U sjeni pripovjednih rupa

Nema baš nikakve dvojbe da je Ridley Scott svojim ostvarenjima zadužio žanr znanstvene fantastike, jer su i Osmi putnik (Alien, 1979) i Istrebljivač (Blade Runner, 1982) podjednako iznimna značenja kao i kvalitete. No dok je Istrebljivač noir-motive smjestio u američki velegrad budućnosti, Osmi putnik u svemirskim bespućima prožima znanstvenu fantastiku i film strave sa snažnim mitskim osloncem koji izvornike nalazi još u razdoblju staroga vijeka. Osim toga, taj je film polučio i još tri važna uratka o pogubnome izvanzemaljskom tuđincu, pa ne mora čuditi da se Scott stvarajući Prometeja isprva nastojao osvrnuti spram sage o Alienu i snimiti neku vrst vremenske prethodnice čitavoga filmskoga kvarteta. No preinake su usmjerile film ponešto drukčijim putem te Prometej usprkos očevidnim referencijama na sva četiri filma o Alienu ipak pokušava izmaknuti pukom obrtanju uspješnih obrazaca.

Prometej: daleko od izvrsnosti Osmog putnika

Ne treba pritom zaboraviti da je novo djelo Ridleyja Scotta i prvi njegov pokušaj s trodimenzionalnom tehnologijom, izrazito pogodnom za žanrovsko određenje znanstvene fantastike i strave, a zanimljivim se može učiniti i podatak da je trodimenzionalnost posljedica suvremene snimateljske opreme, a ne postprodukcijskih zahvata koji su već uvriježeni u suvremenoj kinematografiji. Jasno je dakle da je posrijedi ambiciozan filmski rad ne samo izrazitih tržišnih namjera nego i stvaralačkih težnji, koje se odražavaju ponajprije u bogatu kontekstu iskonskih pitanja nastanka čovječanstva, a poslije i pojedinačnom pokušaju dosega besmrtnosti. Pitanje ljudskoga postanka razvidno se u Scottovu filmu razgranava u znanstvenoj teoriji darvinizma, religijskim postavkama božjega zahvata, kao i popularnim tezama izvanzemaljskoga podrijetla začetim u djelima spisatelja Ericha von Dänikena. Prometej je dakako film, a ne teorijsko djelo o promišljanju čovjekova postanka, pa je razumljivo i da se navedene teorije razrađuju žanrovskom preciznošću i percipiraju se tek njihove temeljne postavke da se ne bi naštetilo praćenju priče. Ipak možemo ustvrditi da upravo darvinistička teorija ponajviše gubi na važnosti, dok se naglašavaju opreke izvanzemaljskoga i božjega uz blagu mogućnost istovjetnoga izvornika. Upravo je zbog toga izrazito snažna simbolika križića središnjega ženskoga lika (Noomi Rapace), dok se naglašena mitološka potka koja je prožimala niz filmova o Alienu ipak potiskuje na rubne položaje. U Prometeju se gledatelj usprkos naznakama neće toliko suočavati s mitskim čudovištima koja su drugost čovjekovu habitusu još od razdoblja predantičkih mitologija, već s nadmoćnom inteligencijom izvanzemaljskoga podrijetla, koja je također egzistencijalno ugrožena bićima destruktivnih obilježja.

Posada svemirskoga broda Prometej rekonstrukcija je posade Nostroma iz Osmoga putnika te sadrži i androida (Michael Fassbender), kao i predstavnike nadređenih im instanci (Guy Pearce i Charlize Theron). U skladu s pomacima političke korektnosti započetim 1990-ih te populacijskome porastu Afroamerikanaca i Azijata u SAD-u, i njihovi predstavnici preuzimaju važna mjesta u posadi, a njihovo se završno junaštvo u očuvanju ljudske egzistencije naglašeno vrednuje. Bračni par protagonista obiteljska je zajednica profesionalaca, dok stradanje muškoga partnera i preuzimanje djelatne uloge ženskoga postaje i interpretacija prijelomne uloge žena u spašavanju čovječanstva očitovane u liku Ripley (Sigourney Weaver) u svim nastavcima Aliena.

Grandioznoga produkcijskoga dizajna, postmodernističkih osvrta prema filmu, popularnoj glazbi ili opreci povijesnoga i mitološkoga te egzistencijalno usmjerene narativnosti uz posve jasnu naznaku sequela, Prometej je zasigurno mogao postati vrlo kvalitetno ostvarenje u razmjerima suvremene američke kinematografije, čitavoga opusa Ridleyja Scotta ili pak žanrovskih sastavnica. Ali ipak to nije ni u jednom od navedenih odvojaka, iako će zasigurno ostvariti znatnu tržišnu dobit. Jer još se osamdesetih godina prošloga stoljeća navodilo da je Ridley Scott redatelj vrhunskih stvaralačkih postupaka i raskošne vizualnosti, no ako pri uprizorenju nema dojmljiv scenaristički predložak, ostvarenja mu ne dosežu potrebnu snagu. Pritom je i u recentnom uratku sasvim jasno da scenarij Jona Spaihtsa i Damona Lindelofa nije dovoljno dobar, uglavnom ne nadilazi arhetipske postavke likova pa čak mjestimice zanemaruje uzročno-posljedične postavke filmske priče. Određenom nizu iskoraka narativnih segmenata visoke kakvoće suprotstavlja se pripovjedna građa bez izražene originalnosti, zamalo nalik reciklaži, a ne tek postmodernističkom rekonstruiranju žanrovskih obrazaca akcijskoga predznaka. Tako Prometej naposljetku gubi na nužnom suspensu i inertno se kreće prema svršetku koji je tek najava nastavka i ne doseže čak ni razinu tzv. cliffhangera u kojem gledatelj s nestrpljenjem iščekuje dalju razradu priče. Tako slikovnost Dariusza Wolskoga, ili pak glazba povišene emocionalnosti Marca Streitenfelda, nisu dostatne da bi se nadomjestile pukotine scenarističkoga predloška, pukotine koje Ridley Scott nije mogao nadoknaditi ni iznimnim redateljskim postupcima. Daleko od izvrsnosti Osmoga putnika, Prometej se ne uspijeva istaknuti osobnim iskazom te čak ostaje u donjoj polovici opusa Ridleyja Scotta, redatelja koji je remek-djelima već zadužio filmsku umjetnost.