Bilježenje identiteta lokalnih zajednica

Mogućnost sagledavanja muzeja kao sredstva za mijenjanje i oblikovanje sredine u kojoj živimo dala mi je ideju da suvremenu muzeološku odnosno heritološku praksu primijenim na prostor novozagrebačkih četvrti

Godine 2008. pokrenut je, na ovim prostorima, jedinstven projekt Muzej kvarta. Proizašao iz originalne zamisli mladoga povjesničara umjetnosti i muzeologa Vladimira Tatomira, Muzej kvarta posljedica je potrebe da se istraži i razumije specifičan identitet lokalnih zajednica koje obitavaju unutar gradskih mikrostruktura – kvartova. Projekt je dosad obuhvatio nekoliko novozagrebačkih četvrti, ali i jednu od najstarijih zagrebačkih zajednica, Trešnjevku. O ciljevima i razvojnoj putanji projekta porazgovarali smo s njegovim osnivačem Vladimirom Tatomirom.

Vladimir Tatomir sa suradnicima

Kada je i kako došlo do zamisli o projektu?

Sama zamisao usko je vezana uz moj studentski rad na Odsjeku za muzeologiju. Vođen definicijom heritologije kako je daje profesor Tomislav Šola, koji govori o heritologiji kao općoj teoriji baštine odnosno transdisciplinarnoj teoriji koja služi razumijevanju nastanka i svrhe baštine te sama fenomena baštine, a i razumijevanju muzeja kao mjesta njezina pohranjivanja odnosno njegove uloge u suvremenom društvu. Kao jedan od bitnih ciljeva heritologije, on ističe prepoznavanje važnosti koju baština ima u uspostavi kulturnog identiteta određene zajednice i njezin utjecaj na kvalitetan razvoj suvremenoga društva. Upravo taj moment – uloga baštine u suvremenom društvu i njezin utjecaj na razvoj sredine čiji je proizvod – nadahnuo me na osmišljavanje ovog projekta. Mogućnost sagledavanja muzeja kao sredstva za mijenjanje i oblikovanje sredine u kojoj živimo dala mi je ideju da suvremenu muzeološku odnosno heritološku praksu primijenim na prostor novozagrebačkih četvrti te sam osmislio metodološki obrazac prema kojem bi se onda pristupilo obradi, klasificiranju i prepoznavanju vrijednosti i uloge materijalne i nematerijalne baštine pojedinih kvartova na njihov razvoj i specifičnu dinamiku.

Zašto je izbor pao baš na četvrti Novog Zagreba?

Prije svega zato što sam i sam stanovnik jednog od novozagrebačkih kvartova pa mi je ta tematika bila posebno bliska i zanimljiva, ali i zato što mi se učinilo da je relativna mladost tog dijela grada, s jedne strane, izazovna u smislu neistraženosti područja, a s druge opet ostavlja mnogo prostora istraživačkoj slobodi i promišljanju o načinu na koji toj građi pristupiti.

Kako je došlo do realizacije prvog u nizu projekata i u kojem ste kvartu počeli?

Godinu nakon što sam napisao rad dobili smo poziv od Muzeja suvremene umjetnosti. Muzej je izrazio želju da financira prvi takav pothvat te predložio Središće, najmlađi kvart u Novom Zagrebu, kao prostor na kojem bismo projekt mogli realizirati. I tako je priča krenula... U početku nas je bilo petoro, ali se postav u međuvremenu i smanjivao i mijenjao, tako da smo sad tu Marijeta Karlović, Morana Matković i moja malenkost. Smanjili smo se doduše, ali smo zato jači!

Možete li nam pojasniti kako funkcionira sam projekt?

U početku je postojala zadana metodologija o kojoj je sad teško govoriti u onom obliku u kojem je izvorno bila definirana jer, kako vrijeme prolazi i mi stječemo iskustvo, i sama se metodologija razvija. Ne treba zanemariti ni utjecaj sredine u kojoj radimo na način na koji radimo. Ali ukratko, postoje tri faze pri realizaciji svakog od projekata. Prva, istraživačko-radionička faza, odnosi se na razdoblje u kojem dolazimo do podataka o povijesti i životu kvarta, do originalnih urbanističkih planova i njihovih naknadnih preinaka. Uglavnom do faktografije. Načini na koje prikupljamo informacije raznoliki su i protežu se od kopanja po arhivima, preko kontaktiranja mjesnih zajednica i udruga koje djeluju na prostoru određenog kvarta pa sve do usmene predaje. Razgovaramo sa stanovnicima kvarta, imamo i ono što smo nazvali memory cards, karte na koje ljudi bilježe svoje individualne priče vezane uz samu četvrt, prikupljamo fotografsku dokumentaciju... Tu se onda polako formira okvir priče koja jest taj kvart. U drugoj fazi aktiviramo mlade znanstvenike, sociologe, muzeologe, arhitekte i umjetnike, koji zatim, na temelju prikupljene dokumentacije, oblikuju umjetničke radove koji korespondiraju sa životom sredine koju istražujemo, odnosno istražuju kako specifičnosti oblikovanja prostora utječu na suživot ljudi u zajednici te koji su to ključni povijesni i društveni faktori koji određuju tu i takvu specifičnu situaciju. Na kraju dolazi izlagačka faza, tijekom koje se putem izložbi u javnom prostoru, okruglih stolova i predavanja pokušavaju prezentirati specifični baštinski momenti koji određuju život sredine.

Što se s radovima i prikupljenom dokumentacijom događa po završetku projekta? Muzej kvarta naime nema svoga prostora...

Što se radova tiče, to dosta ovisi o samu radu, odnosno mediju u kojem je izveden. Dokumentaciju radova moguće je pogledati na internetskoj stranici naše udruge Kontraakcija, a neki od radova, kao što je to, primjerice, bio slučaj s portretom mamutice Stipana Tadića, ostaju u samu kvartu. Djelo koje spominjem izvedeno je na prostoru kvarta pred samom Mamuticom i ostalo je, jasno, u Travnom. Dokumentacija je druga priča. Na kraju svakoga projekta mi radimo interaktivne Rute kvartova, karte koje su također postavljene na stranici Kontraakcije, u kojima se koristimo prikupljenim podacima u svrhu kreiranja specifične kartografske priče te četvrti. Na njima su ucrtani punktovi bitni za život zajednice, javni prostori, mjesta i artefakti od lokalno-historijske vrijednosti. Primjerice, u rutu Travnog upisano je boćalište, garaže u kojima se nalaze obrtničke radionice i dućani, a koje ujedno služe i kao prostor za vježbanje kvartovskim bendovima, plato na kojem se nalaze kafići i na kojem se odvija većina socijalne interakcije stanovnika Travnog. Specifikum je Travnog da je u rutu upisano i tzv. Ukrajinsko stablo. Riječ je o stablu koje je 2001. posađeno na južnoj strani kvarta u povodu desete obljetnice proglašenja neovisnosti republike Ukrajine i desetogodišnjice međusobnoga priznanja naših dviju država.

U izlagačkoj fazi projekta, je li većina radova izložena u javnom prostoru ili se ipak češće koristite galerijama?

Glavna je zamisao izložiti radove u javnim prostorima, na površinama gdje se ljudi kreću i komuniciraju. Naravno, i opet o prirodi rada ovisi gdje će biti izložen, koristimo se i prostorima mjesnih zajednica i udruga, ali su i to prostori okupljanja stanovnika te četvrti. Prednost izlaganja na, za stanovnike, uobičajenim sastajalištima poput trgova, platoa ili parkova jest u tome da se tako mnogo lakše približiti negalerijskoj publici i u skladu je s onim što sam spomenuo na početku razgovora – naime, sa željom da se putem „muzeja“ djeluje na sredinu u kojoj živimo. I u smislu oblikovanja sama prostora, ali i da se ukaže na neke negativne vrijednosti koje unutar određene sredine egzistiraju.

Ostanimo još trenutak na samim umjetničkim radovima odnosno umjetnicima. Osim već spomenutoga Stipana Tadića, s kojim ste još umjetnicima surađivali?

Uglavnom surađujemo s mlađim umjetnicima. Slikarima, performerima, videoumjetnicima te predstavnicima alternativne likovne scene. Radili smo s Pumom 34, Okom, Loncem, Igorom Grubićem, Božom Katićem, Sinišom Glogoškim, Igorom Rufom. To su neki od umjetnika koji mi prvi padaju na pamet. Većina spomenutih sudjelovala je na izložbi Trešnjevački salon organiziranoj u sklopu muzeja Trešnjevke.

Spomenuli ste negativne vrijednosti koje umjetnici svojim radom razotkrivaju i kritiziraju. Zanimalo me što ste – na kraju krajeva – otkrili o životu pojedinih kvartova, njihovim specifičnostima i međusobnim razlikama. Postoje li neka nenadana otkrića?

Da. Prvo što upada u oči jest koliko urbanistički plan utječe na aktivnost zajednice. Kad smo pokušali pokrenuti projekt u Sopotu, otkrili smo da činjenica njegove razlomljenosti, kvart je naime izgrađen u dva – međusobno odvojena – dijela, bitno smanjuje mogućnost suživota. Ne postoje okupljališta. Nema trgova, kafića ni javnih sadržaja. U početnim razgovorima sa stanovnicima saznali smo da oni čak i na kavu idu u Središće! Ukratko, loše urbanističko rješenje onemogućilo je komunikaciju stanovnika te Sopot funkcionira više kao spavaonički kompleks nego kao zajednica s vlastitom povijesti, zajedničkim pričama. S druge strane, pješački potezi – akse – koji prepolavljaju Zapruđe omogućuju jak društveni život. Tamo se otvaraju mjesta za susret i razmjenu iskustava. Isto tako, trenutno smo započeli s projektom na Peščenici i već u ovoj prvoj, istraživačkoj fazi očigledan je jak kulturni identitet te zajednice. Ona se okuplja oko Kulturnog centra Peščenica, galerije Događanja i Knapa. Tamo se odvijaju radionice, održavaju predstave i stanovnici kvarta vezani su uz taj prostor, uz zajednicu i uz samu Peščenicu i njezinu povijest. Vole govoriti o svojoj četvrti, uistinu žive u njoj. Svaki dio grada, svaka zajednica, vrlo je specifična i ima vlastiti kulturni identitet, vlastitu dinamiku.

I za kraj, kakve su dosad bile reakcije struke i šire javnosti. Imate li potporu grada, odnosno kako se financirate?

U posljednje vrijeme uglavnom nas zovu da dođemo u njihov kvart i napravimo projekt. Takav je slučaj i s trenutnim projektom na Peščenici koji sam spomenuo. Zapravo, već dugo radimo isključivo na poziv, tako da se može reći da su reakcije vrlo dobre. Ljudima u lokalnim zajednicama projekt se, čini se, sviđa, a pretpostavljam i umjetnicima s kojima surađujemo jer se još odazivaju na naše pozive. S financijskom je stranom, nažalost, druga priča. Grad nas ne financira, šaljemo projekte na razne natječaje, a dio financira i zajednica koja nas je pozvala da napravimo projekt u njihovim prostorima. Apsurdno je u cijeloj situaciji što smo na početku, dok smo još tapkali u mraku i tražili se, imali veća sredstva nego sad. Projekt je u ove četiri godine bitno evoluirao, ali rezanje budžeta nije osjetljivo na kvalitetu rada, tako da dolazimo u situaciju u kojoj, što smo mi bolji i što projekt više sazrijeva, to manje sredstava dobivamo!Ana Čveljo