Sezona poučnih primjera

Protekla sezona dubrovačkog kazališta prošla je u frekventnom premijernom slijedu od sedam novih naslova koji su, svaki na svoj način i uz različite umjetničke domete pa i nesporazume, zavidno zaposlili nevelik glumački ansambl, predstavili dubrovačkoj publici nova i stara redateljska imena te, u pojedinim izvedbama, ugostili više glumca u nakani osvježenja vlastitih glumačkih potencijala. Jasno, u takvu, za domaće glumišne okolnosti pohvalnu, premijernom obilju dolazilo je do raskoraka, promašenih izbora i nepotrebnosti, što se, tijekom sezone, ustanovilo kao pravilo potvrđivano iznimkama kojih je, na sreću, ipak bilo.

Olja Lozica, Prasac koji gleda u sunce: najbolja dubrovačka predstava proteklih nekoliko sezona

Repertoarna ponuda Kazališta Marina Držića željela je pokriti sva važnija mjesta dramske literature, što, čini se, ostaje temeljnim repertoarnim polazištem ovog teatra i što bi se, usprkos pretencioznosti, moglo prihvatiti kao alibi koji rijetko može, sučeljen s objektivnim mogućnostima i potencijalima, ponuditi relevantnije, respektabilne i važne predstave. Iz tako šarena izbora najčešće se dolazilo do polovičnih rezultata. U pojedinim se slučajevima, uz dojam nedovršenosti i potrošenosti glumačke energije, vidjelo i nerealnih iščekivanja i posustajanja u ambicioznijim iskoracima. Mnogi naslovi, što je godinama boljka dubrovačkoga kazališta, ostaju tek dijelom dubrovačke „kazališne svakodnevnice i prakse“ bez veće recepcije. Tako je, nažalost, nedovoljno istaknuto i pomalo rubno mjesto dubrovačkoga kazališta u hrvatskom kazališnom prostoru ostalo bez adekvatnih i novih izazova koji bi dubrovački teatarski proizvod nametnuli kao autentičnu i prepoznatljivu posebnost.

Ipak, da je moguć i ne samo iznuđen proplamsaj kada se „poslože argumenti“, svjedoči zasigurno ponajbolja predstava proteklih nekoliko sezona Prasac koji gleda u sunce Olje Lozica u autoričinoj režiji. Bio je to umjetnički izazov i kazališna pustolovina, dobrodošlo osvježenje u dotadašnjem (a i budućem) rasporedu dubrovačkih kazališnih očekivanosti. S dvostrukim alibijem i aktualnosti i svevremenosti, teatarska priča Olje Lozica o otuđenju i tragikomičnoj obiteljskoj drami ponudila je obilje referencija, koje se, zbog konstruirane „priče s predumišljajem“, otvaraju i usložnjavaju. Njezina nigdjezemska duhovni je prostor u kojem se sučeljavaju svjetonazori, preispituju moralne norme, alibiji tragičnih sudbina, konzervativna i tradicijska obiteljska nasljeđa, ali istodobno stvaraju novi suodnosi, razumijevanja i nesporazumi. Predstava će se pamtiti i po kreacijama Mirej Stanić, Zdeslava Čotića, Helene Kovačić, Alena Čelića i djevojčice Gracije Filipović.

Druga praizvedba, Bastion Luka Paljetka, gotovo 25 godina od objavljivanja u Quorumu, napokon je postao dijelom repertoara kazališta koje ponekad zaboravlja dubrovačke autore. Paljetkova drama usložnjava svakim „likom i licem“, asocijacijom, slikom i slutnjama provokativne povode za nužno dubinsko propitkivanje i ne samo egzistencijalnih prepoznavanja, sumnji i usuda. Bastion je metafora i Grad unutar svojih zidina, ali grčkom redatelju Lefterisa Givanidiosu možda je bio bliži i osobno intrigantniji, odjek grčkih aktualnih uzburkanosti. U zbrkano režiranoj predstavi otupljen je tako i zaboravljen lirski poetski sloj drame, njezine začudnosti i snovitosti.

U Dubrovniku se, u premijernom slijedu, mogla vidjeti i Žudnja Sare Kane (režija Goran Golovko), Molièreov Mizantrop (režija Dražen Ferenčina), Feydeauov Mačak u vreći (režija Ivan Leo Lemo) i predstava za djecu Carevo novo ruho Ane Tonković u režiji Marka Jurage, koja je nastavila niz dobrih „dubrovačkih dječjih predstava“ što je sezonama prepoznatljiva preporučljiva konstanta nakon Lemovih Sanjara i Bokove poučnice Kako je Tonkica kupovala kruh.

Nakon osam godina utihe kazalište je premijerom vratilo u funkciju malu scenu, Teatar Bursa, koja je u petnaestogodišnjoj povijesti ostavila važan trag u novijoj teatarskoj povijesti grada, a nekim praizvedbama i hrvatskoga glumišta. Ljubavnik Harolda Pintera u Bursi (režija Lawrence Kiiru) tek je površno otvorio i slijedio duhovitu analiza ustaljenosti bračnih rituala, usprkos možda idealnoj podjeli s Franom Perišinom i Glorijom Šoletić. Novi start obilježen je i reprizom Mihanovićeve drame Bijelo u režiji Ivana Lea Lema prebačene s velike na malu scenu, što je sa zakašnjenjem ukazalo i na neke njezine kvalitete. Sve zajedno nedovoljno za konzistentniji repertoar i jasan koncept koji Teatar Bursa traži. Pogotovo nakon potpore kazališne javnosti, i pitanja njezina opstanka u danima obilježavanja dvadesetogodišnjice pogibije Milana Milišića, koji je nesuđenoj garderobi ili mjestu čitaćih krajem 80-ih prošlog stoljeća dao ime i time mu osmislio i koncept.

U lipnju održani drugi Dani dubrovačkoga kazališta s revijom premijernih predstava, uz nekoliko prošlogodišnjih repriznih, kao da su, sumirajući sezonu, zorno ukazali na sve dobre, ali i loše strane i nedorečenosti repertoara čiji su ponajbolji prinosi ostvareni projektima koji su prepoznavali podneblje i na pravi način isprovocirali glumačku energiju i kreativnost redatelja i autora. Na tom tragu i poučnim novijim „primjerima iz prakse“ i iz nemalog vlastitog iskustva koje obvezuje, Kazalište Marina Držića trebalo bi prepoznati zaključenu sezonu. Domišljajući novu ambiciozniju, intrigantniju i, u dosluhu s imenom koje nosi i slavi, poticajniju kao kreativnu avanturu koja će nas obasuti začudnostima. „I na svaki drugi način“ – možda bi pomislio brončani Marin Držić u kip stavljen i postojan na srpanjskom suncu pored ulaza u Kazalište i Knežev dvor u srcu Grada.