Sve što si donio iz planine

Vlaški oblak

Donio te vlaški oblak.

Pao niz Primorske stine.

Istočila ti se niz točila

pamet i krv.

Lizale je lisice,

zobale jarebice.

Pila perunika i cmilj.

Svjetlosna ptica

Govori sinoć na televiziji jedna žena: mlada, lijepa, pametna. U nekom drugom svijetu, u neko drugo doba, mogla bi ti biti ljubav i ljubavnica.

Slušaš i gledaš kako joj iz umne i lijepe glave i cijelog tijela izviru-izlijeću umne i skladne riječi. Kao bistra i studena voda, kao poljske i šumske ptice.

Odjednom, dok bi preko zaslona preletjela misao ili elektronska lastavica, vidiš: stari, umire, opada s nje ljepota, put, iščezava pamet. Ostaje samo kostur, pa se i on prospe.

Ničega više nema. Prazan zaslon. Odletjela svjetlosna ptica.

Ključarica

Smrt ključarica ima ključ

od tvoga tijela, od tvoje kuće.

Uđe, utrne svjetla,

zaključa vrata, usta, oči.

Naopako navije sat,

prolije nakupljeno vrijeme.

Pa ode otključavati i zaključavati

druge kuće.

Pelaže, zemljin sine

Pelaže, zemljin sine,

u zemlju.

Progovori drvetom.

Da ti iz usta nikne jasen.

Iz pupka dub.

Presiplji se iz riječi u riječ.

Iz zemlje u zemlju.

Bio si jasen

Bio si jasen u kršu: gorak,

srebrenosiv.

Uzvijala se uza te zmija.

Još joj na svojim rebrima

osjećaš rebra.

Na čelu čelo i na ustima

usta.

Petar

Probudila te u zoru, izgovorila:

Petre!

Žena ili smrt.

Jesi li ikad bio u njoj?

Jesi li ikad bio s njom?

Jesi li bio Petar?

Zvala te iz listopada

Zvala te iz listopada, ispod hrasta.

Gdje te prvi put, na suhoj travi i šušnju,

pustila u se.

U svoju jabukovitu zemlju.

Odazvao joj se iz drugoga života,

s drugoga kraja svijeta.

Između vas proteklo puno godina

i rijeka.

Pronijelo puno mrtvaca

i mrtvačkih lađa.

Bio si sjetan i blag.

Kao onaj koji je učinio sve što je mogao,

a nije mogao ni učinio ništa.

Kišan među drvećem

Primakla ti se: možeš je, može te

dohvatiti rukom.

Pomilovati po glavi.

Naliti usta i oči.

Biti kišan među drvećem:

ljudsko i kišno drvo.

Hodati svunoć, mahati granama

i rukama.

Da te zasljepljuju munje,

u lice udaraju ptice.

Ahil u Runovićima

Privezano za svoja bojna kola, Ahil vukao Hektorovo mrtvo tijelo ispred Troje k grčkim lađama. Mrka se njemu rasula kosa, a glava u prahu se njegova našla.

S trojanskih zidina gledali i nabrajali Trojanci i Trojanke. Hektorovi roditelji kralj Prijam i kraljica Hekaba. Mlada žena Andromaha s malahnim sinom Astijanaksom na rukama.

Dvadeset i drugog svibnja 1945. jahala dva mlada partizana sa Sebišine u Imotski. Za sobom kroz Runoviće, Zmijavce i Podbablje vukli tijela Marka Škore i Mate Glavote. Glave im udarale po cesti.

Gledali izdaljega stisnutih usta i suha grla: Runovićani, Zmijavčani, Podbabčani. Provukli ih kroz Imotski. S prozorā i balkonā gledali Imoćani.

Njihovi oci Ivan i Petar išli sutradan u Imotski, u načelnika Ozne prositi tijela. Nisu ga umolili, nisu ni mogli. Iste su noći bila bačena u Crljeno jezero. U donji svijet.

Iza brda

Tko sam ja, oče Zeuse,

Ateno, Apolone.

Kakav sam ja kralj.

Zar sam zaslužio

da mi izgovarate ime.

Moj otok je gorovit i kršovit,

najmanji među otocima.

Po njemu se ne kotrlja kotač.

Lako je Idomèneju: sto je gradova

na njegovoj prostranoj Kreti.

I Agamèmnonu u Mikeni

obilnoj slavom i zlatom.

Nada mnom brdo Nerit, ovjenčano

vijencom munja i koza.

Iza brda noć i smrt.

Pitanja iz prirodopisa

Danima, tjednima, stoljećima.

Tvoj ispit iz prirodopisa.

Petar Dešpalj: pregršt nasmiješene

zemlje.

Bio ti razrednik u prvom razredu gimnazije

u Imotskomu.

Predavao prirodopis, u razred unosio kostur.

Pravi, ljudski, kakav je njegov sad.

I kakav će sutra biti tvoj, kad dođeš preda nj

odgovarati na pitanja iz prirodopisa.

Pelazgi

Jedni izlaze iz zemlje,

drugi se vraćaju u zemlju.

Tako ćemo kružiti,

presipati se i prosipati.

Dok je svijeta i vijeka.

Zovemo se mnogim imenima,

a svi smo Pelazgi.

Bez Euridike

Ispod Vlašća.

Još topla kasnoljetna-ranojesenska noć s ugarcima zvijezda. Nema Zornjače.

Ostala u dvadesetom stoljeću, u Srbiji. Iznad bîla grada Biograda, čuda gledajući.

Probudio se s ranom u srcu: mogla bi u nju stati ruka i jabuka. Koja ti se sve češće otvara.

Prije pola sata bio na Vratima Šumadije, u njezinoj kući. Došao za njom, po nju, k njoj.

Obasjalo te njezino lice. Bilo kao da ćete se sjediniti. Prišao joj, kad se otvoriše vrata, netko uđe, nje nestade: nisi je uspio zagrliti.

Oko kuće tamna, snježna, vjetrovita noć. Kuća puna nade, ljubavi, straha. U kojoj ste živjeli, oko koje su rasle kajsije i jabuke.

Vratio se u praskozorje u svoju sivu Trakiju. Bez kajsije, bez jabuke, bez Euridike.

Roditi se ni umrijeti

Umirat ću na hrvatskom,

o bože,

jer ne znam i ne mogu

ni na kojem drugom,

o bože,

umirati pod divljim kruškama,

u sredozemnim brdima,

o bože.

Umirat ću u Hrvatskoj,

o bože,

jer ne znam i ne mogu

ni u kojoj drugoj,

o bože,

umirati pod divljim kruškama,

u sredozemnim brdima,

o bože.

Jer ne znam i ne mogu,

o bože,

ni na kojem drugom,

ni u kojoj drugoj,

o bože,

pod divljim kruškama,

u sredozemnim brdima,

o bože,

roditi se ni umrijeti.