Prijepori u zoni mira

Ono što najviše plaši jest da u Europi – koju Michael Doyle naziva „Kantovom zonom mira“ – također uočavamo porast nepovjerenja koje vodi u „prirodno stanje“ borbe svih protiv svih

Otkako postoji suvremeni model nacionalne države objašnjavale su se vanjskopolitičke strategije u odnosima među njima. U Hrvatskoj je dosad bilo napisano malo ili gotovo ništa od sveobuhvatnih studija o teorijama međunarodnih odnosa, a i one koje su objavljene pisane su uglavnom pod ideološkom kapom tada službene vanjskopolitičke ideologije nesvrstanosti. Zato je knjiga Petra Popovića Prijepori u teorijama međunarodnih odnosa u izdanju Političke kulture kvalitetna novina u sagledavanju međunarodnih odnosa s teorijskog aspekta, prijepora između tri glavne tradicije mišljenja: realističke, racionalističke i idealističke. Uoči izlaska knjige Vijenac razgovara s Popovićem.

Skloni ste međunarodnom konceptu univerzalnog moralnog poretka, koji se povezivao s duhovno-religijskim aspektom i prirodnim zakonima, a danas s liberalnim idealizmom. Zašto smatrate da je upravo taj koncept budućnost proučavanja međunarodnih političkih odnosa?

Apsolutno sam sklon konceptu univerzalizma, jer smatram da je upravo to glavni i možda čak najutjecajniji koncept u zapadnoj tradiciji. Univerzalizam je kao religijski, čak metafizički koncept star onoliko koliko je staro i ono što smatramo zapadnom civilizacijom. Liberalni pogled na međunarodne odnose – pogotovo Kant – samo je jedan moderni aspekt ili suvremena inačica univerzalizma. Usprkos općeprihvaćenu mišljenju zapadne realističke misli da je osnovni subjekt nacionalna država, iznad koje ne postoji nadnacionalni autoritet, te da ona definira i kreira odnose u međunarodnom okruženju, treba sagledati više od dvije tisuće i šesto godina zapadne povijesti kako bi se uočilo da je takvo partikularističko stanje odnosa iznimka, a ne pravilo. Iako na Zapadu dominiraju i najutjecajniji su teorijski pristupi realizma i tzv. „prirodnog stanja među državama“ – riječ je o pogledima definiranima na temelju misli suvremenih idola zapadnoga pragmatizma Machiavellija i Hobbesa – činjenica je da se takav koncept među državama pojavljivao u relativno kratkim razdobljima zapadne povijesti; to su odnosi antičkih grčkih polisa do Peloponeskih ratova te odnosi modernih država od Vestfalskog mira 1648. do kritičnog sloma takva sustava tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata. Carstvo Aleksandra Makedonskog, Rimsko Carstvo, kršćanski srednji vijek, suvremeni republikanski liberalni međunarodni poredak, čak i marksistički internacionalizam kao njegova alternativa, sve su primjeri različitih oblika sveprisutnog univerzalizma koji definiraju zapadnu tradiciju i njezinu političku teoriju. U njezinu pak baštinu pripadaju brojne ideje još od antičkih vremena, Cicerona i stoika, pa sve do suvremenoga doba, Kanta i prosvjetiteljsko-republikanske tradicije. Danas, međutim, svjedočimo pojavi globalizacije – informatičko-tehnološkom univerzalnom poretku – te se, upravo zbog toga što realnost nalaže da raison d’etat sve više gubi na izvornom značenju, pred nas postavlja veliki izazov da na temelju bogate filozofske tradicije zapadnog univerzalizma definiramo i shvatimo ovo difuzno i kompleksno stanje suvremenoga liberalnog poretka.

Ipak, dobar dio 20. stoljeća apsolutno prevladava realistička teorija, koja se temelji na misli Thomasa Hobbesa i nacionalnoj državi kao najvišoj moralnoj kategoriji. Nacionalna država nije izumrla, ali je li izumrla realistička teorija međunarodnih odnosa?

Naravno da nije. Usprkos globalizaciji i sve većoj međupovezanosti država i naroda danas je to hobsovsko „prirodno stanje“ odnosa možda najizglednija prijetnja u obliku velikih kriza na osjetljivim mjestima koja su važna za stabilnost međunarodnoga poretka; npr. mogućnost izbijanja rata između Izraela i Irana, sve većeg utjecaja islamskoga fundamentalizma, a u kakvo bi bezvlašće i kaos ušla Europa s mogućim bankrotom Grčke i Španjolske te raspadom eurozone možemo samo nagađati. U takvim odnosima realizam kao teorija nailazi na plodno tlo. Realistička teorija, usredotočena na stanje odnosa koje karakteriziraju nepovjerenje i strah na međunarodnoj sceni, zaštita nacionalne države kao najviša vrijednost, moć i dominacija jačega te ravnoteža snaga s ravnopravnim suparnikom kako bi se izbjegla hegemonija, sve su zastupljeniji u političkom pristupu onih koji bi trebali biti po veličini i snazi upravo „prvi među jednakima“, a vanjskom politikom služiti kao primjer manjim i slabije razvijenim narodima. Politika unilateralnog djelovanja SAD-a na Bliskom istoku i u Srednjoj Aziji jedan je od važnijih primjera takva ponašanja; djelovanja koje šalje poruku svijetu da je umjesto suradnje i odricanja na dobrobit svih primjena sile zarad vlastite koristi isplativija za ispunjenje nacionalnih interesa. Vojnim napadom na Gruziju 2008. Rusija je u svojoj zoni utjecaja pokazala regiji i svijetu da je to država hobsovski Levijatan, kojoj se u konačnici ne može vjerovati. Ono što najviše plaši jest da u Europi – koju Michael Doyle naziva „Kantovom zonom mira“ – također uočavamo porast nepovjerenja koje vodi u „prirodno stanje“. U Bundestagu je 19. svibnja 2010. njemačka kancelarka Angela Merkel u pozadini uvjeta financijske pomoći Grčkoj pokazala svu okrutnost politike moćnih sila. Tada je izjavila da se međunarodna „pravila moraju prilagođavati jačima, a ne slabijima, što možda zvuči grubo, ali to je današnja gospodarska nužnost“. Uglavnom, ovakav današnji svijet veliki je poticaj daljem razvoju realističke teorije.

Univerzalizam je najutjecajniji koncept u zapadnoj tradiciji

Kritični ste prema Engleskoj školi, poznatoj po svom ishodištu u prestižnom LSE-u od sredine dvadesetog stoljeća. Zašto?

Engleskoj školi međunarodnih odnosa svakako treba odati priznanje za prinos znanosti na više polja. To je bila jedna od rijetkih akademskih frakcija koja se 60-ih godina suprotstavila revoluciji bihevioralizma; u pristupu je bila holistička te je zaslužna za razvoj cijelog niza postpozitivističkih teorija nakon kraja Hladnog rata; ona je obuhvatila sve tri tradicije: realističku, racionalističku i idealističku. Problem s Engleskom školom jest u tome što je ta škola međunarodne odnose pokušala proučavati i objasniti stavljanjem u prvi plan međunarodnoga prava, što samo po sebi nije problem, već je problematičan okvir na kojem su njezini glavni predstavnici ustrajavali. Oni su se najviše usredotočili na tradiciju racionalizma i političku misao Huga Grotiusa. Tu je veliku ulogu imalo i kulturološko podneblje u znanosti; riječ je ukorijenjenoj tradiciji engleskog empirizma i racionalizma 18. stoljeća s Davidom Humeom i Johnom Lockeom na čelu, koji su napravili veliki utjecaj na dalji razvoj engleske, ali i općenito anglosaksonske političke misli. Tu sam kritiku racionalizma Engleske škole razradio upravo na primjeru međuratnoga neuspjeha Lige naroda, dok je okvir za kritiku postavljen s aspekta Kantove tradicije. Naime, racionalizam nije bio dovoljan jer nije a priori bio za iskorjenjivanje rata te za trgovinsku međuovisnost. Liga naroda stoga se u konačnici pretvorila u neku vrstu nove Svete alijanse, kojoj je bila dovoljna jedna šira međunarodna kriza (kao Velika depresija 1929) da postupno uruši takav poredak. Kantova tradicija nasuprot racionalističkoj govori upravo o „moralnom zakonu“ kao autonomiji djelovanja čistoga praktičnog uma; odavde proizlazi sloboda, koja je dakle u uzajamnu odnosu s moralnim zakonom. Kažnjavanje Njemačke ratnim reparacijama i nametanjem moralne krivnje za izbijanje Prvoga svjetskog rata nije bilo „umno“, dakle nije bilo moralno; novi je poredak Lige naroda u osnovi bio nemoralan. Kant u Vječnom miru i sam napada prvake racionalizma kao što su Grotius, Pufendorf i Vattel, tvrdeći da je bez slobode uma kao osnove moralnog zakona svaki međunarodni pravni akt podložan kršenju i propasti. Konačno, jaka republikanska tradicija Kantova idealizma glavni je argument protiv racionalizma, budući da će racionalizam novoga poretka većine imperijalnih sila nakon Prvoga svjetskog rata biti međusobna raspodjela sfera utjecaja i kolonija, kažnjavanje bivših protivnika, realpolitika i tajna diplomacija uvod u Drugi svjetski rat.

Mnogo je slova napisano o razlici pristupu i djelovanju međunarodnih organizacija Lige naroda i Ujedinjenih naroda. Kako objasniti relativni uspjeh UN-a te očekujete li da će UN postići preobrazbu?

Iako je UN sljednik Lige naroda, riječ je o bitno drukčijoj organizaciji. Njezino je djelovanje toliko kompleksno da je gotovo nemoguće dati jednostranu ocjenu o uspješnosti ili neuspješnosti. Ono što treba naglasiti u smislu relativnog uspjeha UN-a nasuprot Ligi naroda jest kontekst vremena. Ako prihvatimo da je međunarodno pravo glavni temelj odnosa u međunarodnom poretku, onda je UN suočen s mnogo većim izazovima od Lige naroda i s tim se izazovima mnogo bolje nosi. Ligi naroda isključiva zadaća bila je uspostava sustava kolektivne sigurnosti unutar okvira europskih imperijalnih velikih sila; UN nasuprot tomu teži uspostaviti svjetski pravni okvir za održavanje stabilnosti i mira na globalnoj razini. Riječ je o primjeni nekih univerzalnih prava i normi koje neizbježno nailaze na otpor religijski i civilizacijski različitih tradicija i kultura. Postoji niz pokušaja reformi u strukturnom i tehničkom smislu kako bi UN djelovao efikasnije. No sumnjam da će se UN u dogledno vrijeme bitno izmijeniti, jer je pravni okvir za civilizacijski različite države koje se dijele u kategorije prvog, drugog, trećeg i četvrtog svijeta, gospodarske podjele Sjever–Jug, ideološke podjele Istok–Zapad itd. gotovo nemoguć.

Je li onda ideja Kantova „vječnoga mira“ u globalnim okvirima moguća, i možemo li neke pouke iz njegove filozofije primijeniti na današnji svijet? Je li vječni mir ideal danas?

Vječni mir bio je ostvariv ideal, ali isključivo u staroj Europi. On je i ostvaren stvaranjem Europske zajednice za ugljen i čelik 1951, koja će dovesti do Europske Unije četrdeset godina poslije. Koncept vječnog mira, koji se treba zasnivati na trgovinskoj suradnji koja dovodi do međuovisnosti, a priori se mora odnositi na republikanski oblik vladavine („demokracije nikada ne ratuju“). No u kontekstu prethodnog pitanja, UN-a i globalizacije, Kantov je vječni mir uistinu svojevrsna utopija. Naime, Kant piše u vremenu imperija, što je značilo da će se koncept vječnog europskog mira (nakon što republikanski oblik vlasti zamijeni monarhijski) postupno „preliti“ izvan granica Europe, na kolonije. Konačno, Kant otvoreno u 9. načelu Ideje o općoj povijesti zagovara da se zakoni republikanske Europe nametnu neeuropskim narodima. To će izazvati veliku kritiku Kantove tradicije (npr. Franz Fanon), pogotovo u vrijeme dekolonizacije. Budući da je svijet civilizacijski raznolik te da se širenje demokracije i republikanizma ne može jednostavno nametnuti (a pogotovo ne nasilnim putem kako je pokušala Bushova administracija), potrebno je ustanoviti koja su to prava i norme koja bi bila zajednička svim narodima kako bi se održao kakav-takav stabilni mir u svijetu. Iskreno mislim da nijedna od tradicija međunarodnih odnosa na to pitanje ne može odgovoriti jer su sve zapadocentrične. No sve teorije univerzalističkoga koncepta dobro su došle, jer upravo univerzalizam uči da postoje univerzalni zakoni primjenjivi na sve kulture i civilizacije, koji se sam po sebi temelji na sintagmi „ujedinjeni u raznolikosti“.