Trogirski zaslužnik

U organizaciji Muzeja grada Trogira 26. svibnja ove godine, u prepunoj Galeriji Cate Dujšin-Ribar, obilježena je 20. obljetnica smrti Mirka Slade-Šilovića (1916–1992), profesora matematike i fizike, novinara, muzejskog djelatnika, konzervatora, književnika, kulturnog djelatnika te vrijednog i aktivnog člana Matice hrvatske.

Nakon rada u prosvjeti posvetio se sakupljanju i čuvanju trogirskih starina, pa je 1946. imenovan počasnim konzervatorom za Trogir, a nešto kasnije povjerenikom za zaštitu prirodnih rijetkosti za kotar Split. Pokreće pitanje osnivanja Muzeja grada Trogira, koji je službeno otvoren 1966, gdje je postavljen za ravnatelja i kustosa sve do prijevremenog umirovljenja 1974. radi aktivnog rada u odboru trogirske Matice i uloge vizionara hrvatske samostalnosti. Mirko Slade-Šilović brinuo se za ukupnu trogirsku arhivsku građu, otkrivši nekoliko vrijednih fundusa, sredivši više stotina pergamena, a pribavio je i sačuvao vrijedne muzejske izloške. O problemima kulture i zaštite spomenika pisao je u stručnim časopisima. Sačuvao je i dopunio vlastitu biblioteku s više tisuća knjiga 15–20. stoljeća, jednu od najvažnijih u Dalmaciji, iz kojeg su fundusa „prolistala“ nova djela na području Dalmacije.

Pokreće osnivanje amaterskoga kazališta i kazališta lutaka. Redatelj je, glumac i scenarist, a na temelju romana Marka Kažotića Miljenko i Dobrila piše tekst i unosi nove elemente folklora i narodnog pjevanja.

Pisao je za gotovo sve dnevne tiskovine, od humoreski do članaka o očuvanju baštine i jezika. Piše prozu, poeziju i sonete. U Društvo hrvatskih književnika primljen je 1992. Tiskano mu je oko 350 pjesama na standardnom jeziku, a najvrednije su one na trogirskoj cakavici. Koautor je rječnika Trogirskog cakavskog govora. Za života tiskane su mu tri zbirke pjesama, nakon smrti još tri, pretežno neobjavljenih pjesama. Šezdeset pjesama posvećenih Trogiru u zbirci Trogir je poezija prevedeno je na talijanski jezik. Njegovo pjesništvo s timbrom cakavice može poslužiti kao poučno pjesništvo o jeziku jednoga zaustavljenog dijalekta, ali i duha zavičaja za buduće generacije. Slade-Šilović riječi je pretočio u djela koja su imala društvenu pozitivnu energiju, a u srodstvu s Trogirom spontano i bez pretenzija postao je i ostao dozrela trogirska duhovna i moralna vertikala i istinski zaštitnik iznimnih trogirskih i hrvatskih kulturnih vrijednosti.

O osobnosti i začudnoj širini područja koje je opservirao Mirko Slade-Šilović, o njegovoj golemoj ljudskog energiji i senzibilitetu kojim se za života služio govorili su: ravnateljica trogirskog muzeja Fani CelioCega, viša kustosica Danka Radić, književnik Duško Geić. Na kraju je prikazan filmski zapis koji je priredio Radovan Slade-Šilović pod naslovom jedne u nizu Mirkovih izreka Ima li odlikovanja za ljubav? Za voljenje?.

Njegovom rukom ispisan ružarij „Za umorna trogirska ramena, za slipe, za izgubljene, za dušu izmučene Domovine“ potreba je da u današnjem vremenu postane litanija.