Živo Starčevićevo nasljeđe

Starčevićevo političko nasljeđe nije relikt 19. stoljeća. Prividno, stavovi o neograničenom suverenitetu nacionalnih država izgledaju danas anakroni, ali utemeljenost politike u etici, rad za dobro naroda na temelju glavnih kreposti „pravice“ i „nepodmitljivosti“, trebaju biti temelji svake pravaške pa i cjelokupne političke prakse

Teško bi u povijesti hrvatske političke misli bilo pronaći osobu uz koju bi bilo vezano toliko različitih, a počesto i potpuno suprotnih interpretacija i gledanja, kao što je to moguće uz Antu Starčevića. Prvak hrvatskoga naroda iz 19. stoljeća, uz kojega se vežu nazivi poput vođe, pučkoga zagovornika, Starog, hrvatskog Demostena, proroka, učitelja..., svojim je pisanim djelom, a često i političkim istupima, dao povoda takvim vrlo različitim i proturječnim tumačenjima. Za klerikalce bio je ateist, za nacionaliste odveć uronjen u grčku i rimsku tradiciju, za umjerene previše nacionalist, gotovo pa rasist, za neke „najljevija ljevica“ (August Cesarec), za neke jakobinac, buntovnik i prevratnik, liberal, republikanac, ali i monarhist... Uza sve to nitko mu nije osporio naziv koji ga je najdublje i najsignifikantnije obilježio: otac domovine. On jest i ostaje tradicionalist koji je najjasnije formulirao pravo na samostalnu i slobodnu hrvatsku državu na temelju državnoga prava i pravnim sredstvima i za takvu se ideju nedvosmisleno i žestoko zalagao tijekom cijeloga života i djelovanja u politici. Dugo razdoblje djelovanja i golem pisani opus koji je ostavio dopuštaju različite ocjene i procjene pojedinih Starčevićevih stajališta prema različitim pitanjima, ali ne dovode u pitanje njegovu neprijepornu ulogu u hrvatskom političkom životu njegova doba i njegov velik prinos hrvatskim nacionalno-integracijskim procesima, osobito važnim u ovom stoljeću.

Ante Starčević s prvim zastupnicima Stranke prava 1868.

Ni pod Beč ni pod Peštu,nego svoji na svojem!

Starčevićev politički program bio je vrlo jednostavan i jednoznačan: na temelju povijesnih listina i ugovora, Hrvatskoj treba vratiti onaj oblik i prava koja je imala 1527, kada je za kralja izabran Habsburgovac Ferdinand I. To autonomno pravo i ugovorno prenošenje svojih prava na zajedničkog vladara Hrvati su potvrdili i 1712. Pragmatičkom sankcijom, kada je hrvatski narod prenio „kraljevsko pravo i preimućstvo onoj ženskoj lozi prejasne krvi austrijske“, kao dokaz hrvatske državne samosvojnosti i samostalnosti. Od toga nije ostalo ništa: „plod ugovaranjah 1527. i 1712., plod žertvah naroda hervatskoga od Ferdinanda I. do danas je ovaj: naša je domovina izudjena, naš je narod potlačen i upropastjen, naša su prava pogažena, naša je narodna čast pogažena, naša je narodna čast oskvernjena, i krivci ne mare za lek proti tim bezzakonjem“. Jedini izlaz koji može povratiti hrvatski narod u pravno prihvatljivo stanje jest priznanje prava na vlastitu samostalnu državu: ni pod Beč ni pod Peštu, nego svoji na svojem!

Starčević je rođen 23. svibnja 1823. u malom ličkom selu Žitniku. Pučku školu pohađao je u Klancu, a od trinaeste do šesnaeste godine podučavao ga je stric Šime Starčević. Nakon toga odlazi u Zagreb i upisuje treći razred gimnazije. Godine 1845. odlazi u Budimpeštu na bogoslovne nauke, gdje studira povijest i filozofiju i stječe doktorat iz filozofije. Ipak, napušta sjemenište i vraća se u Zagreb, gdje jedva pronalazi mjesto u odvjetničkom uredu Lavoslava Šrama. Ukidanjem Hrvatskog sabora i uvođenjem apsolutizma 1851. nastaju teški dani. Starčević se bavi jezikoslovljem i proučavanjem književnosti. Vrlo rano zanima se društvenim pitanjima, pa je već 1845. sudjelovao u protumađarskim pobunama. U to doba je uvjereni ilirac, svjedočeći sam da u to doba nisi drugo mogao ni biti. Ukoliko nisi ilirac, možeš se izjasniti kao Hrvat, a to je značilo da si mađaron, a ako se uopće ne želiš izjasniti, onda si austrofil ili austrijski špijun. Godine 1861. izabran je za velikoga bilježnika Riječke županije, ali već sljedeće godine župan Zmajić zatvara mu ured zbog govora u županijskoj skupštini. Proveo je mjesec dana u zatvoru. Nakon Rakovičke bune i progona pravaša povlači se u Jastrebarsko svojem sinovcu Davidu Starčeviću, kojem je vodio odvjetničku pisarnicu. Za narodnog zastupnika Hrvatskog sabora biran je 1861, 1865, 1871. i od 1878. do kraja života. Umro je u Zagrebu 28. veljače 1896. Živio je vrlo skromno, gotovo isposnički; nije težio društvenim položajima i privilegijama, osjećao se kao dijete sela pa je zaželio kad umre da mu obuju opanke. Karakterom je bio žestok, podrugljiv, sarkastičan, ironičan u govoru, ali i stoički miran i staložen dok je slušao druge. Bio je vrstan govornik, precizan u izricanju misli, ali i duhovit, služeći se prispodobama i anegdotama iz pučkog života. Primjerice: „…učiti se javno pravo iz ustanova Ludovika Filipa, isto je što i kruh tražiti na pasjem uzglavlju; a od Madžara učiti se saborski poslovnik, znamenuje u ciganke mlijeko posuđivati.“ Iza sebe ostavio je tisuće stranica. U njegovu djelu „prepleću se književna fikcija i politička zbilja, znanstveni diskurs i satirična ironija, retorički zanos i realistična proza“.

Starčević – mudrac i prorok

Grčki uzori, osobito Sokrat, Platon i Aristotel, utjecali su na njegovo poimanje politike, ulogu države i pojedinca u njoj. Poznavao je rimsko republikanstvo, Cicerona i Tita Livija ali i Rousseaua i osobito Montesquieua, od kojih je baštinio: od jednoga koncept društvenog ugovora između naroda i vladara, a od drugoga tezu o trodiobi vlasti i društvenoj ravnoteži između monarhijskih, aristokratskih i demokratskih elemenata potvrđenih zakonima. Vrsni poliglot Starčević svakodnevno je pratio i političke događaje u europskim zemljama. Jasno, daleko više od klasične starine na formiranje Starčevićevih pogleda utjecali su hrvatski autori, Josip Kušević, a osobito Pavao Ritter Vitezović, koji je na osnovi slavenskih legendi hrvatskim imenom obuhvatio sve južne Slavene. Na isti je način Starčević projicirao Hrvatsku od Graza do svih dijelova južnoslavenskog prostora, osim Bugara. Takva ekstremna „velika Hrvatska“ trebala je poslužiti protutežom „velikoj Srbiji“ i „velikoj Iliriji“. U trenucima razočaranja Starčević je htio Hrvatsku „makar i uru dugačku i uru široku, makar bilo pet Hrvata“, ali slobodnu i sretnu. Na temelju svih tih uvida, a posebno u povijest i duh hrvatskoga naroda, on je sebe držao mudracem-filozofom, prorokom-učiteljem koji će odgojem osposobiti hrvatski narod da bude nositelj suvereniteta, jer narod je po prirodi dobar, ali se lako pokvari.

Njegov politički program definiran je osobito u znamenitom saborskom govoru iz 1861. Već u predstavkama Starčević dosljedno ističe da je Hrvatska samostalna država, da se ne nalazi u okviru Habsburške Monarhije, pa stoga ne može imati nikakvih zajedničkih poslova s ostalim njezinim zemljama, a da je miješanje vladara u pitanje položaja Hrvatske puko nasilje. Za razliku od bliskoga suradnika Kvaternika Starčević u predstavkama vrlo jasno formulira protuslavenski stav kad je u pitanju sudbina Hrvatske.

Stalna pravaška oporba

Iako je Stranka prava formirana tek 1878, na toj saborskoj sjednici uobličene su tri političke opcije koje će za dugo vremena obilježiti hrvatski politički život: provladina unionistička stranka koja je bila za bespogovornu suradnju s austrijskim i mađarskim vlastima; narodnjaci koji su bili oporba, ali nisu bili protiv suradnje, vodeći računa o hrvatskim interesima; i pravaši koji nisu bili ni za kakve saveze ni za suradnju, nego za samostalnu, nezavisnu hrvatsku državnu politiku i stvaranje hrvatske države. Na taj način svoju je stranku osudio na trajnu oporbu. Hrvatska je, kao što je napisao u adresi iz 1878, bila zemlja „lišena svojega neovisna izvanjskoga zastupstva, svojega penezja, svojega izmjenjivanja prirada i prerada, svojega vojništva, lišena je uistinu svih uvjeta opstanka“. Borbeno pravaštvo protivilo se sveaustrijskom, sveslavenskom i jugoslavenskom integracionizmu. Starčević je bio taj koji se protivio svim drugim nazivima osim hrvatskoga: za državu, narod i za jezik. Potkraj života i u doba podjele stranke, Starčević odstupa od te politike i skreće pod Frankovim utjecajem i vodstvom prema nagodbenjaštvu.

Iako bi se iz cjeline njegove misli moglo zaključiti da je Starčević pristalica ustavne monarhije, tu orijentaciju, kao i pitanje unutarnjeg uređenja buduće samostalne Hrvatske, treba relativizirati. Raspravljajući o strankama u jednom pismu iz 1884. on se pokazuje kao neprincipijelni pragmatist: u nekim okolnostima može narodu biti korisnija „neomeđašena monarhija nego ustavna“, a negdje republika nego monarhija. Na razini političke zajednice ključnu odrednicu čine građanska prava koja proizlaze iz statusa državljanstva ili pripadnosti nekom političkom narodu. U hrvatskoj državi svi su politički pripadnici hrvatske narodnosti, a genetički oni se mogu dijeliti na Hrvate, Srbe i druge. Starčević prema Srbima ima isto stajalište kao i prema drugima: „Mi smo naprama njemu zauzeli sasvim isto stajalište, koje i naprama bilo kojemu drugomu pučanstvu. U svakoj zemlji ima pučanstva različnih jezikom, vjerom, pasminom i t.d., pa se po tom različnimi imeni i zovu. I u Hrvatskoj ima pučanstva talijanskoga, židovskoga, ciganskoga, i t.d. mi ne uvidjamo, da ti nazivi obćenitosti stanovničtva ili domovini škode“. Ali ključan je odnos prema zajedničkom dobru države: „Mi iskreno ljubimo i za brata držimo i Srba, i Niemca, i Talijana, i Žida, i Ciganina, i Luterovca, i t.d., svakoga tko radi za obćenito dobro svega naroda i ciele domovine; a plašimo se jednako i Hrvata i Srba i t.d., svakoga, tko je proti onim skupnim svetinjam“. I u Naputku iz 1871. Starčević je smatrao potrebnim naglasiti vjersku toleranciju: „Vjera mora biti slobodna tako, da ne smi nitko u ničiju dirat ni svoju drugomu namećat, da narod, različan vjerom nu jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i u slobodi.“

Pravaški republikanizam

Pišući o uspostavljanju republikanske vlasti u Francuskoj navodi pitanje profesionalizma činovništva. Činovništvo ne smije biti podložno političkim podjelama nego provođenju zakona: „Ali gdje se imaju zakoni ter se za njih mari, tu javni službenici služe samo narodu, samo domovini, a ne praznim riječima kao što su republika, monarhija, predsjednik republike, car, kralj.“

Vladavina zakona, a ne ljudi, ključno je republikansko načelo koje podupire Ante Starčević. Doduše, skloniji je aristokratskom republikanizmu u kojem dolazi plemenitost do izražaja i u kojem bi vladali „najbolji, vrsta aristokracie“, a za to je potrebno mnogo znanja, poštenja i marljivosti. Jer narod hoće pravicu, slobodu, sigurnost i sve ono što je stekao zakonitim načinom. Narodu je svejedno, kaže Starčević, hoće li to dobiti od republike ili monarhije jer narod može biti „srećan u despocii“, a nesretan u republici u kojoj vladaju bogati, a većina je siromašna. „Jer duhovničtvo i plemstvo svojom krivnjom izgubi svu vlast u javne posle, ova je sva pala u šake bogatih gradjanah“. To je glavni uzrok nesreće koju trpi francuski narod.

Dva su pitanja na kojima se Starčevića najčešće nastojalo diskvalificirati i ocrniti, pitanje tzv. „slavoserba“ i odnos prema Srbima. Pejorativni naziv „slavoserbi“ Starčević je rabio u etičkom, a ne političko-narodnosnom značenju, dajući to ime svima onima koji su služili protunarodnim interesima i protupravnim i nemoralnim sredstvima u zaustavljanju procesa koji bi koristili narodu, njegovoj slobodi i blagostanju, izvodeći etimologiju iz imenica sclavus i servus (rob i sluga). Takvih „slavoserba“ koji se mogu kupiti „za zdjelu krumpira“ ima u svim nacijama, uvijek služe drugima, svakom narodu donose zlo, a on ih nalazi i kod Francuza i Engleza i Rusa i drugih. Prema tome, njihovo pogrdno ime nikako nije vezano ni uz koje narodno ime. U Hrvatskoj su slavoserbi prvenstveno „madjarolci“ (kovanica koja dolazi od naziva mađaron i Tirolac, dakle sluga Ugarske i Austrije).

Starčević o Srbima

Svako drugo spominjanje srpskog imena u okviru hrvatske države bilo bi pogrešno. U pojedinim svojim radovima, istupima i polemikama, Starčević je izrekao niz neumjerenih uvreda na račun Srba, ali ništa manje nije bio oštar kad je riječ o Austriji, Nijemcima, Rusima. Nijemce i njemačku kulturu držao je barbarskima, učenje iz njemačkih knjiga usporedio je s pijenjem vode iz lokve, a ne s izvora (kao što su talijanski i francuski). Njegovo pretjerivanje i vrijeđanje često nije imalo granica. Tako su Strossmayer i Mažuranić u njegovu vokabularu dobivali epitete kao da su najgori hrvatski neprijatelji. Osobito je bio oštar prema biskupu Strossmayeru, kojeg je nazivao „biskup Štroca“, „prilivoda“ i sl., a ni ovaj mu nije ostao dužan nazivajući Starčevića „monstrumom“.

Starčević stoji između „slavne prošlosti“ i „moguće sretne budućnosti“. Kako od toga dvoga napraviti podnošljivu sadašnjost, kako napraviti most između te dvije „stvarnosti“? Starčević nije revolucionar, zbog čega nije podupro Kvaternika u njegovoj rakovičkoj avanturi; radije traži formalnopravnu zadovoljštinu, pouzdaje se u snagu argumenata, istinu, povijesna prava i pravdu. U tom je sva tragičnost njegove uloge, u stalnom isticanju visokih ciljeva bez jasna i čvrsta načina kako to izvesti. Pravaš Gjalski, jedan od mnogih na koje je Starčević utjecao, ocrtao je u U noći tu neučinkovitu poziciju: „Ali ja opet velim: to su riječi i ništa nego riječi. Da se riječima svijet osvaja, Hrvati bi imali državu od Drave – ah što od Drave – barem od Visle pak do – do – najmanje – do piramida egipatskih. Da se riječima gradovi osnivaju i ziđu, Hrvati bi imali – šta – Pariz bi bio ništa. Riječi lete u zrak, odbijaju se gdje pod zadimljenim svodom smrdljive kavane, da onda zastruje na uši nadobudne mladeži, koju dakako uznesu na deseto nebo.“ Upozoravajući svog junaka Kačića da se okani pravaštva Gjalski poručuje: „… deklamovat ćeš mnogo o velikoj Hrvatskoj, za volju politike bit ćeš klevetnikom i lažljivcem i prostakom. A vrijeme će letjeti i ti ga nećeš upotrijebiti da nabereš znanja i snage, pa da se oboružaš onim jedinim oružjem, kojim se može za Hrvatsku raditi.“ Shvaćajući koliko bitno pogađaju primjedbe o učinkovitosti Stranke prava, Starčević napada kritičare njihovim oružjem: što su oni napravili za boljitak Hrvatske? Jer, „prije neg se može ikakovo žito sijati, treba imati zemljište i ostale uvjete“.

Raskoli pravaške misli

Formulirajući interese hrvatskoga naroda u odnosu na ostale europske narode, Starčević je usadio samosvijest razbijenom nacionalnom korpusu naučavajući da hrvatski narod nije ni manji ni slabiji od drugih naroda te da ima pravo na svoju samostalnu državu. Pravaštvo se raširilo u sve dijelove Trojedne Kraljevine i postalo općim pokretom za hrvatske nacionalne interese i za integralno hrvatstvo. Ipak, stranka je bila podložna nestabilnostima. Prvi raskol dogodio se 1895. potkraj Starčevićeva života. I nakon njegove smrti došlo je do daljeg cijepanja stranke u Hrvatskoj i Dalmaciji. Pri obnavljanju višestranačja u Hrvatskoj 1990. pokrenuta je Hrvatska stranka prava, koja je u svojim polazišnim odredbama naglasila kontinuitet s političkom misli Ante Starčevića. I današnji pravaši svojim osnovnim političkim vrijednostima smatraju nezavisnost Republike Hrvatske i ne priznaju nikakve ugovore koji se protive postojanju potpuno samostalne i nezavisne države. Zaštitu prava hrvatskom narodu trebala bi osigurati i odredba da je „priznavanje državotvornih prava u hrvatskoj državi bilo kojim drugim etničkim skupinama“ protivno interesima hrvatskog naroda i hrvatske države. Starčevićevo političko nasljeđe nije relikt 19. stoljeća. Prividno njegovi stavovi o neograničenom suverenitetu nacionalnih država izgledaju danas anakroni, ali kako su tek zvučali njegovim suvremenicima!? Jer njegovo izvođenje teze da je Hrvatska nezavisnija od Ugarske jer je Ugarskoj predala samo neka prava, nerealna je, ali logički utemeljena vratolomija koja nije imala uporišta u stvarnosti, ali je trebala poslužiti u jačanju samosvijesti i apoteozi „deržavnosti“ vlastitog naroda. Jer u državi se može ostvariti najviša svrha – ćudoredan i dobar život svih građana. Ideja slobode ugrađena je u temelj države i svi su ljudi pred zakonom jednaki. O svim državnopravnim odnošajima mora odlučivati slobodan sabor na načelima slobode, jednakosti i bratinstva. Antičku ideju države povezuje Starčević s modernom nacionalnom državom, nastalom na temelju dostignuća Francuske revolucije, jer čovjek postaje vladar nad samim sobom tek kada svojevoljno provodi zakone koje je sam sebi propisao. A zakoni su ti koji moraju u zajednici štititi slabijega od jačega, pojedinca, ali i narod. Utemeljenost politike u etici, rad za dobro naroda na temelju glavnih kreposti „pravice“ i „nepodmitljivosti“, trebali bi biti živi temelji Starčevićeva nauka u svakoj, pa i u suvremenoj pravaškoj i cjelokupnoj političkoj praksi.