Bezbrojne kulturne sličnosti i kontakti

Kulturne i umjetničke veze između Hrvatske i Slovenije u povijesti mnogobrojne su, a prostiru se od slikarskih i kiparskih kontakata u srednjem vijeku do današnjih dana

Veze između naših Matica, slovenske i hrvatske, povijesni su sinonim za težnje povezivanja Slavena, odnosno naša dva naroda, koje su se nekad temeljile na ideji panslavizma. Danas one ostaju smislene i izvan negdašnjih kulturnopolitičkih težnji, kao izraz istinske želje za međusobnim priznavanjem i suradnjom te iste kulturne radoznalosti koja ne poznaje granice, čak ni onda kada su one postavljene. Veze se posebice podrazumijevaju zbog bezbrojnih kulturnih sličnosti i kontakata, koje je prouzročila i o kojima svjedoči naša, više ili manje, zajednička i srodna povijesna prošlost.

Sve su te veze vidljive kako iz perspektive susjednih, ili zajedno politički organiziranih regija, tako i u pogledu jezičnih odnosa i stvaralačkih posebnosti. U novije vrijeme za te odnose osobito značenje imaju sveučilišta odnosno škole, među kojima je velike kulturne važnosti zagrebačka Akademija likovnih umjetnosti.

Najizravnije su i najmanje ideološki obojene povijesne kulturne veze vidljive na području likovne umjetnosti. To se najbolje vidi na području klasične teme naše srednjovjekovne likovne prošlosti, koju je kod Slovenaca u svojim istraživanjima otkrio i proslavio profesor France Stele, konkretnije crkvenim zidnim slikama. Slovenci i Hrvati pripadali su istoj, iako „dijalektalno“ raščlanjenoj tzv. subalpskoj kulturnogeografskoj zoni, zasićenoj gotičkim freskama. Tako su slikari iz Kranjske odlazili slikati u Istru, a hrvatski slikari iz Istre i Kvarnera u Kranjsku. Najpoznatiji je primjer rada hrvatskog slikara u Sloveniji slika Ivana iz Kastva u Hrastovlju, a u simptomatični je pojam prerastao tzv. Trubarov „krovaški malar“, poslije identificiran kao Tomaž iz Senja. Sa slikarima su pristizali i popovi glagoljaši, zbog čega su naše freske prošarane hrvatskim glagoljskim natpisima, a u Sloveniji su se očuvali glagoljski dokumenti, uključujući fragment brevijara u Novom Mestu, nedavno opisan u jubilarnom zborniku Josipa Bratulića. Glagoljska su slova na freskama (odnosno znakovi koje je Danilo Kiš nazvao „formulama duše“) nakon Drugoga svjetskog rata postala čarobna inspiracija slovenskih slikara, osobito Janeza Bernika i Vladimira Makuca. Uz naše je istraživače nužno bio povezan njihov hrvatski stručnjak Branko Fučić, koji nam je rastumačio glagoljske natpise. Hrvatski povjesničar Radovan Ivančević desetljećima je prije odredio hrastoveljsku crkvu kao popularno renesansnu, a ne više kao romaničku, što je danas gotovo univerzalno prihvaćena teorija; dok su zajednička umjetnička obilježja i posebnosti tih rubnih regija veoma slično opisali Slovenac Stele i Hrvat Karaman.

Zgrada Slovenske matice u Ljubljani

Suradnja se očituje i u arhitekturi, kako u gotici na području Istre (izgradnja crkve u Čepiću), tako i u 17. stoljeću u radu Albertala iz Slovenije na zidanju tornja i utvrde zagrebačke katedrale. Katedrale koja češkim odjecima priključuje parlerijanske tendencije koje su u Sloveniji pokrenute zahvaljujući posredovanju grofova Celjskih. U 17. je stoljeću u Rijeci živio slovenski slikar Gladič. Već su tada važniji slovenski slikari bili intenzivno povezani s Hrvatskom, kao da su se prirodnim kulturnim putem primicali Istoku, gdje je njihov cilj bio Zagreb sa svojim kulturnim potrebama: poput slikara HGG (Geigerfelda), Eisenhordta ili kipara Komersteinera. U zagrebačkoj je biskupiji završila Valvasorova baština, koja bi u suprotnom vjerojatno bila izgubljena. Slovenski je slikar Bobič u Zagrebu postavio temelje Valvasorove grafičke zbirke, koja u svom faksimilnom izdanju čini najreprezentativniju ilustraciju naših negdašnjih kulturnih veza i gledišta. Valvasor, među čijim je važnijim suradnicima bio Pavao Ritter Vitezović, sa svojom Slavom vojvodine Kranjske također čini bitan povijesni izvor za poznavanje prošlosti Hrvata.

Stanko Vraz kao središnja veza

U 18. je stoljeću po narudžbi iz Ljubljane u Zagreb doputovao Francesco Robba, naš najveći zajednički barokni kipar, a prije njega s kipovima iz Venecije i kamenoklesarski poduzetnik Kuša. Tako su za poslom u Hrvatsku pristizali gotovo svi slovenski, kranjski (Metzinger, Cebej, Jelovšek i sin mu Andrej), a uključujući Lerhingera i Strauba, i štajerski barokni majstori; Bergant se na prvim slikama za Liku čak i potpisao glagoljicom. Hrvatski su umjetnici tada u suprotnom smjeru dopirali samo do našeg ruba, do Olimije, koja se navodi kao najzapadniji samostan u sklopu bogate kulture hrvatskih pavlina.

U sljedećem stoljeću živio je Ljubljančanin i Zagrepčanin, slikar Mihael Stroj, portretist Stanka Vraza i ilirske kulturne elite, kojega su, zbog pogrešno pročitana potpisa, prepoznali kao nepostojećega Francuza Leroisa. Poslije je za Hrvatsku slikao i Janez Šubic. Za zagrebačkoga je biskupa tada zidarske radove obavljao isti furlanski graditelj Coconi, koji je i autor reprezentativnih neoklasičnih radova u Ljubljani i Dolu kraj Ljubljane. U Strojevu vremenu zaslužnim se za slovensku kulturu pokazao Ivan Kukuljević Sakcinski, između ostalog predsjednik Matice hrvatske, koji je u svoj Slovnik umjetnikah jugoslavenskih uključio i slovenske umjetnike, a nakon posjeta Langusa stvorio je prvo dokumentarno svjedočanstvo o još živućem umjetniku, dok su se pak u Sloveniji izvodile i njegove drame.

Suradnja je pokrenuta već u duhu ilirizma, a predvidio ju je još prvi predsjednik Matice ilirske, odnosno hrvatske, Janko Drašković, čije su kosti svečano prevezene u Zagreb iz slovenske Radgone, gdje je umro za putovanja i gdje je bio izvorno sahranjen. Središnja veza među našim narodima postao je Stanko Vraz, koga se može promatrati iz više kutova, pri čemu je za slovenski odlučujuće što je naša fizička malenost, tj. malobrojnost iziskivala podršku u suživotu s drugim slavenskim narodima, ponajprije Hrvatima, i zato je težila stapanju, čak i jezika; čemu se odlučno usprotivio Prešeren. Vrazovo naginjanje ilirizmu razumljivo je s obzirom na njegovo štajersko podrijetlo i jezik, koji je bio vrlo različit od kranjskog oblika, temelja slovenskog književnog jezika. Naša je jezična blizina najočitija u negdašnjem kajkavskom – kojim je napisana Vramčeva Kronika, objavljena 1578. u Ljubljani, gdje je u 17. i 18. stoljeću tiskano drugo i treće izdanje Putnog tovaruša Katarine Frankopan-Zrinske. Hrvati su se u doba ilirizma odrekli kajkavskog kao književnog jezika, unatoč njegovoj kulturnoj tradiciji, u korist brojnijega štokavskog. I baš je zbog te blizine pjesnik i predsjednik Matice hrvatske Dragutin Domjanić poslije postao sinonim našega zajedništva i srdačnog prijateljstva te je ohrabrio Slovence, rekavši da naš jezik doživljava uspon, dok njegov, dakle kajkavski, propada, jer je u Hrvatskoj imao tek status dijalekta. U vrijeme kad su naši kontakti bili već (ili još), vrlo rijetki, najreprezentativniji su izraz kulturne manifestacije našega prijateljstva bile javne proslave dragog nam pjesnika.

Stanko Vraz (1810-1851), pjesnik, urednik časopisa Kolo i od 1846. do 1848. tajnik Matice ilirske. / Ulje na platnu, rad slikara Michaela Stroya, zbirka Matice hrvatske, Zagreb

Takve su veze i prije omogućavali stariji veliki umjetnici, koje smo međusobno upoznavali: kao Hrvati Prešerna, putem Šenoe, dok je nama u živoj svijesti bio Preradović, čijeg je Putnika u tuđini recitirao još Jože Plečnik. Kasnije je uz Krkleca bio osobito popularan Tin Ujević, a zatim i Slavko Mihalić i prijatelj mnogih Slovenaca Vlado Gotovac. O želji za međusobnim kulturnim razumijevanjem i razumijevanjem govore brojni putopisi, još iz 16. stoljeća od Kuripečića, a tu su, između ostalog, i zapisi Stjepana Radića kako je kao student putovao u Sloveniju i posjetio pjesnika Gregorčiča, ili pak tekstovi slovenskih putnika o Zagrebu, kojemu je poslije posebnu pjesmu posvetio Engelbert Gangl. Među njih pripadaju i „domorodne hudomušnice“ Frana Milčinskog; poglavlje o Zagrebu uključio je u sjećanja i Fran Šuklje. U pograničnim područjima živio je autor Žumberačkih elegija, koje su potaknule Kranjčevićevu Uskočku elegiju – svećenik Jovan Hranilović. Kao na poseban paradoks Slovenci gledaju na fenomen da je slovenskom jeziku novi osnovni zvuk dao Oton Župančić, koji korijenje vuče upravo s te belokranjske granice i koji je po majci Hrvat, a u čijem stvaralaštvu odjekuje i Hrvatsko primorje. Važno je da je upravo granična Bela krajina između dva svjetska rata kratko vrijeme pripadala pod Savsku, a ne Dravsku banovinu, dakle pod Zagreb, baš kao što je stoljećima prije Zagrebačkoj biskupiji pripadalo naše Prekmurje. Kao što je već napisao bivši tajnik Slovenske matice, akademik France Bernik, ilirska je ideja označavala i prepreku u uspostavi samostalne Slovenske matice.Izražavanje povijesnih veza u 19. stoljeću bio je jedan od zajedničkih motiva hrvatskih i slovenskih pisaca, npr. roman Erazem Tattenbach Josipa Jurčiča, urednika u Sisku, ili pak Veronika Deseniška, koju je uz Slovence književno obrađivao i Eugen Tomić. Ivan Tavčar napisao je novelu V Karlovcu, radnja drame Kacijanar Antona Medveda odvija se među hrvatskim plemićima, a u pejzažnim motivima slovenskih književnika dominira vještičja gora Klek. Uz Frankopane je u 17. stoljeću vezana poznata slovenska pjesma, na slovenski nailazimo i u hrvatskom prijevodu Molièrea, gdje u adaptaciji Frankopana nastupaju Hrvati i Slovenci. Posebno istaknut stručnjak Hrvatske bio je Janez Trdina, autor memoara iz Hrvatske i Rijeke. On je kapitol Novog Mesta nazvao po zagrebačkom Kaptolu te se družio s prijateljem Slovenaca Franom Kurelcem, a taj se pak u svom jezičnom izričaju oslanjao i na tzv. staroslovenski. U 19. stoljeću ta je kolektivna svijest dosegnula takvu razinu da su u hrvatske pjesmarice bili uključeni i slovenski pjesnici, pa čak i Prešeren, a u slovenske su autohtone i domoljubne zbirke, npr. Razlagovi, slovenskim pjesmama pridodane i hrvatske. U međusobne su jezične odnose sve do danas ponirali i najistaknutiji slovenski i hrvatski jezikoslovci, sve do Jakoba Riglera i Vatroslava Kalenića. Tu ubrajamo Vatroslava Oblaka, čestog suradnika Letopisa Slovenske matice u 19. stoljeću. Novoilirizam, koji je početkom 20. stoljeća utjelovio predsjednik Slovenske matice Franc Ilešič, iz istočne Štajerske, najodlučnije je odbacio Ivan Cankar te time ukorio i Slovensku maticu.

Hrvatska i Slovenska knjižnica

Tada su Matice predstavile Hrvatsku, tj. Slovensku knjižnicu, u čijih smo se šest svezaka mi Slovenci upoznavali s hrvatskom književnošću, npr. Gjalskim ili Kozarcem, te joj dodavale jezična objašnjenja, pa čak i mali rječnik. U Slovenskoj je matici niknula, iz financijskih razloga neostvariva, ideja da svi članovi Matice hrvatske primaju knjige Slovenske matice i obratno, u Glasu Matice hrvatske uvjeravali su da slovenske i hrvatske knjige i ne treba međusobno prevoditi. Neka su izdanja objavljena kao zajednička, kao što je Šimunovićev Tuđinac, a rezultat su tih veza bila je Marnova Hrvatska slovnica za Slovence iz 1879. i Slovensko-hrvatski slovar iz 1907. te izdanja izabranih hrvatsko-srpskih narodnih pjesama za vrijeme Prvoga svjetskog rata. Neki su se Slovenci u Matičinim izdanjima posvećivali i pitanjima hrvatske kulture, kao Andrej Fekonja prvim školama u Hrvata ili Steklasa Vitezoviću; u časopisu Dom in svet, u kojem je 1894. predstavljen npr. Ivan Trnski, posebna je rubrika izvještavala o hrvatskim knjigama, o kojima je pisao i Steklasa u Kresu; u slovenskim se publikacijama izvještavalo i o hrvatskim piscima, među kojima i o Domjaniću. Slovenska pitanja, kao što je Albin Prepeluh, bila su zastupljena i u hrvatskom Kolu. Mi Slovenci smo pak u prijevodu čitali vrlo popularnu knjigu o hrvatskom barunu Trenku, kojega smo u 19. stoljeću gledali na kazališnoj pozornici.

Slovenski i hrvatski narod su se u duhu ushita 19. stoljeća bratimili i na tadašnjim jubilarnim slavljima posvećenima Prešernu, Slomšku i Strossmayeru, na kojem nam je izaslanstvo Matice hrvatske darovalo dragocjeni primjerak Spomen-cvieća, prilikom obilježavanja spomena na Frankopana, a da i ne govorim o zajedničkom obilježavanju 70. obljetnice Vrazova rođenja u njegovu rodnom Cerovcu, koji je zorno opisao Šenoa. Takvu međusobnu naklonjenost ilustrira pjesma osječkog autora Luje Varge Bjelovarca Hrvatski pjesnik prijatelju Slovencu, objavljena 1907. u Slovanu. Bogomil Vošnjak, kojeg etnolog Božidar Jezernik smatra najsofisticiranijim slovenskim intelektualcem njegova vremena, čak je predložio da Slovenci preuzmu hrvatski jezik kao jezik znanosti, tako da današnji ponovni nedostatak povjerenja u slovenski i podređivanje engleskom jeziku nipošto nisu novost.

Stalna opasnost zbog malenosti

Takve su jezične i političke tendencije razumljive, jer smo zbog malenosti u stalnoj opasnosti, tako da smo i sami hrlili u okrilje većih naroda prije nego drugi u naše; no danas su opasne iz drugog razloga, jer ponekad se pesimistu čini da u globalizacijskom procesu zbog očitog posuđivanja engleskog jezika spontano iščezavamo, zbog čega slovenski nestaje čak i sa sveučilišta, koja su osnovana kao bastion slovenskog identiteta i čija je prethodnica Slovenska matica, u užem smislu i društvo Akademije, koje je na Ilešičevu inicijativu 1907. u Ljubljani priređivalo predavanja hrvatskih sveučilišnih profesora.

Na 70. obljetnicu osnivačem i pokroviteljem slovensko-hrvatske suradnje te zastupnikom bratske sloge i ljubavi između slovenskog i hrvatskog naroda smatrao se otac naroda Janez Bleiweis, predsjednik Slovenske matice, barem sudeći po čestitkama iz Hrvatske (iz Siska, Đakova i Križevaca) te po oduševljenu izlaganju Šenoe, koji je u Slovencima vidio „budne čuvare protiv zapada“ pogotovo u borbi „protiv germanizama i talijanizama“. Među počasnim članovima Slovenske matice tada je bio predsjednik JAZU Franjo Rački. Sa slovenske strane Zagrebu su počast odali tajnik zagrebačkoga Nadbiskupskog ureda i zagrebački povjerenik Slovenske matice Janko Barle, koji je napisao i povijest zagrebačkih crkvi i župa, čiji je opis Zagreba našao mjesto u slovenskim školskim čitankama, zatim Fran Celestin, povjesničar Josip Stare, zagrebački akademik Fran Erjavec, a poslije i Zofka Kveder, koja je pisala i na hrvatskom jeziku. Među serijskim brončanim kipovima, što su poput umanjenih, intimnih spomenika krasili slovenske stanove, onaj biskupa Strossmayera postavljen je rame uz rame s Valentinom Vodnikom.

Presudni potresi

Za kulturnu sliku naših prijestolnica potkraj 19. stoljeća bio je presudan potres: 1880. u Zagrebu i 1895. u Ljubljani. Ljubljana je radi planirane obnove pozvala istog restauratora kojega je uzaludno u Zagreb pokušao privući Izidor Kršnjavi – urbanista Camilla Sittea – a zatim nisu prihvatili njegov prijedlog, tako da je Ljubljana postala Fabianijev i Plečnikov, a Zagreb povijesni Bolléov grad, kozmopolitski i luksuzno reprezentativniji, s Akademijom i Strossmayerovom galerijom. O Plečniku prvu je monografiju napisao Hrvat Kosta Strajnić. Slovenac Ciril Jeglič poslije je u Zagrebu na Krešimirovu trgu predstavio modernu hortikulturu. Slovensko umjetničko društvo utemeljeno je 1900. kad su slovenski umjetnici pozvani da izlažu u Zagrebu, gdje su već 1902. postavili prvu izložbu izvan Ljubljane. Hrvatski su pak slikari kod nas izlagali 1909. u Jakopičevu paviljonu, iste godine kada je i sagrađen. O hrvatskim je izložbama i umjetnicima Slovence izvještavao pjesnik Anton Aškerc; njihova smo djela, kao i književnost, tada lako pratili i divili im se u časopisu Slovan, a hrvatsku je poeziju povremeno objavljivao i časopis za likovno stvaralaštvo Umetnost. Bliska povezanost i razmjena izložbi intenzivirane su nakon Drugoga svjetskog rata, ne samo posredovanjem ljubljanskoga Međunarodnog grafičkog bijenala.

Prapovijest spomenutih slovensko-hrvatskih književnih zbližavanja i povezivanja seže naravno još u doba reformacije, kada je iz vjerskih poticaja dalekosežne planove povezivanja prvi kovao još otac slovenske književnosti Primož Trubar, čiji su suradnici bili i istarski Hrvati. Zahvaljujući njima u Urachu je objavljeno dvanaest knjiga na glagoljici. U Trubarevu nas je stoljeću također povezala slovensko-hrvatska seljačka buna, koja odjekuje u djelima Šenoe i Antona, ali i u djelima slikara i kipara. Sve je to povezalo i nastavlja povezivati slovenske i hrvatske povjesničare. U znaku Vojne krajine Zagreb je posjetio vlasnik dvorca Otočca kraj Novog Mesta – Ivan Lenković. Kako su ga u Zagrebu primili i darivali, tada dragocjenim, narančama, izvještava povjesničar Barle. Potkraj stoljeća Slovenci i Hrvati zajedno su porazili Turke kod Siska, koji je zahvaljujući tomu postao dijelom slovenskih narodnih pjesama i likovne umjetnosti.

Krležine Balade u Ljubljani

Treba naglasiti ulogu koju je Zagreb imao za slovensko stvaralaštvo u desetljeću prije Drugoga svjetskog rata, i kojoj su svojim radom na akademiji temelje udarili profesori Babić, Becić i Hegedušić. Upravo neki od tih umjetnika i njihovih suvremenika, kao što je bio Josip Račić, izašli su iz münchenske škole Slovenca Antona Ažbeta. Račićevu je pak sudbinu u knjizi Umor (Ubojstvo) romansirao Marjan Rožanc, slovenski književnik naklonjen likovnoj umjetnosti. Od slovenskih studenata u Zagrebu kao hrvatski su se slikari brojali i Zoran Mušić i Gabriel Stupica, koji se osjećao kao pravi Zagrepčanin i o kojem je pisala važna hrvatska povjesničarka umjetnosti Vera Horvat Pintarić. France Stele je prije rata u Hrvatskoj reviji objavio cjelovit pregled dotadašnjega slovenskog slikarstva. France Mihelič je tek posmrtno dočekao retrospektivu u Klovićevim dvorima. U Zagrebu je dom našao Olaf Globočnik, koji je nekako ostao visjeti u zraku između obje domovine, a poslije i belokranjski kipar Julij Papič. Predratna je vremena u romanu Gornje mesto umjetnički dokumentirao književnik Bogomir Magajna, a Miha Maleš je freskama u Voćinu i Cirkveni sezao u Slavoniju, što je bio slučaj s tek ponekim slovenskim baroknim slikarom. Prije njih slovenski su ekspresionisti uspostavili bliske osobne kontakte i redovito posjećivali zagrebačke likovne izložbe. Bili su to npr. Anton Podbevšek i Miran Jarc, koji su studirali u Zagrebu, ili Božidar Jakac, koji je rado naglašavao da je već tada bio u doticaju s Krležom. Krleža u našim hrvatsko-slovenskim odnosima označava posebno poglavlje, jer ipak su njegove kajkavske Balade Petrice Kerempuha objavljene u Ljubljani, a poslije ih je ilustrirao i slikar Jože Horvat Jaki. Na Krležu se često oslanjao slikar Mihelič, koji je znao recitirati Balade naizust, baš kao što to danas umije tajnik i urednik Slovenske matice, književnik Drago Jančar. Još prije ekspresionista Slovence i Hrvate povezalo je protugermanizacijski usmjereno bečko studentsko društvo Vesna, u kojemu je bio i Meštrović. Predsjednik Vesne, Šantel, surađivao je s Vladimirom Nazorom pri ilustriranju Velog Jože te djelovao u Pazinu. Maksim Gaspari prenio je slovensko-hrvatsku povezanost na razglednicu prikazavši Hrvata i Slovenca uz stabla što rastu iz istog korijena; jezične je zavrzlame poslije karikirao Hinko Smrekar. Od slovenskih se impresionista prema Istoku okrenuo zagrebački student Matija Jama, Matošev školski prijatelj, koji je još u mladosti naslikao znamenitog Hrvaškog pastira te pisao o slovenskim umjetnicima. U Zagrebu je privatni studij započeo Ivan Grohar, a dvije je godine tamo proveo i kipar Berneker. U Sloveniji je djelovao hrvatski arhitekt Josip Vancaš, autor ljubljanskoga hotela Union. Nakon Drugoga svjetskog rata suvremeni slovenski arhitekti radili su diljem Jugoslavije, pa tako i u Hrvatskoj (Milan Mihelič, Marko Mušič). Iz Hegedušićeve je zagrebačke radionice tada izašao i Mariborčanin Ludvik Pandur.

Mnogo bi se moglo ispričati i o vezama na drugim područjima, npr. kazališnom (Ignacij Borštnik, Borštnik-Zvonarjeva, Hinko Nučič, Vika Podgorska, Josip Daneš, Branko Gavella, Bojan Stupica) i glazbenom (Fran Gerbič, Josip Nolli, Zlata Gjungjenac, Josip Gostič); koreograf i plesač Pino Mlakar nadahnuće za Vraga na vasi crpao je iz hrvatskog folklora, a njegov je novomestni zemljak Štefan Suhi postao temelj osječkoga baleta. Obostranom interesu za naše kulture svjedoči i rad znanstvenika i publicista, kao što je bio Tone Potokar, u čijoj su se knjižnici u Kostanjevici na Krki 2003. prvi put nakon posljednje obnove kontakata sastali predstavnici obaju Matica. Treba spomenuti i Emila Štampara, Janeza Rotara i Alojza Jembriha, dragocjene pjesnike i prevoditelje Tonka Maroevića i Luku Paljetka, koji su također slovenski akademici, a sa Slovencima se u svrhu istraživanja bio povezao i Aleksandar Flaker. U Ljubljani je studirao i akademik Ante Stamać. Sadašnji predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić piše i o slovenskim likovnim umjetnicima, od kojih neke redovito prati, uključujući novomestnog slikara Branka Suhyja. Neizravno je sa Zagrebom povezano i formiranje novomestne tvornice lijekova Krka, česte mecene kulturnih događanja. Njezin je osnivač Boris Andrijanić studirao u Zagrebu, a njegov je otac svoju ljekarnu kupio od ljekarnika, predsjednika čitaonice i gradonačelnika Novog Mesta, koji ju je prodao kako bi se mogao vratiti kući u Zagreb.

Sve to potvrđuje i ilustrira značaj regionalnih veza, koje su specifične i za slovensku i za hrvatsku kulturnu povijest, ali se više fokusiraju na institucionalnu suradnju, kao što je suradnja muzeja i knjižnica Novoga Mesta s onima iz Karlovca i Zagreba ili galerija Kostanjevice i Zagreba. U Hrvatskoj je to najočitije u odnosu njezinih dijelova: srednjoeuropskog – kontinentalnog i mediteranskog, koji dominira u Dalmaciji, dok se u Istri susreću i prožimaju oba. Ne iznenađuje podatak da se, u duhu nekadašnjih kontakata, na Odsjeku za povijest umjetnosti u Ljubljani svake godine upiše nekoliko studenata iz hrvatske Istre, posebice iz Pule, a i iz Rijeke.

„Hrvatski Krist“

Razumljivo je da su naše kulturne veze najistaknutije na dodirnom kopnenom dijelu, gdje na relacijama istočna Štajerska–Varaždin (s njim je preko Trdine bio povezan i Kocbek), ili Hrvatsko zagorje–Bela krajina, ili panonska dolenjska Slovenija–Zagreb nisu nipošto slučajne, budući da slovenska književnost svjedoči o tome kako su slovenske djevojke s pograničnoga područja za poslom češće odlazile u Zagreb nego u Ljubljanu, ili o tome kako su ljudi u potrazi za životnom srećom posjećivali Zagreb ili Karlovac. Brat slovenskoga kipara Vladimira Štovička iz Krška, Jaroslav, postao je hrvatski književnik, a još je više slikara iz istočnoga dijela Slovenije, rodom Slovenaca, koji su danas hrvatski slikari (npr. Picelj ili Gliha, koji je uključen u leksikon Kdo je kdo pri Slovencih). U sjeveroistočnoj Štajerskoj neki su prije pisali na hrvatskom nego na slovenskom, primjerice publicist Božidar Borko. Za prikaz Krista na tamošnjim kiparskim narodnim radovima uvriježio se izraz „hrvatski Krist“. Općenito se očitava povezanost s kulturom istočnih susjeda u narodnoj tradiciji i sličnosti običaja, koje opisuju hrvatski etnolozi npr. u Narodnoj starini. Običaji su često gotovo identični onima slovenskim, kao npr. Jurjevo u Beloj krajini i u okolici Zagreba ili u Turopolju; u Beloj krajini je postojao čak i gostujući guslar; a o tim vezama s istočnim predjelima svjedoče i lokalna arheološka iskopavanja. Da su se poslovenjivali i Hrvati, svjedoči tako često slovensko prezime Hrovat ili Horvat. Neki su slovenski umjetnici bili povezani i s Dalmacijom: kipari Gangl i Peruzzi, koji su živjeli u Splitu, ili nazarenski slikar Ogrin te slovensko-hrvatski marinist Rudolf Marčić, oltarne slike dalmatinskoga slikara Medovića susrećemo i u Šmarju kraj Ljubljane. U Splitu je izlagao likovni Klub mladih, dok posjeti Dalmaciji odjekuju u poeziji Edvarda Kocbeka. Slovenski književni povjesničari još se sjećaju kako ih je Anton Ocvirk vodio u Dubrovnik ne bi li neposredno spoznali ambijent jezično im najbliže istinske renesanse. Ivan Tavčar je u svoju novelu Antonio Gledjevič uključio Dubrovnik 18. stoljeća, na temelju Vojnovićeve književnosti nastao je libreto za Kozinovu operu Ekvinocij, dubrovačke je renesansne slikare prvi arhivski istražio Slovenac Kovač, dok je odbornik Slovenske matice Ignacij Voje napisao monografiju o tom gradu. Starijoj dalmatinskoj likovnoj umjetnosti posvećuju se i neki od današnjih slovenskih povjesničara umjetnosti, poput Same Štefanca. Akademik Kruno Prijatelj, podrijetlom Slovenac, također je bio veliki poznavatelj dalmatinskoga slikarstva.

Hrvatska Istra, u koju je Ivan Pregelj smjestio priču o biskupu Juraju Dobrili (također članu Slovenske matice), postala je nadahnuće brojnih slovenskih likovnih umjetnika; spomenimo Emerika Bernarda ili kipara Petra Černeta i značenje umjetničkog gradića Grožnjana. U našoj suvremenoj kulturnoj svijesti živi i Dalmacija, koja dominira u Maleševim Jadranskim motivima i koja je svojim morem opčinila književnika ronioca Matu Dolenca ili Šipanom slikara Ciuhu, dok je kod pojedinih slovenskih slikara (npr. Andreja Jemca i Dušana Lipovca) čest motiv otok Silba. S eltinom slovenskom Grupom 69 surađivala je i Jagoda Buić, a na otoku Krku nekoć je hrvatsku nacionalnu svijest poticao, pa čak i zagovarao glagoljašku tradiciju, biskup Mahnič, koji je tamo ostao zabilježen u boljem sjećanju nego kod kuće; na Krku je 1885. prvi put također izvedena Glagolska maša (misa) slovenskoga skladatelja Kosovela.

Grafički dizajn visoke kvalitete

Hrvati su se pred današnjim Slovencima osobito dokazali grafičkim dizajnom visoke kvalitete, spomenimo samo Istranina Miljenka Licula ili Ranka Novaka te istaknutoga kostimografa Alana Hranitelja. Zagreb je nakon rata ponudio utočište znanstvenicima Antonu Slodnjaku, Joži Toporišiču i Franu Petreu, Osijek Joži Pogačniku, a Zadar Štefanu Barbariču, Janezu Rotaru i još kojem, dok je u Ljubljani živahni posrednik između dviju književnosti bio Radoslav Dabo. Zagreb postaje poprište romana Andreja Hienga, u njemu je slikar Leon Zakrajšek primljen bolje nego kod kuće. Sva ta bogata suradnja i zajednički pothvati u prošlosti, bez obzira na negdašnje ilirske utopije i politička očekivanja, koji su međusobnoj suradnji i prepoznavanju davali zanos posebnoga bratskog entuzijazma, a također budili zabrinutost, s obzirom na povijesne okolnosti, danas se gotovo podrazumijevaju i sami po sebi toliko su vrijedni, da na njih s potpunom naklonjenošću, povjerenjem, poštovanjem i ljubavlju gledamo kao na dragocjeno i važno znamenje na našem duhovnom zemljovidu. Zahvaljujući tim odnosima upoznajemo ne samo neposredne susjede zajedno s njihovim kulturnim obilježjima i vrijednim dostignućima nego i vlastitu prošlost i identitet, koji ne pripada samo povijesti nego ostaje uzbudljivo svjedočenje o još živim duhovnim i životnim kontaktima, koje ponovno potvrđuju današnji prijateljski susreti.

(Predstavnici Slovenske matice u siječnju su otvorili izložbu svojih izdanja u Knjižari Matice hrvatske u Zagrebu, a predsjednik Slovenske matice Milček Komelj bio je počasni gost Glavne skupštine MH u Osijeku u srpnju, kada je podsjetio na mnogobrojne kulturne veze između dviju država.)

Prevela Rahela Frelih