Strah od iskoraka

„Strancu treba što dublje zavući ruku u džep“, moglo se pročitati ovih dana u jednom našem listu. Stranac je u ovom slučaju gost/turist, a ruka se u džep zavlači da bi se i mimo njegove dobre volje nešto iz njega izvuklo: dolari, euri, švicarski franci… Nije to poruka džeparima (još bi nam samo to trebalo!), nego turističkim djelatnicima koji moraju „proširiti asortiman turističke ponude“ jer nudeći samo „sunce i more“ nećemo ostvariti očekivanu zaradu.

Ništa neobično, premda pomisao na reakciju, recimo nekoga Danca ili Norvežanina u trenutku kad bi mu netko preveo onu pokretačku rečenicu ipak izaziva određenu nelagodu. No kako već dulje ostavljamo ugode za neka bolja vremena, nemojmo se odveć opterećivati nelagodama ovakve vrste. Stvar je jednostavna: u primarnom i sekundarnom sektoru ne ide nam prema očekivanjima – industrijska proizvodnja kao i BDP nažalost (!!!) padaju – pa se treba što više osloniti na „tercijalu“.

Slijedeći etiku nevolje – kad smo već dovedeni u to stanje – nije nedopustivo ni duboko zavlačenje ruke u strančev džep. Samo kako? Ono se može uraditi na dva načina: „povećanjem proizvodnje“ u „industriji zabave“ koju stranac „konzumira“ ili podizanjem pristojbi na sve što nam mašta može sugerirati: od gaženja po moru, slikanja magaraca do pogleda na zalaz sunca.

Kako će na sugestiju iz navedenog članka odgovoriti „turistički djelatnici“? Pa valjda na isti način na koji i Vlada odgovara na svoje probleme: budući da se zbog „cijene novca“ do investicija teško dolazi, a i sporo se oplođuju, treba povećati poreze i pristojbe kako bi naš hrvatski brod mogao još neko vrijeme nesmetano ploviti – makar do Grčke, a tamo doista imamo što vidjeti i naučiti.

No šalu na stranu. (Ako je uopće za nju i dosad bilo mjesta!) Možemo li u turizmu iskoračiti u nešto novo, nešto što ne prakticira ni Vlada ni naši mediteranski konkurenti, a po čemu bismo bili prepoznati i od toga imali i koristi? Možemo! Kako bi bilo da pokušamo u turistu gledati gosta koji sudjeluje u gozbi hrvatskih ljepota, a da mu kao gozbeniku ne uzimamo novac za svaki pogled na slap, boravak u baš svakom od tisuće zaljeva, privez za svaku grotu, kupanje u moru ili uspinjanje na zvonik.

Za turističku promidžbu trošimo milijune eura bez sigurnosti da je neki od slogana, gola guza na posteru ili kičasta razglednica zalaska sunca pridonijela „deviznom priljevu“. Zašto se nitko ne dosjeti promicati Hrvatsku kao zemlju u kojoj se plaća samo ono što je stvoreno našim rukama, a ne i ono što nam je od Boga dano? Dakle, da gost daje novac samo za ono što kupuje.

Tek tada reći za Hrvatsku da je „Mediteran kakav je nekad bio“ imalo bi pravi smisao. Mi jesmo „mala zemlja“, no kako u njoj provesti „veliki odmor“ dok vam je stalno za petama netko s blokićem na kojem će uskoro biti ispisana taksa i za maestral? Kako bi bilo lijepo čuti: „Idem u Hrvatsku jer tamo još drže do izvornosti pojma gostoprimstvo!“ A vjerujem i isplativo.

O biti drukčiji – imati identitet u politici već sam pisao na ovom mjestu. Na to su me ponovno podsjetila krvava zbivanja u Siriji. Nakon još jednoga pokolja civila u režiji vlasti, Australija je svojevremeno istjerala sirijske diplomate iz svoje zemlje. Toga dana to je bila glavna vijest svjetskih agencija. Zamislimo što bi značilo da se na mjestu Australije našlo ime naše zemlje! A bilo je razloga za to. U modernoj Australiji nikad nisu bili masakrirani civili, rušeni gradovi, obespravljeni ljudi zato što hoće biti slobodni. U hrvatskoj povijesti mi ne znamo za drukčije.

Što reći o zemlji koja se silno zalaže za toleranciju različitosti među ljudima, a sama nema snage biti drukčija među državama?