Svježa krv horora

U vrijeme postmodernističkog poigravanja filmskom tradicijom i žanrovskim kanonima Sam Raimi trilogijom Zla smrt i izvrsnim Darkmanom predstavio se kao inteligentan, energičan i inovativan autor, sposoban promijeniti žanrovsko lice horora i stripom nadahnute celuloidne akcije

Dok se u domaćim kinima prikazuje fantastična akcijska humorna melodrama Čudesni Spider-Man, reboot, odnosno nova i prilično izmijenjena interpretacija na Marvelovu stripu temeljene trilogije Sama Raimija iz prethodnoga desetljeća, a na policama samoposluga nudi se horor-drama Odvuci me u pakao istoga redatelja, zgodna je prilika za portret darovitoga filmaša koji je tijekom 80-ih i prve polovice 90-ih godina prošlog stoljeća zasluženo uživao ugled kultnog autora. U vrijeme postmodernističkog poigravanja filmskom tradicijom i žanrovskim kanonima, u doba preispitivanja konvencija i promišljena eksploatiranja filmskog i literarnog trasha, potomak ruskih i mađarskih Židova iz Detroita trilogijom Zla smrt i izvrsnim Darkmanom predstavio se kao inteligentan, energičan i inovacijama sklon autor sposoban promijeniti žanrovsko lice horora i stripom nadahnute celuloidne akcije. Na prijelazu 80-ih u 90-e Raimi je spomenutim filmovima uistinu reformirao horor te ga usmjerio prema bavljenju naglašeno fantastičnim temama, napuštanju klasične naracije i nizanju duhovitih ikonografskih dosjetki. Kao bistar, razigran i vizualno vrlo maštovit redatelj, Raimi se od sama početka ponajviše bavio mogućnostima filmske manipulacije zbiljom, odnosno prikazivanja realnog svijeta u pomaknutom i iskošenom obliku, kao i istraživanjem okvira sama medija.

Na prijelazu 80-ih u 90-e Raimi je zasluženo uživao ugled kultnog autora

Dugometražnim prvijencem Zla smrt, doslovce za šaku dolara realiziranom i osam-milimetarskom kamerom snimljenom horor-parodijom iz 1982, Raimi se priključio nizu redatelja koji su svoja debitantska horor-ostvarenja zgotovili praktički bez proračuna i ponajviše zahvaljujući vlastitoj energičnosti, inventivnosti i gotovo fanatičnoj ljubavi prema filmu. Među njima osobito se izdvajaju George A. Romero s iznimnom Noći živih mrtvaca, Wes Craven s Posljednjom kućom nalijevo, John Carpenter s gotovo revolucionarnom Noći vještica i Peter Jackson sa sjajnim Lošim ukusom, a nabrojanim se redateljima Raimi pridružio s tek pedeset tisuća dolara skupim naslovom koji je sa skupinom prijatelja snimao tijekom nekoliko godina. Premda se najuspjelijim nastavkom trilogije smatra njezin središnji dio, Raimi se već u prvoj Zloj smrti oslonjenoj i na prozu H. P. Lovecrafta predstavio kao specifičnom crnom humoru i energičnom vizualnom prosedeu sklon autor koji gledatelje bombardira neočekivanim rakursima i neobično brzim izmjenama iznimno dinamičnih sekvenci. U podjednako uspjelu nastavku realiziranu šest godina poslije te u znatno inferiornijoj Vojsci tame snimljenoj prije točno dva desetljeća, Raimi se afirmirao kao umjetnik koji će s Re-Animatorom Stuarta Gordona i ranim filmovima Petera Jacksona (pored spomenutoga Lošeg ukusa tu je i izvrsni Braindead) tih godina žanru horora priuštiti face-lifting te mu u doslovnom i prenesenom smislu uliti svježu krv.

Nadrealno i groteskno

Nakon što u nastavku naglasak još više stavi na nadrealizam, grotesku i poetiku animiranoga filma, Raimi će se u najambicioznijem i najskuplje produciranu zaključnom dijelu trilogije, ovaj put s posvetom filmovima Raya Harryhausena, izgubiti u ne osobito duhovitom i zamornom gomilanju besmislica kojem nedostaje inventivnosti i energije. Prethodno je u suradnji s braćom Coen realizirao apsurdnu noarovsku crnu komediju Crimewave, koju i sam redatelj drži svojim najslabijim djelom, a slijedit će sjajni Darkman, projekt kojim će se Raimi konačno afirmirati i steći naklonost širih gledateljskih slojeva. Dosad možda i njegov najbolji naslov, koncipiran kao svojevrsna posveta superherojskim stripovima i njihovim filmskim adaptacijama, Darkman nudi maštovitu, razigranu, dostatno slojevitu, ugođajem sugestivno tjeskobnu i ikonografski potentnu smjesu horora, znanstvene fantastike i atraktivne akcije. Fasciniraju vještina i prividna lakoća kojima Raimi izlaže priču i križa raznorodne žanrovske odrednice, uz iznimno promišljenu uporabu začudnih snimateljskih i montažnih rješenja. U samoj završnici, nakon što naslovni tragični junak eliminiravši zločince koji su ga unakazili i upropastili mu život shvati da je postao sličan njima, pomalja se motiv grizodušja i osjećaja krivnje, koji će uz motiv dvostrukih identiteta biti upravo ono što će Raimija privući adaptaciji stripa Spider-Man.

Na temelju trilogije Spider-Man površniji je gledatelj mogao steći dojam da se autor koji je tijekom 90-ih režirao bizarnu i tek donekle uspjelu špageti-vestern zafrkanciju Brzi i mrtvi, odličnu koenovsku triler-dramu Jednostavan plan, prilagodbu romana Scotta B. Smitha, korektnu na romanu Michaela Shaara temeljenu romantičnu sportsku dramu Od ljubavi do igre i podcijenjenu psihološku triler-dramu Dar, naposljetku okrenuo mainstreamu i posve zanemario svoju autorsku osobnost. Bio bi to sasvim pogrešan dojam, jer su prva dva Spider-Mana, a osobito središnji nastavak trilogije, tematski intrigantni i kompleksni te promišljeno koncipirani i zreli filmovi. U intervjuu Petera Parkera njegov superherojski alter-ego duhovito nazvavši Spider-Menschom, Raimi je primijetio da se popularni strip Stana Leeja i Stevea Ditka može čitati i kao priča o židovskim muškim stereotipima. Naime, Peter Parker je superjunak koji pod plaštem Spider-Mana čitavoga života otplaćuje krivnju zbog odgovornosti za smrt svog ujaka, nesiguran mladić koji se u svakodnevnom životu bori s moralnim dvojbama i potiskuje vlastitu agresivnost te koji svjestan svojih slabosti i grijeha iste pokušava prevladati i otkupiti u ulozi borca za pravdu. U tim obilježjima Raimi uočava neke od klasičnih stereotipa iz uvriježenih predodžbi o Židovima te ističe da su ga upravo oni možda presudno nagnali da se tri puta prihvati ekranizacije Marvelova stripa.

Raimi je ekranizirao trilogiju Spidermana

Korporacijski pakao

Ako su ljubitelji ranijega dijela Raimijeva opusa prigovarali zbog njegova okretanja srednjostrujaškom Hollywoodu i pristajanja na holivudska pravila igre, zasigurno ih je zadovoljila vijest da se svojim zasad posljednjim filmom Odvuci me u pakao autor vratio korijenima. Premda ne na sasvim uspješan način, storija o bankovnoj službenici zaduženoj za nadzor naplativosti kredita koja se očajnički nada skorom promaknuću Raimija opet afirmira kao štovatelja stare škole horora, kao majstora u stvaranju iznimno sugestivna tjeskobnog ozračja i nizanju istinski jezovitih i nerijetko šokantnih prizora. Kad protagonistica odbije produžiti hipoteku na kuću stare rumunjske imigrantice, izgledom izrazito odbojna žena na nju će baciti kletvu i trasirati njezin put u pakao. U oslikavanju djevojčinih psihičkih stanja, postupnog brisanja granice između stvarnog i nerealnog u njezinoj svijesti te djevojčina otkliznuća u deveti krug pakla, Raimi se vrlo učinkovito koristi svim raspoloživim arsenalom žanrovskih oblikovnih i izražajnih sredstava. Spretnom uporabom zvučnih efekata, neobičnih kutova kamere i lažnih uzbuna vrlo se sugestivno poigravajući očekivanjima i živcima gledatelja, autor stupnjevito gradira dramsku napetost te često dojmljivo komponira i koreografira sekvence strave. Redateljeva strategija šoka neosporno je uspješna, Alison Lohman uvjerljivo utjelovljuje ambicioznu mladu provincijalku koja gotovo pod svaku cijenu želi uspjeti u velegradskoj džungli Los Angelesa, no možda je najveći problem Raimijevo posezanje za čitavom paletom odavno izraubanih žanrovskih klišeja i stereotipa. S druge strane, ono što najviše intrigira u filmu njegov je tematski kontekst, odnosno mogućnost interpretiranja priče u aktualnom socijalno-kritičkom ključu. Riječ je o još jednoj varijaciji priče o prodaji duše vragu, ovog puta onom korporacijskom odnosno bankarskom, čija pohlepa čitav svijet odvlači u „pakao“, jer Raimi banke i ustanove za reguliranje financijskih tokova drži oličenjima zemaljskog pakla čiji gospodari na izravan ili posredan način gospodare dušama svih nas. Uđete li u banku, bilo kao njezin službenik ili komitent, put u propast i pakao vam je zajamčen, svejedno jeste li ilegalna imigrantica iz neke nerazvijene europske ili južnoameričke zemlje, ili pak dobrodušna i u osnovi plemenita američka provincijalka koja želi nadići vlastita ograničenja.