Znanje pod pritiskom recesije

Iako pod tematskim obilježjem glazbenoga gestusa, pitanje koje ovogodišnji Eurokaz nesvjesno postavlja i svojim repertoarnim uspjesima, ali još više nedostacima, jest koju specifičnu vrstu znanja očekujemo dobiti filtriranu kroz suvremene izvedbene forme

Ovogodišnji Eurokaz 2012. otvorila je pomalo neobična predstava za veliku scenu HNK-a – Zaokret španjolskog autora, koreografa i plesača Israela Galvána, koji je za tu prigodu okupio oko sebe dojmljivu skupinu glazbenih virtuoza – Sylvie Courvoisier, free jazz-pijanisticu, Ines Bacan, pjevačicu cante jonda – vrste originalne flamenko-melodije, te ritam, odnosno, compas Bobotea, stalnoga Galvánova suradnika. Galván za osnovu svoga pokreta uzima klasične flamenko-tehnike obogaćujući ih metodama suvremenoga plesa, kreirajući tako vrlo zanimljivu i ekspresivnu fuziju glume, zvuka i pokreta, citirajući pritom svoju glavnu inspiraciju za ovaj komad – slavnoga plesača flamenka Vicentea Escudera. Galvánov interes nije doduše samo u pokretu, već i u vizualizaciji te zvuku koji taj pokret kreira svakim djelićem plesačeva tijela, pa tako spojen na nekoliko zvučnika Galván tijelom stvara dinamičnu, minimalističku zvučnu partituru, koja u kombinaciji s klavirom Courvoisierove i vrhunskim glasovnim mogućnostima Ines Bacan stvara sofisticiran, pitak i izrazito virtuozan glazbeno-koreografski doživljaj koji priziva aluzije na razdoblje klasične, folklorne španjolske i flamenko-estetike, nikada joj se ipak dokraja ne predajući, upravo suprotno, neprekidno je dekonstruirajući. Jedino što Zaokret čini konceptualno problematičnim jest nepostojanje, ili barem postojanje vrlo krhke unutarnje namjere i dramaturgije predstave, koja više funkcionira kao nasumična izvedbena struktura nego kao pomno idejno promišljen i zaokružen kazališni projekt, pa Galvánov projekt u cijelosti ostavlja dojam neartikulirana i ponešto preduga performansa, čiji su slijed i trajanje događanja neproduktivno nasumični.

La curva (Zaokret) Israela Galvána, predstava inspirirana radom Vincenta Escudera, otvorila je Eurokaz

Virtualne stvarnosti i strahovi

Tematski i formalno potpuno suprotna, belgijska trupa CREW pod vodstvom Erica Jorisa, s produkcijom Terra Nova, čini vjerojatno jedan od vrhunaca festivala, te projekt u kojem je Eurokaz participirao kao koorganizator. Zaokupljeni problematikom virtualne stvarnosti, novih medija i ekstrapolacijom osnovnih ljudskih strahova, CREW stara interaktivnu tehnološku platformu u kojoj svakoga gledatelja pojedinačno, metodom uronjavanja odnosno imerzije provode unaprijed zadanim scenarijima, poput onog u kojem gledatelj-participant prisustvuje vlastitom sprovodu i sl.. Koristeći se pritom vizualno-taktilnim metodologijama, i separirajući svakog pojedinačno od realnog vremena i prostora, te kreirajući postapokaliptični narativ oslonjen na priču R. F. Scotta, koji početkom 20. stoljeća kreće u utrku za osvajanje južnog pola, Terra Nova je u svakom slučaju pomno promišljen, tehnički (i koreografski!) zahtjevan i intrigantan projekt, kojem ako se išta ima prigovoriti jest tek u određenom smislu nedoraslost sama narativa, koji mjestimično djeluje više kao onaj koji bismo pronašli u malo složenijim strateškim videoigrama nego kao ozbiljan eksperiment za preispitivanje sivih zona ljudske psihe.

Na granici kiča

Jedan od uvjerljivo najdiskutabilnijih, iako ne nužno i najlošijih momenata Eurokaza jest predstava Micro, glazbeni spektakl francuskog umjetnika Pierrea Rigala. Riječ je o izvedbenoj formi koja balansira na granici između rock-koncerta, fizičkog teatra i koreografije s elementima suptilne klaunerije te konačno izravne satire i jednog i drugog, što samo po sebi ne bi bilo problematično u formalnom smislu da produkcija Compagnie Dernier Minute nije upala u zamku odveć velike ironizacije vlastitih estetskih postavki, koje još dodatno narušava dramaturška redundancija cijeloga komada, koji nakon prvih dvadeset minuta izvedbe rijetko kad dopusti gledatelju da udahne ijednu sekundu bilo kakva tipa kontrapunkta, štoviše ičega drugoga no nekoherentnog i pomalo jednostavnog humora koji proizlazi iz tematiziranja jedne rock-koncertne situacije. Pa tako Micro nit je glazbeno-umjetnički dovoljno drukčiji doživljaj da bismo mogli kategorički tvrditi da njegova posebnost proizlazi iz specifičnosti njihova zvuka – naime glazbe koju sviraju – u svakom slučaju vješti glazbenici, francuski bend Moon Pallas – lako je zamisliva na bilo kojem stageu bilo kojeg mainstream glazbenog megafestivala u regiji, pa je logično pitati se zašto je postavljena baš u okviru kazališne forme, a možda još važnije, ako nije pitanje samo glazbe, odnosno zvuka, već i same njezine izvedbenosti, njihovo istraživanje i parodiziranje iste te forme, iako vrlo zaigrano, nije ni začudno ni u krajnjoj liniji svrhovito (osim u svrhu čiste zabave), pa tako Micro egzistira negdje na tankoj granici s čije se druge strane nalazi – kič.

Nacionalni identitet kao spektakl

Nova produkcija Branka Brezovca, premijerno izvedena 2010. u Prilepu u Makedoniji, uzima kao tekstualni predložak melodramu Antica autora Riste Krleta, koji u pojednostavnjenu tematskom okviru – tragičnom sudbinom mlade Antice koja je obećana starijem čovjeku kojega ne voli – progovara o makedonskom nacionalnom identitetu izgubljenu među pretenzijama okolnih teritorija Turske, Grčke, Albanije, Bugarske... Brezovec već prepoznatljivim stilom ironizacije prostodušnog, i trivijalizacijom i parodizacijom za današnje prilike već parodičnih i arhaičnih, Krletovih likova zapravo izbacuje na površinu ono politički problematično i krizno, iscrtavajući javno i općeprihvaćeno nasilje nad ženskim tijelom, ali i identitetom koji je moguće iščitati na više razina – kako onog privatnog tako i onog nacionalnog, vjerskog i kulturološkog. Pa tako Brezovčeva režija u standardnu koautorstvu sa skladateljem Marjanom Nećakom donosi već prepoznatljivu monumentalnost uigranog i prepoznatljivog redateljskog potpisa, koji, za Brezovčeve navike skromnih sat i petnaest minuta, drži i mnogo više od čiste gledateljeve pažnje.

(Ne)artikulacija političke poruke

Posljednji dan Eurokaza obilježen je dvjema izvedbama – ponovnom izvedbom performansa Simultani govor Dalibora Martinisa, iz 2008, i prostornom izvedbom – instalacijom dominant powers. what is to be done then? & biografski krajolici Novog Zagreba, njemačko-austrijskog kolektiva Theatercombinat pod vodstvom Claudije Bosse. Martinis se u performansu bavi pitanjem medijske manipulacije materijala prijevodima skupine simultanih prevoditelja, čitajući ideološki obojen transkript govora Saveza komunista Jugoslavije, koji postupno biva opstruiran i poništen kakofonijom bez značenja, koja zapravo slušni aparat privlači više no sam Martinisov govor. S druge strane, mnogo manje uspješna instalacija u MSU-u Claudije Bosse pokušava dokumentarističkim pristupom, prikupljanjem tekstualnih, audio- i videomaterijala suprotstaviti stanovnike Novog Zagreba cijelom korpusu njezina arhiva, koji progovara o mikrokozmosima pojedinaca nasuprot u naslov spomenutim dominantnim silama, koje tematski sežu od nedavnih političkih turbulencija u sjevernoj Africi do medijske percepcije i manipulacije vizualnog nasilja. Nažalost, dok je Martinisova kakofonija vrlo jasna politička poruka, Bosseova je tek nesretna posljedica loše manipulacije i tretmana dokumentarnog materijala, pa je tako gledatelj gotovo dvosatnoga performansa koji se odvijao u MSU-u teško mogao usmjeriti pozornost između manifestnih tekstova na temu problematiziranja privatnog i javnog prostora, koje su izgovarale izvođačice u pokretu, intimnih priča stanovnika Novog Zagreba, koji su postali živi postav muzeja, te video- i tekstualnog materijala koji su im se našli na putu, a još manje od toga izdvojiti iz njih kakav suvisli izvedbeni ekstrakt s bilo kakvim stavom.

Po svemu sudeći, iako pod tematskim obilježjem glazbenog gestusa, kako tvrde organizatori, pitanje koje nesvjesno ovogodišnji Eurokaz postavlja, kako repertoarnim uspjesima, ali još više nedostacima, jest koju specifičnu vrstu znanja očekujemo dobiti filtriranu kroz suvremene izvedbene forme, u trenutku podjednako neartikulirane agresivne citatnosti, izvedbene virtuoznosti i visoke tehnologije, koja, iako impresivna, često postaje sama sebi svrhom, i, posljedično, na koji se način ona manifestira u suvremenim umjetničkim praksama u krizi, možda mnogo važnije onoj estetsko-problemskoj nego dugotrajno ekonomskoj.

Vedrana Klepica