Doajenka književne znanosti

U ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u ime njezina Razreda za književnost posebno, a u ovoj žalosnoj prigodi, u najkraćim ću crtama podsjetiti na djelo Maje Bošković-Stulli, utemeljiteljice i usmjeravateljice jedne od vodećih struja moderne znanosti o književnosti.

Iz njezinih je objavljenih životopisa razvidno koje je sve naslove objavila, kojim se smjerovima njezina djelatnost kretala, koliko je u pitanjima organizacije hrvatskoga kulturnog i znanstvenog života sama pridonijela vlastitom energijom, skromnošću i dobrotom. Objavivši za života dvadesetak knjiga, što izvorno prikupljene građe, što one prerađene, priređene i istumačene u tiskovne svrhe, što – a to i jest najvažnije – temeljnih književnoteorijskih i književnopovijesnih sinteza, ostaje nam u znanstvenom pamćenju kao jedna od važnih karijatida hrvatskoga književnoznanstvenog mišljenja.

U ovoj prigodi samo ću naznačiti potencijalne i kinetičke temeljne smjerove toga energičnog rada, u užem književnoznanstvenom, i širem općekulturološkom smislu.

Naslijedivši mahom mladogramatičarsku tradiciju zapisivanja, u kojoj su pjesnički tekstovi svojim predajom posvećenim stihovnim uzorcima predstavljali polazne elemente, pokojna je znanstvenica od samih svojih početaka podarila pozornost bilježenju i prikupljanju usmeno kazivanih proznih tekstova. Polazeći od znamenitih teoretičara Bogatirjova i Jakobsona, Azadova i Vladimira Proppa – a neki su joj od njih bili i izravni učitelji – Maja Bošković Stulli prispjela je do teorije govornih činova, dakle do eminentno jezikoslovnih podloga usmenom, ne nužno i umjetničkom, no kulturološki dalekosežnom kazivanju. Ideje tog teorijskog prostora izlagala je u nizu pojedinačnih studija. Od važnijih sastavljenih knjiga hrvatski kazivana blaga valja istaknuti zbirku hrvatskih bajki u znamenitoj Diederichovoj ediciji, a pod naslovom Kroatische Märchen, koja je izišla u dva izdanja te svjetsku javnost upozorila na važne prinose hrvatskih izvora europskom književnousmenom zemljovidu.

Temeljne studije – ono najbolje od najboljega u njezinu teorijskom radu – objavljene su joj u knjizi Priče i pričanje (Matica hrvatska, 2006). A njezina Usmena književnost još iz davne 1978. godine, dio prve knjige iz opsežne Liberove Povijesti hrvatske književnosti, značila je prekretnicu: prvo, u nas je bila prva povijest književnosti usmenih komunikacijskih tijekova, drugo, smijenila je, ili bar ispravila točnost predmetnog naziva, obavivši odlučan pomak u nazivlju od narodne prema pučkoj, do konačno usmene književnosti, s posve novim zamislima folklora.

U praktičnoj provedbi, kao jedna od utemeljiteljica i dugogodišnja ravnateljica Zavoda za etnologiju i folkloristiku, Maja Bošković Stulli svojim je idejama krčila i praktične komunikacijske putove. Bivši prethodno dvaput biranom za suradnicu HAZU, redovitom je članicom u Razredu za književnost postala 2000. godine.

Blage naravi i povjerljive odanosti suradnicima, kolegama i sustručnjacima, pokojnica je, u mnogim prigodama opće kulturne pustoši i civilizacijske tehnifikacije odnosa, znala pokazati, i otvoreno demonstrirati, geste velike gospođe.

U ime hrvatske znanosti, u ime svih ostavljenih suradnika i nasljednika, neka joj je na spomen, i na popudbinu u vječnom životu, naša najiskrenija, lijepa i jednostavna hrvatska riječ: hvala!