Diskretni šarm animacije

Programi, kao i nagrade, na raznoraznim festivalima variraju i malo se kad poklapaju / U cijelom svijetu animacije već nekoliko godina traje rasprava o tome što bi animirani film zapravo bio, i gdje počinje i prestaje pripadnost toj posebnoj grani umjetnosti

Pisati o izboru filmova iz kvantitativno i kvalitativno bogata područja kratkometražnog animiranog filma, i izabrati pet najboljih, slatka je i teška zadaća. Toliko dobrih filmova kruži festivalskim krajolicima, neki postanu svjetski hitovi i na gotovo svakom festivalu pokupe neku nagradu, dok drugi ostaju tajni osobni favoriti. Poznata je činjenica da je umjetničke radove, na bilo kojem području, prilično teško objektivno ocijeniti. Od određene kreativne i profesionalne razine ulazimo u područje osobnog iskustva, ukusa i marketinga. Zbog toga programi, kao i nagrade, na raznoraznim festivalima variraju i malo se kad poklapaju. Tako i od ovih pet filmova dva nisu bila izabrana u programe našega nedavno održana festivala u Zagrebu.

Izbor je mogao biti i drukčiji. Možda ovogodišnji apsolutni pobjednik Animafesta Oh Willy Emme de Sweaft i Marca Roelsa – o tom je filmu u povodu recenzije ovogodišnjega festivala u Vijencu već pisao Vladimir Šeput. Ili odličan novi film Ivane Laučikove i Martina Sopeka The Last Bus. Iako ima ljudi koji tvrde da to nije animacija. U cijelom svijetu animacije već nekoliko godina i traje rasprava o tome što bi animirani film zapravo bio, i gdje počinje i prestaje pripadnost toj posebnoj grani umjetnosti. Od projekata kao što je ovaj s glumcima koji nose životinjske glave, ali ako ćemo iskreno, snimljenih ne pravom piksilacijom nego obradom uživo snimljenih materijala i time-laps-tehnikom, preko hiperrealističnih CGI-simulacija do raznih računalno generiranih apstraktnih formi vlada nesigurnost definiranja. The Last Bus, u Zagrebu izabran u program panorame, osvojio je Grand Prix ovogodišnjega festivala u Stuttgartu – žiri tog festivala očigledno nije bio u dilemi.

Sljedeći film koji se mogao naći na listi je Sinna Mann, jedan od najuspješnijih iz prošloga dvogodišnjeg festivalskog ciklusa. Tu je i Miramare, jednostavan i pametan film Michaelle Müller, Švicarke koja je taj diplomski film napravila u Zagrebu za vrijeme studija na Odsjeku za animaciju i nove medije pri Likovnoj akademiji. Ili prekrasno apsurdan Sticky Ends Osmana Cerfona, ili bilo koji od apstraktnih radova Japanca Miraija Mizuea, ili švedski Tora a Tord Niki Linroth von Bahra, ili Animals for Animals finskog autorskog dvojca Tatua Phtjavirte i Marka Stahlea – oba zadnja filma izvrsni primjerci specifičnoga sjevernoeuropskog humora. Ili neki od novih filmova vrlo produktivnog Ivana Maximova. Ili...

Kao što čitatelj može naslutiti, lista može biti vrlo dugačka. Mnogo je zanimljivih ostvarenja! Ali, kao što svi znamo, to nije ništa novo u kratkometražnoj animaciji. Evo pet ovom prigodom odabranih:

Get Real, Evert de Beijer,

Nizozemska, 11 min, 2010.

Ovaj film sjajan je primjer inovativne uporabe tehnike, što na vrlo kreativan i izvannamjenski način pretvara konačni rezultat u nešto potpuno novo. Kako uobičajeno izgledaju CGI-filmovi? Softveraši i filmaši natječu se kako postići uvjerljivu simulaciju stvarnosti. I kako postići savršenu sliku, što god to značilo. Samo po sebi, to nije problem, dapače, i takav je pristup vrlo legitiman. Ali Get Real izvrstan je primjer uspostavljanja vlastitih pravila, ostavljajući savršenost po strani, radeći na svoj način, kreirajući cijeli novi svijet. Način na koji je Evert de Beijer upregnuo CGI nazvao bih tehnikom digitalnog diletantizma. Kombinacija programa namijenjenih 3D-produkcijskom okolišu i namjernog diletantskog crteža učinila je film posebnim. Naslućujem da ćemo uskoro gledati još filmova te estetike. David O’Raily sa svojim filmovima dodatni je primjer autora koji primjenjuje istu metodu.

Još jedan vrlo bitan aspekt doprinosi izvrsnosti ovog rada – zvuk. Savršeno prilagođena estetici slike i konceptu priče, zvučna slika podsjeća na japansku tehnoarkadu, ili da budemo još više specifični, na dupkom punu kockarsku dvoranu Pachinko. Monoton repetativan tehnoritam, nabrijan gomilama trash 8-bitnih efekata, eksplozija, udaraca, sintesajzera prepoznatljivih iz raznih videoigrica. Glasovi elektronski povišeni i krajnje digitalno procesuirani – u ovom filmu nema prirode. U ovom trenutku, i slikom i zvukom, ne može se biti moderniji od ovoga.

Stones, Katarina Kerekesova i Ivana Sebestova, Slovačka, 26 min, 2010.

Ovaj masivni film je, kako nam kaže sinopsis, „inovativan lutkarski mjuzikl koji kombinira emotivno snažnu muziku, neudoban prostor, strast i strah“. Predivno je prikazan kontrast između moćnih rudara, teškog rada, automatiziranih pokreta, oštre prirode i ljupke nježne mlade žene koja traži ljubav od svog jednostavnog i emocionalno okamenjena muža predradnika. Autorice su učinile odličan posao u gradnji vrlo karizmatičnih lutaka, zahrđale mehanizacije i sivih kamenih stijenki oko rudnika. Kao i u prethodnom primjeru, zapravo, kao i u svih pet primjera, zvuk je izniman. I ne samo da podupire nego i pojačava koncept priče. Sukobljavanje anđeoskoga glasa glavne junakinje s grubim zborom radnika, i prozračnih violinskih aranžmana sa break-beatovima ritam-mašina ostavlja nas usred ničega, usred samoće, žudnje za ljubavi, nošenja s teškim gestama, nerazumijevanja, strasti i smrti. Predivno grubo.

P. S. Čini se da je slovačka animacija u lijepu uzletu i da možemo s radoznalošću očekivati što će nam još doći iz te srednjoeuropske zemlje.

Wolves, Rafael Sommerhalder, Švicarska/VB, 6 min, 2009.

Grafički jednostavan, crno-bijeli, tih, ali fantastičan, još jedan film o ljubavi i žudnji. Postavlja se pitanje zbog čega volimo takve filmove? Muškarac i žena, vozeći se tunelima pod zemljom u podzemnoj željeznici, kao u nekoj prahistorijskoj pećini, pokretani životinjskim instinktima, ali ometeni vlastitom komunikacijskom nesigurnošću, zavijajući jedno za drugim, zazivajući druga/družicu u želji za sjedinjenjem.

Rafael Sommerhalder, Wolves

Zvuk ponovo izniman, postoji nešto umirujuće u zvukovima vlakova i pećina. Tih. Minimalističan. Samo vlakovi i dugo zavijanje. Mjesec je na nebu, ali mi smo pod zemljom, udaljeni jedni od drugih jednako kao i od Mjeseca.

Monsters of Nix, Rosto,

Nizozemska, 30 min, 2011.

Još jedan animirani mjuzikl na ovoj kratkoj listi. Nisam veliki ljubitelj mjuzikla, ali ovaj film, kao i The Stones, svjež je i inovativan, kad govorimo o kratkometražnoj animaciji. Suprotno od De Beijerova CGI-stila, ovaj je projekt state-of-the-art 3D-a, koji Rosto polira do perfekcije. Redatelj tvrdi da je Monster of Nix film namijenjen djeci. Ako je tako, Rosto bi uvijek trebao raditi filmove namijenjene djeci, usuđujem se reći. Njegovi filmovi za odrasle donekle su opterećeni viškom dobrih stvari. Ovaj ima uravnoteženu mjeru apokaliptične atmosfere, poezije, maštovitih rješenja i fantastične likovnosti.

Rosto, Monsters of Nix

I, kako bi drukčije bilo, velike glazbe. Napisao ju je sam Rosto, uz neznatnu pomoć profesionalnog skladatelja. Rosto je u prošlosti svirao u bendu The Wracklers. Njegove skladateljske vještine vrlo su napredovale i ja mu skidam kapu za ovaj filmski zapis. Usput spomenimo da je za film uspio zainteresirati i neka od najvećih svjetskih imena te su Tom Waits, Terry Gilliam i The Residents dali glasove likovima. Nije ni čudo da je za zvuk film već nagrađen međunarodnim nagradama.

Ostaje primijetiti da možda prisustvujemo rođenju novoga žanra u animiranom filmu – animirani mjuzikl. Navedena dva filma, uz filmove redatelja kao što je Barry J. C. Purves, postavila su neke smjernice, i ostaje vidjeti što će nam u tom smislu bliska budućnost još zanimljiva donijeti.

Son of Satan , J. J. Villard,

SAD, 12 min, 2005.

Sotonin sin J. J. Villarda iz 2005. možemo još smatrati recentnim.

Brutalan film, napravljen po priči Charlesa Bukowskog, nebrušeni je dijamant. Počinje gotovo romantično s uvodnim klavirskim taktovima Za Elizu, koja se prekida nakon samo nekoliko sekundi dok priča napreduje. Naslov filma pojavljuje se podcrtan krhotinom eksplozivne Raw Power Iggyja Popa and the Stoogesa, a na taj način dvanaest minuta poslije i završava. Sve je jasno, film nije o zečićima ili urnebesnim dogodovštinama. Ovaj je film udarac u pleksus: nasilje, silina, sotonska posla. Mnogi su uzimali dobru literaturu kao predložak za svoj film, ali mnogi su pokušaji propali. Ovo je suprotan slučaj. Sirovost crteža, a ponovno bih uporabio riječ (namjerni) diletantizam, sirovost animacije, narator koji strastveno priča brutalnu priču i gotovo kroz cijeli film ostaje jedini upotrijebljeni zvuk. Tek pred sam kraj, na vrhuncu filma, nešto minimalističke klasične orkestracije nenametljivo se uvuče pojačavajući dramu do paklenog vrhunca. „Premlatit ću te kao nikad u životu! Ti nisi moj sin, ti si sin Sotone!“ Savršenstvo pričanja priče bit je ovoga filma. Vrlo snažno i dojmljivo.