Svježi odmak od blockbustera

Film oslonjen na stvaralaštvo Martina Scorsesea dojmljivo je ostvarenje snažna pristupa, ali i nedovoljnog scenarističkog promišljanja. Ipak, to je pohvalan odmak domaće kinodistribucije od suvremenih srednjostrujaških smjernica

Film Biti Flynn redatelja i scenarista Paula Weitza u domaćoj kinodistribuciji pokazatelj je hvalevrijedna odmaka od suvremenih srednjostrujaških smjernica. Pritom nema nikakve dvojbe da je posrijedi ostvarenje koje se usuglašava s tradicijom američkoga filma njujorškoga predznaka, poglavito od razdoblja Novoga Hollywooda. Oslonac je o stvaralaštvo glasovitoga Martina Scorseseja jasan i ne samo zbog nenametljivih referencija na njegove filmove 1970-ih nego i zbog razmjerna interpretiranja njegova prosedea, dakako kroz čistu autorsku prizmu Paula Weitza.

Katizmatični De Niro opravdao je status ponajboljega glumca današnjice

Nije upitno da je kontekst filma Biti Flynn izrazito dramski, premda ga oplahuju i blagi utjecaji komedije, a ne zaboravljamo ni da je temeljen na književnom predlošku Another Bullshit Night in Suck City Nicka Flynna. Razvidan autobiografski predtekst i jezik književnoga djela Paul Weitz razmjerno je uspješno pretočio u filmsko ostvarenje, rekonstruirajući unutarnje monologe dvaju središnjih likova kao okosnicu narativnosti. Dapače, okosnicu koja istodobno postaje retoričnom u gledateljevoj percepciji, ali mjestimice i prijelaznim dramaturškim segmentom doslovnoga zbijanja priče, što zasigurno možemo smatrati nedostatkom upravo zbog činjenice da se zbivanja pritom prepričavaju, a ne prikazuju. Središnji su likovi filma otac i sin, otac Jonathan, koji je u prošlosti napustio obiteljsku zajednicu i neprestano umišlja da je jedan od najvećih američkih pisaca premda je tek njujorški taksist. No kad postane beskućnikom, susreće sina Nicholasa zaposlena u prihvatilištu, a susret prouzroči i turbulencije u sinovu životu. Narativna protuteža suvremenim zbivanjima česti su flešbekovi odnosa sina i majke nakon očeva odlaska, a turobnost se rasapa obitelji ipak ublažava završnim pročišćenjem dvaju središnjih likova, sinovim uspjehom kao književnika i razmjernom uravnoteženošću oca, koji se pritom mora osloboditi i često očitovana rasizma prema Afroamerikancima, osloboditi upravo zbog saznanja da mu je unuka likom više crnkinja negoli bjelkinja. Promišljeni obiteljski kontekst usuglašava se dakle i umjetničkim literarnoga predznaka, no zasigurno je i slojevito osnažen društvenim kontekstom ne samo u odnosu prema rasnom nego i u slojevitoj i vrlo preciznoj percepciji rubnoga statusa velegradskih beskućnika. Gotovo da bismo u ovome ostvarenju mogli ustanoviti jasan pomak od pukog egzistencijalizma prema dosezanju esencijalnosti središnjih likova, a uspostava obiteljskih veza narušene temeljne zajednice postaje i čisto etičkim znakom očuvanja društvene jezgre.

Zbog takva narativnoga habitusa u rekonstrukcijskom odnosu Paula Weitza prema izvorniku, kao i prema oblikovanju filmske građe, posve je razvidno da se Biti Flynn više odnosi prema smjernicama filmskoga modernizma, premda će ponegdje posegnuti i prema postmodernističkim postupcima. Uočavamo u ovome uratku i primjenu poludokumentarističkoga pristupa, a u sekvenci protagonistova početka rada u prihvatilištu za beskućnike čak i interpretiranje filma istine. Uranjanje je u njujorške rubne društvene slojeve, dakle, oslikano nasljeđem američkoga modernizma, dok je poludokumentarnost naglašena i često izravnom nazočnošću beskućnika, ocrtavanjem bezizglednosti njihova položaja. Autorska angažiranost je pritom i nenametljiva kritika suvremenoga društva, i ne samo američkoga, ali se ublažava i prijelomnim odnosom oca i sina te obostranom težnjom prema ostvarenju u književnom.

Kako središnje likove tumače Robert De Niro i Paul Dano, posvema je uočljivo da Paul Weitz ne naglašava De Nirov status, već ostavlja i složen prostor znatno mlađem Danu. Premda glumačko ostvarenje Roberta De Nira ne doseže vrhunce njegove karijere, jasan oslonac o osobnu karizmatičnost i postulate glume pokazatelj je zašto se taj američki glumac uvrštava među ponajbolje uopće. Ne i posve namjerna, jasna je i Weitzova autorska posveta De Niru i glasovitom filmu Martina Scorsesea Taksist iz 1976, posveta koja u jednom trenutku može postati i samoironičnim odmakom upravo zbog glumačkoga tumačenja. Suzdržanost izvedbe Paula Dana dosljedna je krajnost mjestimičnoj De Nirovoj ekstravagantnosti izvedbe upravo zbog karakternih postavki likova koje tumače. Danov je minimalizam za gledatelja dakako otponac u pomnijem sagledavanju građe i praćenju narativnosti, dok se Olivia Thirlby kao Nicholasova emotivna partnerica ipak nije u potpunosti usuglasila, zacijelo i zbog nedostatka jasnije karakterizacije i kasnijega umanjivanja dramaturške važnosti lika. No to se ne bi moglo ustvrditi za Julianne Moore kao protagonistovu majku. Izvedba s promišljenom zadrškom iskaza emocija uprkos sporednoj ulozi postaje dragocjenim udjelom u opusu te vrsne glumice.

Evokativnost je ovoga ostvarenja upotpunjena i svrhovitom suradnjom Paula Weitza i snimatelja Declana Quinna. Zagasita kolorita, filmske fotografije tek blage zrnatosti i redateljskim izborom planova, rakursa i stanja kamere, Biti Flynn se uz montažu Joan Sobel i pogotovo glazbu Badly Drawn Boya, upotpunjenu raskošnim soundtrackom raznih izvođača, zasigurno smješta u okvire američkoga filma otklona. Na razmeđi 1970- ih i suvremenoga ipak mu nedostaje preciznijega scenarističkoga promišljanja, skladnijega variranja dramaturškoga, dakle i filmskoga ritma. Uočavamo i povremeni nerazmjer motiva, jer dok se poneki narativni segmenti slojevito elaboriraju, preko nekolicine potencijalno važnih, poput primjerice Nicholasove ovisnosti, tek se prelazi. Ipak, Biti Flynn dojmljivo je ostvarenje, snažna pristupa i svježeg odmaka od suvremene filmske produkcije okrenute blockbusterima.