Epoha provokacije

Izložba u Grazu originalno problematizira i rekonstruira razvoj što ga je umjetnost tijekom približno posljednjih stotinu i pedeset godina prošla od nastojanja da izazove iluziju neke stvarnosti, pa sve do izravna prezentiranja stvarnosti kao takve

Modernizam je umjetničko stvaralaštvo obogatio mnogim dotad posve nepoznatim shvaćanjima i promišljanjima. Ista tvrdnja, dakako, podjednako je primjenjiva i na sve ostale umjetničke epohe; važni kulturološki pomaci svojevrsni su conditio sine qua non u nastajanju svake od njih. Ali ne zaslužuju li možda promjene što ih je inicirao i za koje se zalagao modernizam ipak posebnu pozornost? Iako je to pitanje iznimno složeno te iziskuje sustavnu raspravu, dvije uzajamno povezane modernističke karakteristike odmah nas upozoravaju da bi odgovor na njega lako mogao biti potvrdan. O čemu je točno riječ? Modernizam se, naime, ističe propitivačkom, nerijetko naglašeno kritičkom, a katkada čak i krajnje omalovažavajućom pozicijom naspram gotovo svih ranije uspostavljenih sustava vrijednosti. U osnovi, bio je to beskompromisan obračun s malograđanskim stavovima i licemjerjem, tijekom kojega će se modernisti – osobito pripadnici historijskih avangardi – polemički referirati i na neka važna umjetnička ostvarenja iz prošlosti. Umjetnost je tako prvi put izravno i kritički progovorila o vlastitoj tradiciji, a u najradikalnijim slučajevima taj će govor poprimati i tonove sveopće negacije. Svojedobno se, doduše, i renesansa kritički odnosila prema sebi prethodnoj epohi, ali činila je to u ime i slavu jedne još starije. Ona, naime, uzor za vlastite dosege pronalazi u antici, a dugotrajno i u umjetničkom smislu stilski složeno povijesno razdoblje što se ispriječilo između – odatle naziv srednji vijek – nastoji nadići odnosno premostiti. Modernizam sa svojim avangardama, naprotiv, umjetničku prošlost odbacuje u cijelosti, vodeći pritom kontinuiranu i nadasve aktivnu polemiku. Dok duh renesanse izvire iz obnove, modernizam kreće posve ispočetka, programatski se lišavajući bilo kakvih civilizacijskih uporišta. Postoji, međutim, i ona druga, neizravna, ali znakovita, modernistička karakteristika. Ovdje se prije svega misli na intelektualne reakcije što ih je modernistička paradigma isprovocirala. A ta je reakcija katkada razrađivala tezu o krizi umjetnosti, pa se čak spominjala i mogućnost njezine smrti. Ranije epohe s takvim se stajalištima naprosto nisu imale prilike suočiti. Radikalizam modernističkih tehnika i postupaka pronaći će, dakle, svoj odraz i u dijelu teorije. Osobito je pritom zanimljivo kako na spomenute teze možemo naići ne samo kod nekih konzervativnih teoretičara, nego i onih koji su po mnogočemu pridonijeli afirmaciji i povijesnom utemeljenju modernizma.

Iz postava izložbe

Suton ili zora umjetnosti?

Vjerojatno najrelevantniji predstavnik ovih prvih – možemo ih nazvati i antimodernistima – jest Hans Sedlmayr. Taj po mnogočemu briljantan um, autor nekih od najlucidnijih strukturalističkih analiza, bio je, nažalost, i osvjedočeni zagovaratelj nacizma. U poznatoj knjizi iz 1948. Gubitak središta oštro kritizira modernizam, što se uostalom jasno nazire već i iz njezina naslova. U modernističkim djelima on, naime, prepoznaje svojevrsno zrcaljenje krize što je obuzela civilizaciju 19. i 20. stoljeća. Pritom nastupa i s rigidno religioznih pozicija, spočitavajući modernoj umjetnosti ateizam, pa čak i antiteizam.

Poput Sedlmayra, i njegov nešto mlađi kolega Giulio Carlo Argan imao je određenih problema u odnosu naspram totalitarizma; svojedobno je, naime, bio član fašističke stranke u Italiji. A nakon Drugoga svjetskog rata – ovo spominjemo tek kao kuriozitet – situacija se uvelike obrnula, jer je u drugoj polovici 70-ih godina bio izabran za gradonačelnika Rima kao nezavisni kandidat na listi Komunističke partije. Bilo kako bilo, Argan nije gajio averziju prema modernističkoj umjetnosti. Štoviše, razumio je te sustavno proučavao mnoge njezine fenomene i postavke, uvijek ih nastojeći sagledati u tradicionalnom kontekstu. Pa ipak, i Argan se često referira na krizu umjetnosti. Ali njegove analize nisu apokaliptičke; on govori o zori, a nipošto sutonu jednog povijesnog razdoblja. Iako zora – kako sam kaže – može biti tužno i teško doba dana. Mogli bismo se ovdje, onako usput, prisjetiti i postmodernizma; Argan ga je imao prilike doživjeti. Je li riječ o sutonu ili o novoj zori, o nastavku organičkoga rasta ili posve novom početku?

I forma i sadržaj

Primjeri Sedlmyrova i Arganova odnosa prema modernizmu nasumično su i površno odabrani, ali ukazuju na kritiku koju je neka epoha – kao nikada prije u povijesti – usmjerila prema samoj sebi.

U Neue Galerie iz Graza organizirana je izložba s nadasve originalnim pristupom nekima od važnijih problema modernizma. Modernizam: samoubojstvo umjetnosti? naslov je koji svatko mora zapaziti! Odmah valja reći kako se autori izložbe Christa Steinle, Gudrun Danzer i Peter Weibel nisu libili u izložbu uključiti i postmodernizam – zastupljena su i neka suvremena djela – očigledno ga tretirajući kao organski nastavak ili pak metastazu moderne; nešto poput odnosa renesanse i manirizma odnosno baroka i rokokoa. Zbog čega samoubojstvo umjetnosti? Izložba, zapravo, nastoji problematizirati i rekonstruirati razvoj što ga je umjetnost tijekom približno posljednjih stotinu i pedeset godina prošla od nastojanja da izazove iluziju neke stvarnosti, pa sve do izravna prezentiranja stvarnosti kao takve. A to se, dakako, zbivalo tijekom epohe modernizma. Nije li, stopivši se sa stvarnošću i na taj način izgubivši mogućnost da bude njezina alternativa, umjetnost doista izgubila razlog postojanja te počinila samoubojstvo? Izložba istodobno provocira, ali i educira! A rezultat svega ipak je happy end! Bogatstvo različitih izričaja, neograničena sloboda stvaralaštva rasterećena bilo kakvih krutih kanona, nedvojbeni etički potencijal umjetnosti... tek su neki pokazatelji kako se samoubojstvo ipak nije dogodilo. Možda su samo nastradale neke predrasude o umjetnosti, što nipošto nije loše.

Izložba je koncipirana na način da se u deset tematskih cjelina dokumentira već spomenut put umjetnosti od iluzije i oponašanja stvarnosti do njihova apsolutnog preklapanja. Nazivi cjelina su: linija, boja, svjetlo, glazba/zvuk, pokret, pejzaž, mrtva priroda, interijer/pokućstvo, sudjelovanje publike i tijelo. Odmah je moguće zapaziti podjednaku pažnju koju autori izložbe pridaju formalnim i sadržajnim aspektima umjetničkih djela. Unutar svake cjeline koegzistiraju klasične odnosno tradicionalne likovne discipline s novim medijima i svim ostalim oblicima suvremenih likovnih praksi. Najstarija djela na izložbi potiču iz 19. stoljeća, dok ona najnovija nisu starija od nekoliko godina.

U uvodnom dijelu kao dvije možda najutjecajnije osobnosti modernizma istaknuti su Kazimir Maljevič i Marcel Duchamp, a u kontekstu njih dvojice 1913. Te godine – po mišljenju autora izložbe – zbilo se veliko grananje. Maljevič kreće u apstrakciju, lišavajući sliku prepoznatljivih motiva i predmeta te zagovarajući tako čistu vizualnost, dok Duchamp izrađuje svoj prvi ready-made, čime umjetničko djelo prvi put poistovjećuje s realnošću. Kustosi su postupili ispravno, jer današnja umjetnost doista bi bila posve nezamisliva bez te dvojice istinskih problematičara umjetnosti. Samoubojstvo umjetnosti nipošto se nije desilo 1913; štoviše bila je riječ o svojevrsnom blagoslovu. Već iduće godine, međutim, svijet će zaglavinjati u jedno masovno i posve stvarno (samo)ubojstvo.

Izložba u Neue Galerie na visokoj je edukativnoj razini i nudi obilje povoda za razmišljanje. Šteta što eksponati potječu isključivo iz galerijske zbirke. Ovako možemo tek maštati o kakvoj bi izložbenoj poslastici bila riječ da su kustosi mogli birati što god požele. Ali svima su pokazali primjer kako se može kreativno i inteligentno iskoristiti postojeća zbirka koja je, uostalom, i sama po sebi već dovoljno bogata i zanimljiva.