Staklo i stekliši

Dok smo bili djeca, kad bi tko stao tako da je svojom pojavom zastro komu vidik, reklo mu se nestrpljivo: „Makni se, nije ti tata staklar!“ Kao da osobina prozirnosti, koja krasi staklo, automatski krasi i njegove obrađivače. Naravno, dotičnom „remetilačkom faktoru na horizontu“ moglo se reći jednostavno „Makni se!“ No dodatak o ocu staklaru (nisam poznavala ni jednoga) htio je reći zašto da se tip makne – zato što se kroza nj ništa ne vidi, kao što se inače vidi kroz staklo (i sam bi staklar, naravno, bio uvršten u „nepronične“). Od ostalih frazema sa staklom vrlo je čest onaj koji govori o stajanju na staklenim nogama, a sve nam više stvari nekako i počiva na njima (znači biti nesiguran, nemoćan, slab, nestabilan). Treći frazem (jer nema ih baš puno), priznajem, nisam dosad susretala, pa onda ni rabila (a i zabilježen je kod M. Kraljevića, dakle je nešto stariji, pa je možda i zaboravljen): lizati šećer kroz staklo. To bi trebalo značiti: truditi se oko čega što je nedostižno (potkrijepljeno primjerom: ... tko nema novaca može lizati šećer kroz staklo). Ima, međutim, frazeoloških rječnika koji nemaju ni jedan frazem sa staklom. A ni oznaku nespretnosti – ponaša se kao slon u staklani.

Drugo na što pomislim kad kažem staklo, bila je jedna prugasta crno-zlatnožuta ribica (kao da predstavlja Austro-Ugarsku!). Nije bila velika. Sjećam se da sam si je sama kupila još 1961. godine na svojem prvom putovanju u inozemstvo, u Italiju, pošto ju je preda mnom oblikovao staklopuhač na Muranu. Gledajući taj naporan rad staklopuhača (obraza kao u trubača Satchma) u stalnoj (još puno goroj) vrućini od ove u kojoj ja trenutačno pišem (na +37), ni prilikom kasnijih posjeta Muranu nije mi padalo na pamet da se cjenkam. Nekim stvarima ne možeš spuštati cijenu i pritom se još i ponositi (kako si uspješan). Jer si zapravo ogavan. Dugo mi je stajala na pisaćem stolu, oslonjena o prednje peraje, i pridržavala papire (i tada i sada svuda ih je previše). U đačko i studentsko vrijeme imala sam svoju sobu, svoj pisaći stol (lijep, s valovito izrezanom pločom od debela stakla koja je slijedila liniju stola, s policama i pretincima uz lijevu i desnu nogu) – doduše, ne i slobodu da sobu uredim po svojoj želji (dok sam u tom smislu još nešto željela), pa sam nepovratno izgubila nagon da i kasnije išta uredim po svom. A onda je jedan od prolaznih bedinosaura (to je spoj bedinerice i pretpotopnih nespretnih bića koja zbog svoje glomaznosti i hranjenja više ne mogu živjeti u simbiozi ni s današnjom florom ni s faunom) zapeo krpom i moja se muranska prugašica, koja nikad nije zaplivala, razbila prilikom svojega prvog i posljednjeg skoka sa stola. Koliko god se ja tješila kako je bila kič, žal za (pa i malobrojnim) razbijenim čašama i tanjurima, izgubljenim lutkama, ponekom dragom igračkom nije me napustio do danas. To je djetinjasto, no vežem se (tako tipično „neamerički“) i uza stvari. Od mnogih muzeja koje sam vidjela, nema mi žalosnijega od muzeja dječjih igračaka (u Karlštejnu, Nürnbergu – jer sve su te rabljene igračke nekad bile nečije).

Staklo, ta prozirna, tvrda i lomljiva čvrsta tvar, bilo je poznato još starim Babiloncima u 7. st. prije Krista. Muzeji su prepuni antičkoga stakla, lakrimarija, bočica za mirise, prstenja, zdjelica, čaša, pa i neke vrste ogledala. Zanimljivo je da su baš staklo i čaša i kao riječi izravno povezani. U slavinama (stsl. stьklo, rus. stekló, češ. sklo) izraz je preuzet iz neke germanske podloge, srodne s got. stikls, što znači staklena čaša, šalica, vrč, te sa staronord. stikill, što je bio rog koji je služio kao čaša. Budući da su od 3. do 5. st. Franci preuzeli rimsku tehniku izradbe staklenih rogova za piće, čini se vjerojatnim da je i stьklo posuđeno iz prazapadnogerm. *stikla – ili od gotskih naseljenika u južnoj (ili srednjoj) Njemačkoj. I u baltičkoj jezičnoj grupi nalazi se gotska riječ (stikls) kao posuđenica (lit. stiklas, staklo, posuda iz koje se pije, čaša; latv. stiklis). Posuđenica očito datira iz vremena dok Slaveni i Balti još nisu bili razdvojeni.

Budući da je bistro i prozirno, staklo je ušlo i u kršćansko nazivlje kao simbol čistoće. Tako se na slikama navještenja ljiljan često stavlja u vazu od prozirna stakla. I Bog se u prizorima stvaranja kadšto prikazuje sa staklenom kuglom u ruci, što je simbol svijeta svjetlosti koji je postojao prije stvaranja zemlje. A staklena čaša sa zmijom ili slomljena kristalna čaša oznake su sv. Benedikta, zaštitnika Europe, jer je, po legendi, napravio čudo spajajući komadiće razbijene posude koju je nehotice razbila njegova njegovateljica.

Staklo se u hrvatskim govorima javlja i u likovima steklo, caklo, cklo, sklo (uz glaž, glajža, srča i sl.). Suglasnik c lako je objašnjiv metatezom (premetanjem) st > ts > c, pa se od osnovne riječi izvode i ostale (pridjevi, imenice, glagoli) – caklen, cklen, caklar, cklar, caklarev; cakliti se, svijetliti se. Staklenka je boca, flaša, a umanjenica stakalce (osim što znači malo staklo) znači i čašicu, čokanj (za rakiju). Staklarija je i obrtnička radionica u kojoj staklar obrađuje staklo, ali i mjesto u kući gdje se drže stakleni predmeti (čaše i ostalo); staklenik je staklom natkriven prostor u kojem se uzgaja cvijeće, povrće i drugo bilje, staklenina (načinjeno kao zlatnina i/ili srebrnina) kuhinjsko stakleno posuđe, a staklovina želatinozno rijetko (staklasto) vezivo koje ispunja unutrašnjost očne jabučice između leće i mrežnice. Svima je zajednička prozirnost, svojstvo onoga kroza što se može gledati, vidjeti. Kako ne možemo vidjeti bez svjetla, glagoli zreti / zirěti, sjati se, svijetliti (od prasl. zъrěti, vidjeti, gledati) ugradit će se i u zoru, zrak, zraku, zrcati (gledati), pa i u zrcalo. Suglasnik z u zreti nastao je od ie. ĝh u korijenu *ĝher -, sjati, svijetliti, što nalazimo i u baltičkoj skupini že’rěti, svijetliti, žerúoti, svjetluckati. Navela bih još jedan srodan glagol (da bude barem zapisan, jer ćete ga uzalud tražili i u Šonjinu i u Anićevu Rječniku hrvatskoga jezika). To je glagol (meni još dio aktivnoga rječnika) piždriti / upiždriti se, netremice, nepomično gledati (piljiti, upiljiti se u koga / što). Zreti se nazire i u njemu (i semantički i po postanku).

Upravo sam, imajući na umu piždrenje i staklast, bijesan pogled, mislila kako je ta osobina kumovala i steklišima, kako su u 19. st. zvali pripadnike Stranke prava A. Starčevića, zbog žestokih napada na političke protivnike. No vidim da ima i drukčijih mišljenja – da bi stekli (bijesan, ljut) dolazilo možda i od tuđi (narod), narod porobljivača, Skita. Ovako ili onako, jedno im je zajedničko: bijesno, ljutito ponašanje (jer se i za bijesnoga psa kaže da je stekli). Proučavatelji će se sami opredijeliti za tezu koja im je prihvatljivija.

U usporedbi s njima, sasvim je pitoma glazura (fr. glaçure), za što imamo i nazive poput: cakline, ocakline, caklovine, uz, dakako, prevlake – tanki staklasti sloj kojim se prevlače keramički proizvodi da bi bili trajniji i nepropusni za vodu, ali i zbog ukrasa. Ako mislimo na kolače ili voće, glazura je sloj stisnutog (i opet, najčešće prozirnog) šećera na njihovoj površini.

Srča i glaž, glajža pripadaju posuđenicama iz turskoga (sırça), odnosno njemačkoga (Glas). S njemačkom su riječi srodne engl. glass, stnord. gler, staklo. U germanskim jezicima ima i inače više etimološki teško razjašnjivih ili sasvim nerazjašnjenih riječi sa skupinom gl-, koje znače nešto svijetleće, npr. njem. Glanz, bljesak itd. Kad se u Hrvatskoj razmahala Hlebinska škola naivnog slikarstva, sami su slikari (mahom Podravci) za svoja djela govorili glajža – jer su slikali na staklu. Drugi su po staklenim čašama ili bocama počeli svirati – vrlo lijepo i zvonko (hvala prijateljici na CD-u).

Dok se vozimo u vozilima javnoga prijevoza, stalno nas prate natpisi: U slučaju opasnosti razbij staklo! Dok je sve u redu, ono nas štiti (od propuha, atmosferilija), no ako bi putnici bili ugroženi, staklene se zaštite valja riješiti. Ona, razbijena do krhotina, pruža mogućnost bijega na sigurno. I kakav-takav spas – barem od akutne opasnosti.