Potvrda hrvatskog suvereniteta

Hrvatski državni teritorij oblikovao se tijekom povijesti kao posljedica svjetskih i regionalnih previranja i pojedinačnih interesa nama susjednih nacija. Današnji oblik kiflice posljedica je političke podjele unutar SFRJ i želje Tita i njegovih političkih istomišljenika da od Bosne stvori jaku tampon-zonu između Srba i Hrvata, ali i da BiH bude svojevrsni melting pot za cijelu Jugoslaviju, što objašnjava velike investicije SFRJ u BiH, koje su kulminirale Zimskom olimpijadom u Sarajevu. Nije čudo da su se mnogi hrvatski političari i povjesničari hvatali za teritorijalnu podjelu na temelju sporazuma Cvetković–Maček, Banovinu Hrvatsku, jer ona je za ono vrijeme prilično dobro odražavala realne etničke i političke odnose u Hrvatskoj i Bosni, podjednako prema Srbima i muslimanima. Kiflica je realnost koja je, nažalost, potvrđena egzodusom Hrvata iz Bosne i Hercegovine u posljednjih dvadeset godina, kao posljedica uspješne srpske politike osvajanja i neuspješne hrvatske politike obrane interesa Hrvata u Sarajevu, posljedično i širom BiH.

Ono što možemo naučiti iz povijesti jest da smo onaj teritorij koji smo makar i svojevremeno nekomu ustupili, privremeno ga izgubili, vrijeme je pokazalo, izgubili – zauvijek. Hrvati se jednostavno nisu pokazali mudrima u trgovanju teritorijima (recentni primjeri Pavelićeve katastrofe s Istrom i Dalmacijom i Bakarićeva trgovina Bokom) i uvijek su bili impresionirani silom. Osim u stvarno herojskom buđenju narodne svijesti o potrebi obrane vlastitog teritorija u Domovinskom ratu, mi tijekom povijesti nismo imali snage ni znanja donositi strateške odluke koje bi jamčile dugoročne nacionalne interese na postojećem teritoriju. Mi smo sitno trgovali i, nažalost, imali političare koji su radi vlastitih interesa rado žrtvovali dio teritorija kao cijenu političkog opstanka. Hrvatska je danas sigurno suverena i samostalna i demokratska država. To nitko ne može osporavati. Čude zato danas rasprave o potrebi očuvanja hrvatskoga državnog teritorija građenjem Pelješkog mosta, kao da je to neka stvar o kojoj treba raspravljati?!

Pelješki most pitanje je nacionalnog konsenzusa

Izgradnja Pelješkog mosta jedno je od najvažnijih, ključnih mirnodopskih potvrda hrvatskog suvereniteta na cijelom prostoru. Drugo je pitanje je li rješenje koje je predložio mostograditelj Radić (Maslenica i bura) optimalno u tehničkom i, jasno, financijskom smislu. Pitanje je nadalje i je li predložen oblik financiranja mosta realan za takav projekt. Ali ne može biti rasprave o tome treba li Hrvatskoj Pelješki most i cesta koja će probuditi Pelješac i Korčulu.

Samo politizacija Pelješkoga mosta može neupućene dovesti u sumnju o potrebi za tim mostom.

Dugoročno nema čuvanja teritorija bez stvarne i realne fizičke veze. Jednostavno nema. Takav teritorij može biti i najčešće bude izgubljen. Imamo li mi pravo riskirati gubitak hrvatskoga teritorija od Neuma do iza Dubrovnika? Bez obzira na europske integracije i bez obzira što se nadamo i veselimo da će BiH unutar deset godina pristupiti Europskoj Uniji, jer će se time poboljšati i položaj ono malo preostalih Hrvata u toj državi. Izgradnja mosta pitanje je i reorganizacije hrvatskoga građevinskog sektora, to je zahvat koji može pridonijeti pročišćavanju onoga što je u znanju i iskustvu ostalo nakon udarca ekonomske krize. Pelješki most ne mora biti izveden kako je sada predložen, zasigurno je potrebno napraviti potpunu reviziju projekta, od izbora konstrukcije (najsigurnija su dugoročna rješenja sigurno čelične konstrukcije, a ne betonske), provjeriti sve faktore koji mogu utjecati na normalnu funkciju mosta (vjetar, salinitet) i onda donijeti konačnu odluku o tehničkom konceptu Pelješkog mosta.

Hrvatska građevinska operativa još je u hrvatskim rukama. Koliko se god raspravlja i analizira, čak se i DORH mora baviti time koliko su cijene pojedinih radova napumpavane posljednjih desetak godina. Zanimljiva je studija objavljena putem World Highways po kojoj prosječni kilometar izgradnje, npr. u Austriji, stoji 12,8 milijuna eura, u Mađarskoj 11,21 (koja više nema ozbiljnije građevinske operative, velike poslove preuzimaju strane tvrtke, mahom iz Austrije i Njemačke), a u Hrvatskoj cijena tog istog kilometra, sa svim premazivanjima i zamazivanjima, ne prelazi 6,82 milijuna eura. Uza sve makinacije lokalnih graditelja, dakle, kilometar stoji mnogo manje nego kada gradi strani građevinar, kada zemlja nema vlastite operative. To je vrlo važan čimbenik u odlučivanju o Pelješkom mostu. Paralelno treba pokrenuti projekt financiranja mosta. Hrvatsko tržište ima potrebu za novim dužničkim papirima namijenjenima mirovinskim fondovima i životnim osiguranjima. Nekoliko puta u posljednje vrijeme spominjan je javni zajam, Matica hrvatska predlagala ga je kao način financiranja strateških projekata u Hrvatskoj, ministar Linić također je spominjao javni zajam kao mogući oblik prikupljanja novca od domaćih subjekata. Javni zajam u kombinaciji s poreznim olakšicama za građane, čime se može kompenzirati interes za većom kamatnom stopom, može biti, uz klasično financiranje kreditima, realan oblik financiranja Pelješkog mosta. Ponavljam, ključno je prestati s raspravama treba li nam ili ne treba Pelješki most. Treba nam! On je potvrda hrvatskoga teritorijalnog integriteta i suvereniteta. Ono s čime treba početi jest supervizija postojećega projekta i priprema financiranja. Pelješki most može tako postati onaj projekt koji guraju sve političke opcije, projekt nacionalnoga konsenzusa nužan za dalji razvoj i boljitak Hrvatske!