Sezona zaključena maestralnim djelima

Dirigenti bildaju mišiće, reklo bi se kolokvijalno na kraju bogate zagrebačke koncertne sezone dostojne glazbenih centara, onakvih kakvu drugi hrvatski gradovi tek, ili ponovno, izgrađuju. Sezone gdje još na jedvite jade i s upitnim uspjehom opstoje dva simfonijska orkestra – Zagrebačka filharmonija i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije. Sa ili bez glavnog dirigenta.

Za kraj sezone u Lisinskom je na tom bildanju bila i Beethovenova notorna Deveta simfonija u d-molu pod vodstvom Pavla Dešpalja. A bio je ponešto skraćeni oratorij Mesija Georga Friedricha Händela pod vodstvom sve prisutnijega maestra Uroša Lajovica. Sezona u Lisinskom pod sadašnjom je upravom, po uzoru na sve velike europske dvorane, otvorila vrata i popularnom ciklusu opera iz njujorškoga MET-a, koji nijedan ljubitelj opere ne propušta. Jedan je od razloga taj da se najdraže arije, kojima smo obasuti bez osobita razloga, čuju napokon u kontekstu. Ma kakav on bio u tim bogatim uvjetima s uglavnom početničkim i uvoznim redateljima, ali i kostimima rađenim od tkanina koje nisu gaza. A kako je mnogo opernih zvijezda i zvjezdica (uživo i na ekranu), koje odrađuju pjevanje, prijeti opasnost da će Lisinski postati operna kutijica. No Lisinski je dom ponaprije pomlađenoj i ambicioznijoj Zagrebačkoj filharmoniji, a potom i Simfonijskom orkestru HRT-a. Filharmonija je, navodno, u neprekidnom procesu traženja šefa dirigenta. Tako dobrim sviračima nijedan stalni dirigent ne bi bio naodmet. Koketira se s Dmitrijem Kitajenkom, ali ne može se reći ni da uvaženi maestro ne koketira s predobro plaćenim poslom.

Zagreb je grad muzike. Tako se barem govori, ma kakva ona bila. Vrlo se ambiciozno njome bave i relativno novi sastavi i uporno održavani ciklusi. Tu je riječ uglavnom o mladenačkim organizacijskim entuzijastima i ljudima koji su svjesni da od sviranja i pjevanja uglavnom nema kruha. Vjerojatno je zbog nedostatka novca u prošloj sezoni i Svijet glazbe i Lisinski subotom morao malo popustiti.

Prošle nam se sezone Ivo Pogorelić, hvatajući svoju sjenu otprije tridesetak godina, prikazao više puta u dobroj formi. Ako nema znamenitih na svjetskoj sceni, tu su ipak bili Cantus ansambl, Sfumato Zbora HRT-a i Porin kvartet, komornjaci svake vrste i mnogi pjevači koje ne treba previdjeti. Bilo je, unatoč recesiji, na sreću još mnogo dobrih, odnosno prihvatljivih koncerata. Jer, kako bi rekao stari Konfucije, po glazbi se zemlja mjeri. Ma što mi mislili o njoj. Ipak, za kraj valja izdvojiti projekt, u medijima nedovoljno praćen, izvedbe cijelog orguljskog opusa Johanna Sebastiana Bacha, više od dvjesto djela, projekt koji su u ovoj sezoni dovršili Ante Knešaurek i Pavao Mašić u bazilici Srca Isusova. Već odavna znamenitoj Palmi. U svakom slučaju riječ je o pothvatu i realizaciji kojoj je teško išta prispodobiti.