Poduzetnička klima puna je nevera

Želite li otvoriti svoju tvrtku, većinom ćete dobiti ozbiljan savjet voditeljice odnosa s poslovnim klijentima banke da odete kući i razmislite o sebi i svojoj budućnosti godinu-dvije

Čudno je kako se iznenađuju hrvatski (pošteni) poduzetnici zbog nedostatka zdrave poduzetničke klime. Ne bi se trebali toliko čuditi, kad sam premijer još od oporbenih dana uporno govori kako nema pojma gotovo ni o čemu, a kad je došao do čelnog mjesta države, počeo je govoriti da su i najveći državnici bili nespremni na teška novinarska pitanja. Premijeru Zoranu Milanoviću treba čestitati na iskrenosti. Naime, teško se pronalaze političari koji tako smjelo i otvoreno nastupaju u javnosti.

I dok vladajući često govore oprečno ekonomskim stručnjacima s raznih tuzemnih i inozemnih instituta, ministar financija Slavko Linić i ministar gospodarstva Radimir Čačić uvjeravaju građane da se ne moraju brinuti; doći će turistička sezona i donijeti izdašne rezultate na našem Jadranu. Doduše, ministar Čačić trenutno više pokazuje kako je odgovoran za prometnu nesreću sa smrtnim ishodom, ali nije kriv. Kao što će mu se na idućim izborima, ako ne proradi određena ideja političke filozofije koja govori o moralnosti i nespojivosti dužnosti s kriminalnim radnjama, određivati odgovornost, ali ne i krivnja, budući da u Vladi očigledno djeluje umotvorina kako ministri ne mogu biti nevini ili krivi za svoje odluke, već samo odgovorni. Ipak, prvi potpredsjednik najavio je ostavku ako se utvrdi neuspjeh u njegovim gospodarskim naporima do sredine 2013. Ne ide mu baš: prema podacima Državnoga zavoda za statistiku, stopa registrirane nezaposlenosti za svibanj 2012. u Hrvatskoj iznosila je 18 posto, odnosno 0,6 posto više od prošle godine. A gdje su još silni ljudi koji rade bez plaće, i to u sektorima koji bi trebali bujati, poput brodogradnje?

No postoje neki koji bi rado i sami započeli poduzetnički pothvat. Zato su i prijašnje vlade otvarale razne pomoćne mehanizme za razvoj gospodarstva, od regionalnih poduzetničkih inkubatora i centara za lokalni razvoj, preko Hrvatske banke za obnovu i razvoj (HBOR), Hrvatske agencije za malo i srednje poduzetništvo (HAMAG) do završnice početka poduzetničkog pothvata, Hitro.hr. Odlične forme, ali nažalost bez mnogo konkretnog sadržaja. Zamislimo sad mlađega pripadnika hrvatskog naroda, koji se ne ističe po nikakvim vezama i poznanstvima, koji ima poduzetničku ideju potkrijepljenu poslovnim i financijskim planom. Ima i neki određeni početnički kapital (ako ništa drugo onda barem 25 tisuća kuna da započne društvo s ograničenom odgovornošću), nema posebne financijske potpore od obitelji, kao ni nekretnine u posvemašnjem svom vlasništvu. Jasno je da će takva osoba biti zainteresirana za poticaj, kredit s povlaštenim kamatama i dodatak punom zamahu u jedra. Razvojne agencije i HBOR s osmijehom daju sve informacije i naš mladi poduzetnik spreman je na borbu sa zaprekama hrvatske poduzetničke klime.

Hitro do teškog poslovanja

Ideja i volja za rad nisu dostatni

Ta osoba vjerojatno neće otvoriti u tom trenutku svoju tvrtku ili obrt. Zašto? HBOR, koji je snizio kamatnu stopu, kao i rok otplate odnosno poček, sve kako bi potaknuo na otvaranje novih poslovnih (napose proizvodnih) pokušaja, djeluje tako da novac posuđuje bankama koje su s korisnikom kredita sklopile ugovor. Pogađate, poslovna banka vam neće dati taj kredit. Razloga je više, ali temeljni su da ste premladi, neiskusni, nikad niste imali vlastiti obrt ili tvrtku (a poduzetnik ste početnik, i to jest kredit za poduzetnike početnike, mlađe od 30 godina, ili one koji prvi put ulaze u posao), nemate dovoljno sredstava, odveć ste riskantni, nemate dovoljno dobra jamca, a hipoteke više nisu tražene. Isto se događa kad odete HAMAG-u koji može izdati jamstva. Njih je naprosto vrlo teško dobiti. Većinom ćete dobiti ozbiljan savjet voditeljice odnosa s poslovnim klijentima da odete doma i razmislite o sebi i svojoj budućnosti godinu, dvije.

No ukoliko ipak sakupite dovoljno novca da pokrenete malen, možda obiteljski, možda samostalni, posao s prilično dobrim prognozama u uspjeh, bez očekivanja u brzo bogaćenje, onda ćete vrlo skoro poželjeti da nikad niste ušli u posao.

Prvo, treba zadovoljiti niz podosta oprečnih zakonskih zahtjeva. Primjerice, ukoliko poželite otvoriti posredničku turističku agenciju bez mnogo novca, odmah zaboravite takav potez. Zakon vam nalaže da morate imati poslovni prostor (dakle, ne onaj prostor koji je namijenjen stanovanju, pa makar zakupili stan; morate raditi u prostoru koji je uveden u katastru kao poslovni prostor) u kojem ćete raditi. Za razliku od turističke agencije koja izravno nudi aranžmane gostima, posrednici ne moraju imati turističku poslovnicu (koja je jasno određena zakonskim odredbama), ali morate imati voditelja turističke poslovnice! Taj neshvatljiv korak ima dodatni epilog. Ukoliko osoba koja otvara agenciju ili njezin partner u poslu (riječ je o obrtu) imaju položen ispit za voditelja turističke poslovnice, oni ipak moraju zaposliti dodatnu osobu, jer vlasnik ne može ujedno biti i voditelj (nepostojeće) turističke poslovnice. Djelatnici Hrvatske obrtničke komore zbog toga već godinama upozoravaju vladajuće, ali Markov trg ne odgovara.

No uzmemo li u obzir da se i taj korak uspješno premostio, ostaje financijska računica. Prvo, potrebno je vraćati posuđeni novac koji se u Hrvatskoj neustavno veže uz valutnu klauzulu (ustav jasno kaže što je novac u RH – kuna; nikakvi euri, franci, dolari, funte); ostatak ide na tekuće poslove, plaće i doprinose, najam i režije. Potom slijede porez na dohodak, prirez, parafiskalni nameti. Tu su i obvezni doprinosi HGK-u, HOK-u i drugim cehovima. Umjetnost, barem u prvih nekoliko godina, nije zaraditi, nego ostati na nuli. Nažalost, mnogi se obrtnici i poduzetnici nadaju (nada umire posljednja!), pa nakon nekoliko mjeseci gubitka i dalje računaju kako će zvijezde i na njih pomisliti, sve do onoga trenutka kada će biti toliko u dugovima da ih neće moći servisirati ničim osim gubitkom krova nad glavom.

A pogledajte sada jednu drugu priču. Ukoliko se javite, primjerice, veleposlanstvu Velike Britanije i propitate se o mogućnostima osnivanja tvrtke na Otoku, odmah ćete biti usmjereni prema dvije važne institucije: UK Trade and Investment Agency i Company House. Za otprilike 450 funti dobit ćete agenta koji će vam srediti minimum zakonskih obveza svakoga poduzetnika u Velikoj Britaniji: registrirani ured i papiri koji su najvažniji za određivanje poreza. Imate i svoju tajnicu, koja osim vas servisira još na tisuće drugih tvrtki. Ne želite tajnicu? Nema problema, samo se obrazujte oko britanske papirologije i ne postoji nijedan logičan razlog zašto vlasnik ne može sam obavljati svoje tajničke poslove. Nema nikakvih ograničenja vezanih uz državljanstvo ili britansku putovnicu, nema silnih nameta i predodredbi, možete početi raditi osam sati od angažiranja agenta bilo gdje na svijetu, ali ovaj put s prestižnom adresom. Bankovni račun možete otvoriti također bilo gdje na svijetu, i do uspjeha vas može kočiti jedino pojednostavnjeni porezni sustav koji je, ironično, za Engleze skuplji nego za strance. Nitko vam ne jamči uspjeh, nitko neće plakati zato jer ste propali – čisti smitovski ideal! Velika je Britanija, prema uglednom časopisu Forbes, druga najlakša zemlja u Europi za poslovanje i među pet europskih zemalja s najpovoljnijim poreznim sustavom za poduzetnike.

Muke po Starčeviću

Naravno, Hrvatska je premala i preslaba da bi preuzela britanski model. Slažem se i s time da onaj koji nema dovoljno novca za početni kapital nije dorastao zadatku koji mu slijedi. No ako postoji dobar poslovni i financijski plan, potvrđen, a ponekad i rađen od strane stručnih poduzetničkih inkubatora (cijene se kreću od 4.000 do 20.000 kuna), zašto se onda poticaji i krediti za početnike ne stave u pogon, ili, ako su jamstva tako slaba, zašto se ne pojednostavi poslovanje? Čemu se onda kvari i ono malo mogućnosti koje postoje? Hrvati nisu ni lijen ni glup narod. Ta još je Otac domovine dao ideju vodilju: „Netražim neprilike ni pogibeli; nu kada se radi o pravu domovine, o sreći naroda hervatskoga, ja neznam za nikakovu pogibel, za nikakovu nepriliku, za nikakovu žertvu, nego nastojim, da izpunim moje deržanstvo, i na koliko mi to za rukom pojde, na toliko sam zadovoljan, nepazeć na posledice, koje se sasma mene tiču.“

Hrvatski ekonomski stručnjak, nekad SDP-ov strateg kojega valjda socijaldemokrati nisu pretjerano shvatili, Ljubo Jurčić katkad ironično podsjeća na vrlo gorku, ali važnu činjenicu: u svjetskim razmjerima, Hrvatska je statistička pogreška! U Hrvatskoj se u godinu dana proizvelo i pojelo onoliko žita koliko je u Rusiji izgorjelo u pet mjeseci. Kad bi se cijela slavonska proizvodnja izvozila, ne bi bila dostatna za pokrivanje tržišta širega područja Moskve. Strategija izvoza skrenula je s tračnica logike, pa čak i prostoga kopiranja, u čemu su Hrvati posebno dobri: ako jedna Francuska, jedna Njemačka i Finska, pa čak i Mađarska, izvoze istočno, Hrvatska će, po toj logici, izvoziti zapadno! Nije to samo pitanje izvozne mudrosti. Gotovo svi veliki projekti u Hrvatskoj moraju biti dogovoreni s Vladom. Zato predsjednik države uvijek vodi sa sobom po svijetu čelnike HGK, ne bi li se preko vlasti uspio otvoriti kanal za prilično malenu količinu hrvatskih kvalitetnih proizvoda. No svagdje nešto zapne! Socijaldemokrati neugodno pokazuju da kasne za svjetskim trendovima. Određeni blerizam koji tvori auru premijera Zorana Milanovića u cijeloj je Europi ne samo passé nego stvar koja se pokazala lošim korakom. Da ne kažem kako je hrvatska socijaldemokracija vrlo nalik onoj mađarskoj, koja je pod premijerom Gyurcsanyjem uredno stajala mirno dok je svirala Internacionala, da bi potom potpisivala prodaju vitalnih dijelova mađarske države, te umjesto socijaldemokracije stvarala socijaloligarhiju.

Izvoz puni BDP i smanjuje nezaposlenost

Ako Hrvatska bude izvozila u Iran, zapadne sile pokazat će prstom i reći da Hrvatska trguje s osovinom zla. Nije problem u tome; konkurencija radi svoje, kao i državni protekcionizam. Problem je što su se te sile naučile da će Hrvatska skrušeno pasti u tišinu, pognuti glavu i povući već dogovorene poslove. Međunarodni politički odnosi zapravo su međunarodni ekonomski odnosi, kaže prof. Luka Brkić s Fakulteta političkih znanosti. I tomu je doista tako: možemo prakticirati potrošački bojkot, kako to navodi diplomat Marinko Raos, ali svaka (ili gotovo svaka) razvijena država nastojat će otvoriti gospodarske kanale i s Kinom, i s Indonezijom, i s arapskim državama, donedavno nastanjene diktatorima. Jasno, ako uopće uspijemo probiti brojke odnosa uvoza i izvoza. U 2011. iz Hrvatske je ostvaren robni izvoz u iznosu od 13,3 milijarde dolara, dok je istovremeno uvezeno robe vrijedne 22,7 milijardi. Jedan od naših ponajboljih novinara-ekonomista Miodrag Šajatović već je upozorio predsjednika Josipovića „da su u prvom tromjesečju investicije pale 2,8 posto, državna potrošnja smanjila se 1,5 posto, potrošnja kućanstava pala je 0,3 posto, a izvoz robe i usluga jedini je rastao, i to za 2,4 posto! Ako se vlast prestane baviti maglovitim investicijama i okrene se izvozu, recesija će sigurno trajati kraće.“ Ekonomska politika, poentira Šajatović, pati od nedostatka ambicije i vjere, koja se vrti oko stava da Hrvatska nema ništa za proizvodnju te da je Europska Unija u krizi, pa samim time niti možemo išta prodati. A što je onda s državama BRIC-a, pa i Turskom, Indonezijom i drugim zemljama koje su u gospodarskom usponu? Potražnja postoji, mala proizvodna poduzeća u Hrvatskoj mogu biti spremna, samo treba potaknuti izvozne olakšice i upozoriti veleposlanike da se konačno počnu baviti svojim poslom. Te pustiti ljude s idejom da rade.