Detektiv kao heroj svakodnevice

Hrvatsku kriminalističku književnost ne krase ekscentrični genijalci poput Herculea Poirota ili Sherlocka Holmesa, niti grubi momci američke hard boiled škole, već detektivi koji pokazuju visok stupanj ljudskosti i običnosti. U našem krimiću ima dosta detektiva-amatera koji su se upustili u detektivske aktivnosti zbog svoje osobne strasti za rješavanjem zagonetki ili pak naprosto stjecajem okolnosti

Tražimo li (polu)božansku figuru superiornoga detektiva u hrvatskoj kriminalističkoj prozi, naići ćemo na nepremostive probleme. Hrvatska kriminalistička književnost ne poznaje lik neke domaće inačice C. Augustea Dupina, Sherlocka Holmesa ili Herculea Poirota. Ako su usporedbe s europskim i američkim prethodnicima ipak, barem na početku, neizbježne, onda recimo da je hrvatski krimić bliži europskoj, tzv. socijalnoj struji krimića, a pokazuje relativno malo sličnosti s britanskim i američkim krimićima. Osnovna premisa britanskoga krimića, osobito onog iz njegova zlatnog doba, jest konzervativno uvjerenje o potrebi održavanja društvene stabilnosti koju narušavaju devijantni pojedinci, dakle zločin se promatra isključivo kao individualni, a ne društveni čin. Detektivi su racionalni pojedinci kojih je zadaća nadgledati socijalni sustav i otkloniti devijantne pojedince koji ugrožavaju djelovanje sustava, oni su agenti društvene kontrole koji djeluju gotovo isključivo putem snage svojih sivih stanica. U američkom hard boiled krimiću detektiv jest rezignirani pojedinac koji ne uspijeva ovladati gradom i zločinom koji njime caruje jer je pojedinac nemoćan u borbi s društvenim silnicama koje dovode do zločina. Današnje tržište nudi niz podžanrova kriminalističke proze s vrlo različitim osobenjacima na mjestu detektiva, no ipak je glavnina njih generirana iz navedena dva tipa.

Marija Jurić Zagorka, autorica prvoga hrvatskog kriminalističkog romana Kneginja iz Petrinjske ulice

Pokušavajući govoriti o detektivu u hrvatskoj kriminalističkoj književnosti općenito, ono što je izvjesno jest da ti detektivi pokazuju visok stupanj ljudskosti i običnosti, tako da ih je moguće zamisliti kao naše prijatelje, članove obitelji ili susjede. Naravno da svaki od njih pokazuje svoje osobne idiosinkrazije, no obično ne nailazimo na ekscentrične genijalce kao što su Sherlock Holmes ili Hercule Poirot, niti na grube momke, privatne detektive hard boiled američke škole (uz ipak pokoju iznimku, koja se tiče posljednjega, no o tome malo kasnije). Potrebno je istaknuti da u hrvatskome krimiću ima dosta detektiva-amatera, koji su se upustili u detektivske aktivnosti zbog svoje osobne strasti za rješavanjem zagonetki i/ili pak naprosto stjecajem okolnosti. Među njima osobito se ističu novinari, najčešće crne kronike, no ima i pravnika, obrtnika, enigmata… To je najviše naglašeno u kriminalističkim romanima i kratkim pričama Pavla Pavličića. Dovoljno je prisjetiti se njegova stalnog tandema – Remetina i Luke, novinara crne kronike koji kao detektivi-amateri sudjeluju u istrazi zločina usporedno s policijskim inspektorom Šoštarom i najčešće donose odlučujuće spoznaje u istragu do kojih dolaze neformalnim kanalima. Pojava detektiva-amatera u Pavličića možda je najbolje objašnjiva tezom koja je iznesena u njegovoj kratkoj priči Dobri duh Zagreba: redoviti i predvidljivi ritam zločina nužan je za društveno funkcioniranje, a ako je to nešto svakodnevno i neizbježivo, onda je prisutnost tzv. običnih ljudi u ulozi detektiva logična i čak poželjna.

Bez aure superjunaka

Kada govorimo o profesionalnim detektivima, na prvome mjestu po profiliranosti lika jest svakako Nikola Banić Gorana Tribusona, ali ne treba zaboraviti ni prvoga detektiva hrvatske kriminalističke književnosti, inspektora Šimeka Marije Jurić Zagorke, a u najnovije vrijeme, kao svojevrsna novina u hrvatskome krimiću po obrascima na temelju kojih je oblikovan, ističe se inspektor Čens Roberta Naprte. Sva trojica nabrojanih barem su dio svoga radnoga staža proveli kao policijski inspektori, dakle kao predstavnici institucije državnoga aparata. Nikola Banić prepoznatljiv je i kao privatni detektiv jer nakon raspada Jugoslavije odlazi iz SUP-a i osniva vlastitu detektivsku agenciju, kojoj ide jako loše pa je često primoran pratiti nevjerne žene ljubomornih muževa u stankama između velikih, pravih slučajeva. Svjetski krimići kojima su likovi policijski inspektori najčešće donose tip istrage koji je vezan za pravila institucije na kojoj rade pa se često takvi tekstovi dodatno karakteriziraju kao krimići policijske procedure.

Iz igranog filma Ritam zločina redatelja Zorana Tadića snimljena prema scenariju Pavla Pavličića

Hrvatska je specifičnost da su inspektori obično (to osobito vrijedi za Banića i Čensa) crne ovce institucije u kojoj rade i da vrlo često izigravaju pravila policijske procedure, koja najčešće zbog svoje okoštalosti, sporosti i birokratiziranosti slučaju više šteti nego koristi, ali i zbog činjenice da se policija otkriva kao korumpirana institucija premrežena političkom i obavještajnom moći, kao i s mafijaškim podzemljem. Iz tog razloga navedeni detektivi neprestano su u sukobu s nadređenima jer ignoriraju pravila te idu svojim nepredviđenim i neočekivanim putovima i stranputicama u rješavanju zločina, često kršeći stroga pravila legalnosti. Nadređeni su im ipak na neki čudan način skloni jer riječ je o iznimnim detektivima koji rješavaju slučajeve koje nitko drugi ne bi uspio riješiti (na uobičajeni način policijske procedure). Zanimljivo je da se inspektor Šimek iz romana Kneginja iz Petrinjske ulice, prvoga krimića hrvatske književnosti i jedinoga Marije Jurić Zagorke, više uklapa u pravila policijske procedure od svojih nasljednika. Šimek vodi klasična policijska ispitivanja ljudi koji su bili na neki način povezani sa zločinom, surađuje s istražnim sucem, ispisuje naloge za pritvor, surađuje s kolegama u policijskoj stanici, pri čemu je jasno vidljiva policijska hijerarhija, te na kraju nakon policijske istrage slijedi suđenje. S druge strane, Šimek prekoračuje ovlasti policijskog službenika i postaje privatno zaokupljen slučajem, intenziviranjem odnosa s likovima koji su povezani sa zločinom. Pripovjedač nam otkriva kako je Šimek strastveni obožavatelj Sherlocka Holmesa i općenito detektivskih romana, koje guta. Kad se susretne s ubojstvom Vanićke i krene s rješavanjem slučaja, u njegovoj mašti oživljavaju stoga nevjerojatne fantastične slike iz pročitanih romana. Njegovi mu se kolege u policiji zbog toga pomalo izruguju, konstatirajući kako se Šimek igra Sherlocka Holmesa. No dok se u stručnoj literaturi ponekad ističe kako je Sherlock Holmes pravi primjer muškoga detektiva, u smislu pridavanja rodnih obilježja koja se tradicionalno vežu za muškarce (hladni intelekt, čisti ratio, dedukcija bez udjela emocija ili pak intuicije), Šimek je mnogo bliži tipu ženskoga detektiva, kakav npr. utjelovljuju Hercule Poirot i gđica Marple u romanima Agathe Christie. Od tradicionalno ženskih rodnih obilježja koja možemo zapaziti u Šimeka, osim već spomenute imaginacije obogaćene pročitanom lektirom, tu je i vrlo izražena socijalna i emocionalna inteligencija, koja mu omogućuje uspješnu komunikaciju s vrlo različitim ljudima i uklapanje u njihovu društvenu sredinu. Iz takvih neobveznih razgovora, koji nisu dio uobičajenoga policijskog ispitivanja, Šimek saznaje mnogo informacija ključnih za rješavanje slučaja. Često ga u tome vodi intuicija, kao i osobni dojmovi o osobama, što ponekad kod njega izaziva sumnju i nedoumicu, previranja i nesigurnosti, pa čak i osjećaj da gubi nit slučaja. Takav način prikazivanja detektiva gasi njegovu auru superjunaka, ali pojačava njegovu ljudsku stranu, ali i uvjerljivost sama čina rješavanja zločina te njegova konačnog razrješenja, do kojeg dolazi nakon mnogih stranputica i krivih pretpostavki, koje su djelomično uvjetovane subjektivnom percepcijom detektiva.

Stvarnost pod povećalom

Nikola Banić glavni je lik u šest romana Gorana Tribusona: inspektor SUP-a u prva dva slučaja (Zavirivanje, Siva zona), a privatni detektiv u ostala četiri (Dublja strana zaljeva, Noćna smjena, Bijesne lisice, Gorka čokolada). On je istodobno (auto)ironični komentator društvene stvarnosti (socijalističke u prvim romanima te još više tranzicijske u kasnijim) i „prokleti enigmat“, kako ga nadređeni opisuje, no istodobno nespretan i nesnalažljiv u svakodnevnim rutinskim aktivnostima, kao što je popravak bojlera ili kupnja u šoping-centru, te posve neupućen u teme kao što su književnost, likovna umjetnost, film, koje često postaju mete njegovih ironičnih doskočica. Postoji nekoliko stalnih mjesta kod većine književnih detektiva, naših i svjetskih, a jedna od njih je zasigurno njihov nepostojeći ili nesređeni privatni život. Baniću se brak raspao zbog njegove opsjednutosti poslom, no trajan, živ i napet odnos njega i bivše žene Lidije česta je podtema romana. Banića često angažiraju bogati poduzetnici, vlasnici imetka sumnjiva podrijetla, te dobiva uvid u svijet funkcioniranja tzv. elite, koju prezire, dok je s druge strane često svjedok pojave da „kriminal uz pomoć bijede regrutira svoje najbolje podanike“, kako je sam jednom prilikom rekao. Ironija i sarkazam tako postaju sredstvo obrane u mračnom gradu kojem prijete zauzećem „bijesne lisice“, a ideja vodilja detektivskog djelovanja (p)ostaju načela inspektora Olujića, koja mu je ostavio u nasljeđe kada je Banić došao u policiju kao mladi pripravnik: načelo istine, koje je najkorisnije za brzo napredovanje (kod Banića je to napredovanje pomalo zakazalo, iako ne zbog zanemarivanja kriterija istine), načelo logike, koje omogućuje da te drugi poštuju, i, najvažnije, načelo morala, kako bi sam sebe poštovao.

Dva lica svakodnevice

Spomenuta načela ne primjenjuje baš doslovno inspektor Marko Prilika, zvan Čens, u romanima Roberta Naprte Bijela jutra i Marševski korak. Taj lik nadahnut je ponajprije pulpom i hard boilom američke proizvodnje te je mnogo dalje od svakodnevne ljudskosti većine hrvatskih detektiva. On je lik neproblematične muškosti, koja je dovedena do mačističkih pretjerivanja i klišeja karakterističnih za takvu reprezentaciju: osamljenik, čije je srce jednom davno bilo ranjeno i nikada se više nikomu nije otvorilo te sada održava isključivo seksualne odnose sa ženama (i to istodobno s njih četiri) i ne vjeruje u ljubav, sklon porocima (alkohol, kokain), akcijski junak koji vjeruje samo sebi i hrabro se upušta u borbe s jačima od sebe te stalni pobunjenik protiv nadređenih i nametnutih mu policijskih normi ponašanja. U reprezentaciji inspektora Čensa iznimno je naglašena moralna relativizacija: u njegovu ponašanju i postupcima te ponašanju i postupcima kriminalaca protiv kojih se bori (a to su najčešće predstavnici kojekakvih mafijaških organizacija, najčešće povezanih s obavještajnim podzemljem) nema neke velike razlike, pri čemu se ne stječe dojam da ih Čens želi svladati iz nekog osjećaja pravde već više iz potrebe za adrenalinskim mužjačkim nadmetanjem, nakon čega će se povući u mirovinu, na otok, i uživati u miru u plovidbi barkom i ribarenju. Čens nam demonstrira kako postoji neka tajna veza između kriminalaca i detektiva: od diskretnih, finih opaski u Zagorkinu romanu iz usta jednoga studenta kako Šimek ima lombrosovsku zločinačku lubanju ili pak Šimekova zaključka kako provalnik s kojim razgovara ima iznimni, gotovo detektivski dar zapažanja do brutalnih obračuna sa zločincima i debelog prekoračenja granice legalnosti prošlo je gotovo cijelo stoljeće, no napeta ambivalencija traje, upozoravajući nas kako su i detektivi i zločini samo dio svakodnevice.