snjegovi Kilimandžara uspješno su ostvarenje neuvjetovano tržišnim uspjehom

I kada prigodom proslave obljetnice braka djeca, rodbina, prijatelji i otpušteni radnici, protagonistima daruju karte i potreban novac za dvotjedno putovanje u Tanzaniju i posjet Kilimandžaru, gledateljeva se percepcija usmjerava prema očekivanju putovanja turističko-pustolovnoga karaktera. No tijekom bezbrižne večeri taj je bračni par opljačkan i izložen maltretiranju te film dodiruje i kriminalistički žanr. No počinitelja uočava sam protagonist, a kako je posrijedi također otpušteni radnik, iz disfunkcionalne obitelji, koji se skrbi o maloljetnoj braći, čitav se tematski sklop usmjerava prema nizu moralnih izbora središnjih likova i reakcijama članova obitelji. Premda završetak naposljetku ne iznenađuje, nije posrijedi puka predvidljivost, već je prije svega jedini logičan uvjet očuvanja etičkih vrijednosti protagonista, kao i zaštite maloljetnika, pa još nudi dostatno zanimljivu sadržajnu i filmsku građu.

Robert Guédiguian razmjerno se često u svojim djelima koristio glumačkim dosezima Ariane Ascaride i Jean-Pierrea Darroussina te ne začuđuje da se i u Snjegovima Kilimandžara oni pojavljuju u ulogama središnjih likova sredovječnoga bračnog para. Pritom je posve primjerena rezigniranost i suočavanje s krizom gubitka egzistencijalne poslovne podloge Darroussina, kao i stoicizam i ustrajnost Ascaride. Suzdržanost iskaza i okrenutost iznijansiranoj psihologizaciji likova koja se može odraziti i zamalo arhetipskom, ali i posve zasebnom, to je dvoje glumaca filmu dodalo nužno potrebnu notu esencijalnoga bračnog zajedništva i othrvavanja bujicama društvenih egzistencijalnih promjena. Uspješnost redateljskih postupaka Guediguiana očituje se i u skladnu tumačenju zamalo svih članova glumačkoga postava, kojih je naraštajni raspon izrazito velik, od staraca do sasvim male djece. Dapače, tumačenju u kojem ne opažamo nikakvih ekstravagantnih iskoraka, već spretno redateljsko vodstvo i izričaj koji filmskoj cjelini može samo koristiti.

Snjegovi Kilimandžara su film sporijega ritma, manje razabirljivih montažerskih zahvata, građe i dramaturgije podjednako uvjetovane dobi protagonista, kao i nasljeđem europske, poglavito francuske kinematografije. Ne zazirući od srednjoproračunskih pothvata, Robert Guédiguian odvažio se na ostvarenje dosljedne izvedbe, sa snimateljskim radom Pierrea Milona ponajprije u koloritu Sredozemlja, ali i nenametljivu ocrtavanju scena u interijeru, od kojih se svaka odlikuje jasnim prostornim identitetom i sukladna je karakteru likova. Nema nikakve sumnje da Guédiguian poštuje i voli grad u kojem je odrastao te poznaje i njegove dobre i loše strane, a mizanscenska rješenja i česti prolasci raznovrsnih brodova pridonose ugođaju cjeline. Glazbena su rješenja jednostavna i posve sukladna izvedbenim potrebama, a unutarprizorna primjena Danelove skladbe Les Nieges du Kilimandjaro te dvostruka izvanprizorna suvremenije obrade klasika soul-glazbe Many Rivers to Cross podjednako pridonosi ugođaju i dramaturgiji.

Nepobitno je da se kvaliteta Snjegova Kilimandžara potvrđuje i nagradom na filmskoj smotri u Valladolidu. Da bi dosegnuo razinu izvrsnosti, filmu nedostaje tek nešto izvedbene snage u povezivanju raznorodnih segmenata filmske cjeline. No nema sumnje da je posrijedi još jedno ostvarenje neuvjetovano isključivo tržišnim uspjehom. Stvaralačka je zrelost Roberta Guédiguiana u Snjegovima Kilimanžara razvidna, obilježujući uspon karijere francuskoga filmskog autora.