Rastvorena dosada vlasti

Ovogodišnje 18. zadarsko kazališno ljeto počelo je 29. lipnja premijerom dobre, po mnogočemu suvremene, intrigantne i inteligentne predstave Govori mi o Augusti, Luka Paljetka, u režiji glumice Jasne Ančić. Predstava je to koja publici nudi mogućnost da u njoj prepozna nemoć današnjega čovjeka da se suprotstavi raznim vrstama manipulacija, koje se kao paun kočopere u edenu teletabične stvarnosti. Stvarnosti koja, poput žabe hipnotizirane zmijskim pogledom, zatvara oči kako ne bi prepoznala dosadu. A osobito dosadu koju proizvode raznovrsni modeli vlasti (monarhija, tiranija, totalitarizam, demokracija…), koja je sve neosjetljivija na probleme suvremenoga čovjeka.

Služeći se formom farse Paljetak rastvara dosadu vlasti skrivenu u igru i smijeh, u patetiku i ironiju fraza, poetski uznositih i lascivnih; njima premrežava i umnaža dramsku slojevitost te apostrofira svevremeno.

Mirko Šatalić, luda Helinand i Zlatko Košta, Kralj / Snimio Željko Karavida

U okolnostima današnjega života, koji često ne razlikuje tužno i smiješno, on u strukturu farse utkiva grotesku u kojoj se međusobno prožimaju dramsko i komično. Zato nudi smijeh, kao jedini put za bijeg iz besmisla dosadom kontrolirana života.

Lucidno prepoznaje stupor u koji nas je nekada tjerao totalitarizam, a danas relativizacija svega, osobito svjetonazorskoga, koji još jedino može oživiti smijeh, igra, zabava… Dakle, sve ono što život oslobađa zamora dosade s kojom se umire ako živimo bez svijesti o njezinoj zavodljivosti, koja nije ništa do beskrajna pustinja obamrlosti.

Riječ je o predstavi u kojoj Kralja, kojemu je stalno dosadno, na razne načine zabavlja luda koja, kada iskoristi sve zabavljačke sposobnosti i ne razonodi ga, Kralju govori o čarima neodoljive Auguste, a zapravo o smrti. Osim što će mu razgoniti dosadu, luda će biti na strani pobunjenoga puka, koji će Kralju odrubiti glavu i krvnika izabrati za novog Kralja. Ali i novom je Kralju dosadno pa od lude traži da mu priča o Augusti…

Govori mi o Augusti aktulan je tekst kao što je to bio i prije 37 godina, kada je napisan i praizveden u vrijeme totalitarističke titoističke vladavine. I danas živimo s vlastodršcima – bez obzira kako na vlast došli – koji ne podnose nikoga osim sebe, svoje narcisoidnosti, i koji se iz dosade poigravaju podanicima. Stoga se Augusta ne može iščitati samo kao farsa, nego kao dramatična slika vremena skrivena u oblik farse.

Dopisavši za ovu premijeru lik prostitutke Paljetak je svjestan da živi u kurvinskom vremenu, kao što je itekako svjestan da je živio u dobu u kojem nije bilo lako biti sudac vremenu koje se spašavalo represijom kao što se današnje spašava manipulacijom. Koje slamku spasa traži u izrežiranim istinama i relativizmu.

Vlastodržačke manire iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća nisu nestale, nego su se samo demokratizirale, što je redateljici bio poticaj da izrežira predstavu koja pokazuje nepromjenjivost vlasti, koju ni smrt vladara ne može obuzdati. Vlast se u njezinoj predstavi prometnula u kurvu koja rađa svoje potomke i dosadom iscrpljene i nezadovoljne ljude.

Uz bogatstvo asocijacija, koje su rastvarale slojevitost teksta, predstava je obučena živopisnim i bogatim kostimima (Marija Šarić Ban), inspirativnom glazbom (Nebojša Lakić) a napose mnoštvom simboličnih kazališnih scenografskih znakova (scenograf John Čilak): grandiozni sat koji je zloslutno mjerio otkucaje života; vladarski tron s rupom-giljotinom kojom će biti odrubljena kraljeva glava; lutka koja je metafora novoga života, kraljeva karaktera i manipulacije; crveni tepih… Svaki od tih simbola nudio je sliku ljudske nemoći i sliku dosade vladanja.

Ančićkina Augusta freska je i zrcalo života u kojem smrt lošega vladara nije kraj i loše vlasti, nego početak novoga ciklusa istih pogrešaka. Bezosjećajni vladari, uslužni krvnici i tragično-komične lude ne umiru, poruka je predstave koja razotkriva mimikriju, ponore i tragičnosti vladarskih odluka, kojih na kraju i sami postaju žrtve.

Kvaliteti predstave osobito pridonose glumci. Istaknuli su se veoma uspjelim glumačkim ostvarenjima Mirko Šatalić (luda Helinand) i Zlatko Košta (Kralj), koji su suigrom, a osobito osmišljenim te glasovno i gestualno nijansiranim likovima uobličili kompleksne karaktere. Zanosnom igrom pridružuju im se Anđela Ćurković-Petković (Cura) Vinko Radovčić (krvnik Teobald i Kralj II) te pučani Tomislav Pavlović, Tomislav Eškinja i Filip Mijić.