Detektiv u špajzi

Priča Ukradeni spis 139/VII. ODJ.C. Karola Čapeka alegorija je krimića kao žanra: ona pokazuje da u njemu nije važan ni počinitelj, ni zločin, nego zagonetka, njezino postavljanje i razrješavanje

Moj najdraži detektiv zove se gospodin Pištora. Ima crvenu kosu, nosi halbcilindar i pojavljuje se u Čapekovoj priči Ukradeni spis 139/VII. ODJ.C.

Priča se, dakako, zbiva u Pragu, u doba masarikovske Čehoslovačke. Dogodi se da neki pukovnik, član Glavnog stožera, odnese kući tajni dokument, kako bi još malo na njemu radio. Kad posao završi, pojavi mu se problem što da sa spisom radi, jer se boji da bi mu ga mogli ukrasti. Napokon se sjeti da dokument tutne u limenku za makarone i stavi ga u špajzu, računajući da ga ondje neće nitko tražiti. Ali u noći nastane uzbuna jer služavka počne kričati da je lopov u špajzi, a potom se odmah pokaže da je nestala upravo ona limenka za makarone. I sad se tu strče sve moguće tajne službe pa stanu istraživati kamo je spis mogao nestati. A onda se u neko doba pojavi nekakav čovječuljak koji se predstavi kao Pištora, detektiv iz obližnje policijske postaje, pa zamoli da i njemu dopuste malo pogledati mjesto zločina. Kad ga preko volje ipak uvedu u onu špajzu, on stane otprilike ovako umovati. Na mom području za provale u špajze specijalizirani su Dundr, Lojza, Novak, Hosička i Kliment, ali oni razbijaju staklo. Ovdje je pak provaljeno uz pomoć dlijeta, a tako rade samo Pepek i Andrlik. Pepek je trenutačno u zatvoru, pa je moj čovjek svakako Andrlik. I doista, uskoro Pištora nađe provalnika, kojega sve one službe ne bi ulovile ni za sto godina: Andrlika su zanimali makaroni, a spis mu nije bio ni nakraj pameti.

Ta me novela oduševila kad sam je davnih godina prvi put pročitao, a poslije mi se često vraćala u sjećanje, osobito onda kad sam počeo i sam pisati krimiće. Ali nikad se nisam mnogo pitao zašto sam se toliko zagrijao baš za tu priču i toga detektiva, jer mislio sam da je naprosto riječ o šarmu Čapekova pripovijedanja. Danas znam da je u pitanju nešto drugo: ta novela ne pripovijeda samo o jednom zanimljivom kriminalističkom slučaju, nego govori i o tome kako se o kriminalističkim slučajevima uopće može pripovijedati.

Atipična detektivska priča

Ukratko, taj je tekst alegorija krimića sama. Shvatio sam to onda kad sam razabrao da u njemu ništa nije onako kako se u krimiću traži da bude, a svejedno je on i sam savršen krimić. Jer krimić se sastoji od tri važna elementa: od počinitelja, zločina i istražitelja. A na sve te tri točke Čapekova novela iznevjerava čitateljsko očekivanje, i upravo joj to omogućuje da kaže nešto važno o žanru kojemu sama pripada.

Počnimo od počinitelja. Ponekad se tvrdi da je upravo dobar počinitelj glavni preduvjet valjanoga krimića. Dobar je počinitelj pak onaj koji ima stanovite iznadprosječne sposobnosti, jer je kadar izvesti zločin tako da se nikad ne otkrije tko ga je počinio. Zna on, dakle, podmetnuti krive tragove a ukloniti prave, predvidjeti poteze istražitelja i iskoristiti slabosti svjedoka, a razumije se i u razno oružje. Uostalom, počinitelj u krimićima biva prikazan kao velika faca između ostalog i zato da bi veća bila zasluga istražitelja koji će ga uloviti.

Kod Čapeka je drukčije. Kod njega savršen zločin počini nekakav Andrlik koji nema ni pojma što je zapravo uradio: on vjeruje da krade makarone, a ukrao je tajni spis. Počinitelj, dakle, nije iznadprosječan, nego je, naprotiv, čak pomalo i bedast, dok se njegove zločinačke namjere ni po čemu ne podudaraju s konačnim rezultatom. A ipak, priča kao krimić sasvim dobro funkcionira.

Slično je i sa samim zločinom. U tradicionalnom krimiću on mora već i sam po sebi biti neobičan: mora se, recimo, dogoditi ubojstvo u zaključanoj sobi ili mora biti ubijen netko koga su svi voljeli i cijenili. Dobro je da i samo poprište bude egzotično, pa da se zločin dogodi u visokom društvu, ili među filmskim ljudima, ili među sportašima, a na cijeni su i razni bizarni ambijenti, poput planinskih kućica, arheoloških nalazišta ili prekooceanskih brodova. Na tome se inzistira zato što su takvi ambijenti čitatelju privlačni, a u njima se povećava i broj mogućih načina da se zločin izvrši. Ti načini opet moraju također biti zanimljivi, pa se tu rukuje raznim otrovima, noževima za papir i cijelim nizom priručnih sredstava.

Kad vrijede zakoni špajze

Kod Čapeka, vidjeli smo, nema ni toga. Jer glavnina radnje njegove priče zbiva se u špajzi, a špajzu ima svaka kuća i svaki stan, i u tome nema ničega egzotičnog. Ni sam način na koji je zlodjelo počinjeno nema u sebi ništa zanimljivo: ne samo da je Andrlik ukrao onaj spis nesvjesno nego ga je ukrao na najprimitivniji mogući način: provalio je prozor od špajze, pa ušao i uzeo što mu se učinilo vrijedno. Taj je zločin gotovo banalan u svojoj jednostavnosti.

A nije mnogo drukčije ni s istražiteljem, o kojemu ovdje i govorimo. I on u tradicionalnim krimićima mora biti izrazito neobičan, pa će se to vidjeti već i po njegovu izgledu i ponašanju: jedan će uzimati kokain i svirati violinu, drugi će biti Belgijanac ili Kinez, treći će biti debeo i uzgajati orhideje, četvrti će biti stara gospođica, peti će sam sa sobom igrati šah. A da se i ne govori kako su svi oni kadri da nas zadive svojom logikom i svojom intuicijom: oni će uvijek zapaziti ono što nitko drugi nije zapazio i pomisliti na ono na što nitko drugi nije pomislio, a rješenje zagonetke svagda će biti posve neočekivano.

Kod Čapeka je obratno. Njegov gospodin Pištora ne pokazuje nikakve iznimne sposobnosti, a izgledom i ponašanjem on je sasvim običan čovjek. I upravo je običnost njegovo polje djelovanja: on poznaje svakodnevni život i njegove zakonitosti, pa zato i može doći na misao da o sudbini onoga spisa nije odlučila vojna tajna, nego nešto mnogo prizemnije. On, naime, zna da za sve što uđe u špajzu vrijede zakoni špajze, a ne zakoni politike i špijunaže. Mi ne znamo kako bi se gospodin Pištora snašao da za protivnika dobije nekog sofisticiranog zločinca, ali znamo da je on za takve poput Andrlika tata-mata. A što je još važnije, možemo s dosta sigurnosti kazati da Hercule Poirot ili Sam Spade ne bi toga Andrlika nikad ulovili.

Nadam se da je po tome jasno zašto je ova priča zapravo alegorija krimića kao žanra: ona pokazuje da u tom žanru nije važan ni počinitelj, ni zločin, ni istražitelj, nego da je važna zagonetka, njezino postavljanje i razrješavanje. Ako se taj mehanizam dobro načini, on postaje motor koji tjera priču naprijed i održava je na životu. Zato su nam mnogi davni detektivi danas smiješni, kao što su nam smiješni i zločini koje istražuju i počinitelji protiv kojih se bore, a opet sa zanimanjem čitamo priče o njima. Jer zupčanici njihove zagonetke i odgonetke i dalje savršeno naliježu jedni na druge, kao u starom satu.

To nam je, vjerujem, htio poručiti Karel Čapek pričom Ukradeni spis 139/VII. ODJ.C, samo što je tu poruku sakrio među retke svojega teksta, kao što je onaj pukovnik sakrio spis među makarone. I usput nam je Čapek poručio neka slobodno provalimo u njegovu špajzu. Zato sam to ovdje s toliko veselja i učinio.