Pirandelizacija povijesti i sadašnjosti

Istraživanje teatarskih mikrosvemira starenja, bolesti, tuge, identitetne neodređenosti, spolnih inverzija, egzistencijalnih bitki privuklo je u zagrebačka institucionalna kazališta velik broj gledatelja, ali i otvorilo često hrabrije alternativne staze neovisnim produkcijama

Upravo završena kazališna sezona u zagrebačkim kazalištima, unatoč svim raznolikostima, neravnomjernostima u kvaliteti i nerijetko različitoj recepciji kazališne kritike i publike, imala je jedan zajednički predznak, točnije pseudoznak koji u ikoničkim, simboličkim i indeksnim rasprostiranjima na institucionalnim, profesionalnim gradskim i neovisnim produkcijskim pozornicama pokazuje krizu vremena udruženu s krizom eurounijskih i rubnih ili ostavljenih prostora. Čini se kao da se taj pseudoznak u svojoj kazališnoj gestualnosti uhvatio ukoštac s istraživanjem redateljskih, glumačkih i inih teatarskih mikrosvemira starenja, bolesti, tuge, identitetne neodređenosti, spolnih inverzija, egzistencijalnih bitki s nemanjem posla, nedostatkom plaća i novca što pokazuju divovski nadznak našega i neistražena svemira s očitim pokazateljima znakova globalizacijske recesije, krize, jada, bijede i siromaštva u hrvatskom gospodarstvu i društvu te u obiteljskim i pojedinačnim sobama svijesti i savjesti. Upravo je takvo teatarsko istraživanje privuklo velik broj gledatelja u zagrebačka institucionalna kazališta, ali i otvorilo često hrabrije alternativne staze neovisnim produkcijama što pravu bitku vode s granicama preživljavanja, pa zato i dostojnoga života kazališne scene bez osigurane mjesečne plaće i dostojne opreme pozornice.

Olga Pakalović i Doris Šarić Kukuljica u Maškaratama ispod kuplja Iva Vojnovića, red. Ivica Kunčević

Kao da veličina pozornice određuje okvire i kontekste stavljanja svemirskih znakova propadanja međuljudskih odnosa u sezoni koja obilježava uvijek kriznih jedanaest ili dvanaest godina zloslutne sudbine, ovaj put nakon promjene vladavine vremena i prijelaza tisućljeća, u trenutku promjene vlasti i paradigmi uhićenja i ispitivanja ponašanja i uništenja raznih subjekata, osoba i isto tako grotesknih teatrabilnih fenomena kojima su se do jučer neki farseskno teatralno divili. Tako središnju hrvatsku nacionalnu kazališnu kuću, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu u sezoni 2011/12. obilježavaju dvije predstave koje propituju povijest civilizacije i ratova. U Lukićevoj dramatizaciji, dramaturgiji Livije Pandur i režiji Tomaža Pandura Tolstojeva romana Rat i mir iz 1869. u koprodukciji HNK-a u Zagrebu i Pandur.theaters, u suradnji s Maribor 2012, European Capital of Culture, na premijeri 14. listopada 2011, istoga dana kad je car Franjo Josip Prvi 1895. „pred brojnim okupljenim općinstvom, uzvanicima i gostima“ proglasio dovršenom izgradnju nove zgrade Narodnoga hrvatskog zemaljskog kazališta, u kazališnoj kući koja je „preživjela tri rata, promijenila pet država i petnaest imena“ vodeći glumci toga teatra zlatne boje prikazuju ključna povijesna događanja, ruski i hrvatski Domovinski rat spajajući ikonografijom tragedije, parodije i estradizacije. Livio Badurina upravo je dobio godišnju nagradu toga kazališta, nazvanu imenom Mile Dimitrijević, za najbolju mušku ulogu, ulogu Sluge, vodiča u toj predstavi pirandelizacije povijesti. Olga Pakalović istu je nagradu dobila za najbolju žensku ulogu, ulogu Anice u prema mojemu mišljenju najboljoj ovogodišnjoj predstavi toga kazališta, Maškaratama ispod kuplja Iva Vojnovića u režiji Ivice Kunčevića.

Pitanja identiteta

Premijerna izvedba Kunčevićeve predstave dogodila se 13. siječnja 2012. na velikoj haenkaovskoj pozornici devedeset godina nakon što je Vojnovićeva drama praizvedena u Pragu, 7. prosinca 1922. Kunčevićev se pogled prostire na Dubrovnik, na nekadašnju Dubrovačku Republiku, na dubrovačku diplomaciju i tzv. otvorenost prema Europi iz ponekad klaustrofobične vizure dubrovačkih zidina. Tijekom predstave vraća se intimnoj pozornici smrti spojenoj s pozornicom mogućega umiranja svakoga, pa i nacionalnoga identiteta za „više ciljeve“ tzv. Europe. U kronotopskim prepletanjima hrvatskih, čeških, francuskih i turskih nacionalnih identiteta, subjekata i priča Nice i Praga, Dubrovnika i Zagreba, paradoksalnim pogledima iz davne europske pozornice na novu, a nadolazeću europsku stvarnost – otkriva se Kunčevićev snažan dramaturški i redateljski zahvat koji omogućuju čitanje i gledanje Vojnovićeve drame kao nama suvremene. Predstava prelazi rub života i smrti, granicu Europe i Hrvatske i ulazi u antologijske predstave hrvatskoga glumišta. Predznak politike 2012. pretvorio se u subjekt identiteta između ormara i zrcala kronotopa predvođen izvrsnom glumom većine ansambla i gošćom Doris Šarić Kukuljica.

I u Gradskom dramskom kazalištu Gavella ove su se sezone bavili pitanjem identiteta ruiniranih ili neistraženih povijesnih maski, na od haenkaovske znatno manjoj pozornici upirući teatrabilne putokaze prema mikrogestualnosti na poprištu kronotopskih znakova istrošenosti egzistencija. Već je naslov drame Prolazi sve Dubravka Mihanovića upućivao na nostalgičan ili melankoličan okret, u režiji Olivera Frljića „uvrnut“ felinijevskim prikazom ozračja odlazaka, napuštenosti i sjećanja u umirovljeničkom domu s ujednačenom glumačkom ekipom predvođenom Jelenom Miholjević. Slovenski redatelj Samo M. Strelec u režiji Čehovljeve Drame bez naslova ili Platonova samoubilačke simbole sadašnjice pronalazi u derutnoj klaustrofobičnosti bazena kao izvrnute kazališne kutije, a zarazu suvremenih treptaja tuga neispunjenih dodira izborom mladoga Živka Anočića za Platonova. Špišićeve Crne oči Davor Ferenčina postavlja u publici zrcalan prostor u kojemu ikonu obiteljskoga stola tragedizira izazastornom slikom rata, potenciranom angažiranom glumom cijele ekipe Gavellinih glumaca predvođene Darkom Milasom.

Svijet kabareta

Deformacije se svemira društvenosti nerijetko u kazališnim oblicima pronalaze u hibridnim žanrovima. Ove je teatarske sezone u zagrebačkim prostorima ponovno buknuo kabaret, vraćajući se na početak 20. stoljeća i na noćnu kabaretsku scenu te na njezino ponovno oživljavanje nakon Drugoga svjetskog rata inicijativom Fadila Hadžića. Nakon njegova životnoga odlaska Hadžićevo se matično Satiričko kazalište Kerempuh posvećuje Hadžićevoj misiji pa svoj izvedbeni ovosezonski vrhunac postiže predstavom Krletka francuskoga autora Jeana Poireta u režiji Krešimira Dolenčića, u kojoj pomicanje zastora znači i pomicanje priče o istospolnosti u priču o ljudskoj tuzi, sramu i nemoći u kriznim vremenima, u izvrsnoj glumačkoj izvedbi Marija Mirkovića i Hrvoja Kečkeša. Kabaretska forma postaje dobitni znak prikaza spoja pseudovremena i našega vremena i za publiku Zagrebačkoga gradskog kazališta Komedija. Slavni Cabaret (Joe Masteroff – Fred Ebb – John Kander) redateljica Dora Ruždjak Podolski i dirigent Dinko Appelt pretvaraju u kabaretsku inačicu mjuzikla; zahvaljujući čudesnoj scenografiji pomičnih zidova Ive Knezovića i predanosti cijeloga ansambla kronotopsku figuraciju Berlina iz tridesetih godina 20. stoljeća modificiraju u berlinske zidove naše prošlosti i sadašnjosti. Na tragu su traženja novih, pseudobrehtijanskih i pseudokoreografiziranih kabaretskih oblika i gotovo sve premijerne predstave Teatra &TD, koje ipak okuplja prošlosezonska i višestruko nagrađivana Frljićeva Mrzim istinu!, unutarsubjektivni mozaik identiteta obiteljskih okupljanja u predstavi razbijenih krhotina zrcala

Franka Klarić i Zvonimir Zoričić u Stanarima izgubljenog doma Dubravka Jelačića Bužimskog

Lucidnu inačicu kabaretske forme bez vidljiva zastora, u kojemu i zastor i izvođač postaje jedan glumac, pokazuje predstava Ja, tata! prema tekstu Bjarnija Haukara Thorssona Teatromana i Exit teatra iz Zagreba. U režiji Borisa Kovačevića blista Rakan Rushaidat u stotinjak dramskih osoba prikazujući satiru na suvremene pseudointimne znakove središnjega obiteljskoga događaja, briljantnim preobrazbama upućujući komedijsko-satirične oštrice na sindrom raznoznačenjskoga očinstva, pretvarajući svemir današnjice u svemir brige oko izlaska djeteta iz globusnoga svemira majčine utrobe.

Prema društvenoj i političkoj angažiranosti

Premda je udaljena od kanonske kabaretske izvedbe, i izvrsna i nagrađivana predstava Zagrebačkoga kazališta mladih Moj sin samo malo sporije hoda mladoga a zreloga autora Ivora Martinića i redatelja Janusza Kice, potpuno različita od scenski spektakularnijega Idiota (adaptacija romana F. M. Dostojevskoga u režiji Ivana Popovskoga s izvrsnim Franom Maškovićem u glavnoj ulozi – koji predočuje pseudopovijesnu shizofrenizaciju stvarnosti), iako utemeljena na prepletu gavelijanske suigre i čehovljanske glume, zahvaljujući sjajnom redateljskom vodstvu, u mikrosegmentima marionetizacije joneskovske i naše svakodnevice, u drami o mladom invalidu predočuje i elemente kabaretskih začudnosti u mikromimici i mikromizansceni brisanja obiteljske sreće (npr. dugo držanje u ruci rođendanskoga balona, namještene obiteljske fotografije, prostorne praznine, sablasna otvaranja vrata, Bakine teatrabilne laži) izvrsnoga glumačkoga ansambla s blistavom ulogom Doris Šarić Kukuljica.

Specifičan je oblik političkoga kabareta vidljiv i u predstavama Glumačke družine Histrion, zaslužne i za oživljavanje takva treatra na nekadašnjim i sadašnjim svojim scenama, u Histrionskom domu u Zagrebu, koja sezonu posvećuju političkom teatru i političko-glumačkoj maski. Otvoreni kabaretski tip s mansionsko-stanolikom pozornicom u predstavi Stanari izgubljenog doma prema slojevitu tekstu Dubravka Jelačića Bužimskog prikazuje raznotipski vremenoplov ideološke podloge u sobama zarobljenih egzistencija prošlosti i sadašnjosti, a Maestrova smrt, prema ulomcima iz Marinkovićeva romana Kiklop u režiji Krešimira Dolenčića, s izvrsnim Duškom Valentićem i Jankom Popovićem Volarićem, kabaretizira strah od rata i ljubavi u humoru izvedbe. I ova predstava, utemeljena na dramatizaciji egzistencijalne tjeskobe usidrene u prostoru spremanja za smrt zahvaćenih neurozom i psihozom kavanskih, uličnih i sobnih odraza u kronotopu snomorice, snova i sjećanja, mikrostrukturni je znak kazališnoga svemira ovogodišnje zagrebačke profesionalne sezone. Pirandelovski rez na sredini adaptacije, kao i u većini pogledanih i prikazanih predstava, pokazuje naličje maske klauna kao maske smrti i povijesti. Na pozornici bolnoga sjećanja u dijalogu mikrosvemira i makrosvemira crnila i bjeline većina kazališnih protagonista sezone 2011/12. pokazuje mogućnosti naslutivih preobrazbi u zastoru rečenice „Sve ostalo je šutnja“.