Vjesnici seksualne revolucije

Već svojim izvrsnim drugim dugometražnim filmom Rushmore iz 1998, koji mu je priskrbio naklonost kritike i razmjeran kultni status, daroviti američki scenarist i redatelj Wes Anderson afirmirao se kao majstor u kreiranju izvrsno režiranih, naglašeno stiliziranih, efektno pomaknutih, no ponekad i odveć bizarnih satirično intoniranih ansambl-komedija i humornih drama napučenih slikovitim i osebujnim likovima. U filmovima koji su slijedili, od vrlo solidne i iznimno šarmantne, no Rushmoreu ipak inferiorne screwball-komedije Obitelj čudaka, preko donekle razvučene no neosporno duhovite, inteligentne i zabavne humorne pustolovne drame Panika pod morem, tendenciozno bizarne posvete glasovitom pokojnom oceanografu Jacquesu Cousteauu, do neujednačene i emotivno hladne crnohumorne pustolovne drame Darjeeling d. o. o. te sjajnog, za dva Oscara i Zlatni globus nominirana animiranog hita Fantastični gospodin Lisac, adaptacije istoimenog romana Roalda Dahla, Anderson je brižno njegovao imidž holivudskoga čudaka, koji se u tvornici snova uspio izboriti za nišu u kojoj može stvarati neobično pomaknute i začudno stilizirane te specifičnim empatičnim humorom natopljene sjetne egzistencijalne storije o neodoljivim likovima s ruba društva.

Anderson favorizira čudake i marginalce koji pokreću društvene promjene

Istodobno, unatoč pohvalnu autorovu izbjegavanju formulaičnosti i u idejnom i u narativnom i u izvedbenom smislu, postalo je razvidno da su Andersonu detalji važniji od cjeline, da mu je (crno)humorno i(li) satirično eksploatiranje određene pomaknute situacije važnije od njezine smislenosti, da su mu bizarne osobine likova gdjekad važnije od njihovih karakternih zaokruženosti, kao i da gledatelje voli iznenađivati neobičnim rakursima, neočekivanim umetnutim scenama, pokretima kamere ili animacijama te naizgled nepotrebnim krupnim planovima. U tom su smislu Andersonov stil i poetika bliski onima braće Coen ili Tima Burtona (više nekadašnjeg nego aktualnog), zbog čega nije neobično da svi autori dijele istu gledateljsku sljedbu.

U ukratko opisanu kontekstu i u konkurenciji ovogodišnjega Cannesa prikazano Kraljevstvo izlazećeg Mjeseca tipičan je Andersonov film. Posrijedi je elementima satire prožeta humorna romantična drama u kojoj se autor još jednom bavi odnosima odraslih i djece, jasno stajući na stranu pozitivno naivnih klinaca suočenih sa svijetom otuđenih, razočaranih i životnim neuspjesima obilježenih staraca. U središtu priče smještene u izmišljeno otočno mjesto New Penzance u Maineu 1965. dvanaestogodišnji je Sam Shakusky, neprilagođen i pomalo zbunjen dječak koji kao mladi izviđač ljetne praznike provodi daleko od svojih usvojitelja. Naime, Samovi su biološki roditelji nedavno poginuli, a onim zamjenskima do njega nije stalo, što su moguće pozadine njegove neprilagođenosti i benigna buntovništva. Sam je godinu prije upoznao vršnjakinju Suzy Bishop, djevojčicu s otoka koja je u lokalnoj postavi glazbenoga djela Benjamina Brittena glumila crnu pticu, te se u nju zaljubio na prvi pogled. Zaljubljenost je bila obostrana, pa Suzy, nezadovoljna odnosima u svojoj brojnoj obitelji u kojoj majka (Frances McDormand) s ocem (Bill Murray) komunicira megafonom, sljedećega ljeta odluči pobjeći sa Samom. Očekivano, njihov će bijeg na noge podići mještane i njihove goste, od pomalo umorna šefa policije Sharpa (Bruce Willis), koji sa Suzynom majkom održava tajnu ljubavnu vezu, preko vođe izviđača Randyja (Edward Norton), kojemu su gotovo vojnička stega i dril povjerene mu djece jedini smisao života, do profesionalno hladne djelatnice socijalne službe (Tilda Swinton).

Kao i u ostalim uspjelijim Andersonovim filmovima, i u Kraljevstvu... su najvažniji, najhumaniji, najslojevitiji i najsimpatičniji likovi oni koji bez obzira na dob i formalnu (ne)zrelost žele ostvariti veze i bliskost s drugim ljudima. Andersonove filmove dominantno obilježava osjećaj gotovo metafizičke tuge koju ni humor ne može razblažiti, a ta je tuga u ovom filmu praktički opipljiva već od sama uvoda u kojem kuću djevojčice Suzy kamera opisuje kao da je riječ o lutkinoj kući. No likovi i jesu svojevrsne lutke na koncu vođene dnevnom rutinom, obiteljskim konvencijama i društvenim regulama (pa i onim totalitarnim u izviđačkom logoru), sve dok se mladi, naivni, neiskvareni, odnosno oni koji još vjeruju u ideale, ne odluče pobuniti. Ti se mladi žele potvrditi, a njihovo samopotvrđivanje bijegom te možda i konzumiranom ljubavlju ujedno je i njihova inicijacija u svijet odraslih. Oni će jednoga dana možda i postati kao roditelji, no kao još neiskvarena i neukalupljena djeca imaju priliku poboljšati i oplemeniti svijet odraslih, što će im barem u slučaju policajca Sharpa i uspjeti.

Sve se zbiva u okruženju naglašene artificijelnosti, scenografski i ikonografski prezasićenom te pastelnim koloritom i nerijetko zamućenom fotografijom predočenom ambijentu sredine 60-ih, u vremenu nakon što je Amerika ubojstvom Kennedyja „izgubila nevinost“, a prije no što će sve otići u smjeru seksualne revolucije i Ledene oluje Anga Leeja. U tom se smislu Sam i Suzy mogu doživjeti i kao vjesnici liberalizma i novih društvenih promjena, koje uobičajeno ne dolaze iz mainstreama, već će ih potaknuti čudaci i marginalci, oni neprilagođeni koje Anderson uvijek favorizira.