Osmišljene poetske enigme

Gonetanje suvremene poezije nudi čitatelju svojevrsnu komunikaciju duša u kojoj će smišljene, naoko hladne i racionalne sintagme u stalnu sukobu s vremenom i svijetom, oscilirati od pritajena asketizma do autonomnosti koju podupire ironijski odmak. Bez svenazočne ironije koja je vraćanje otuđenoga ja komunikacija s paradigmama modernosti bila bi nezamisliva. Zato će se ustrajni čitatelj tražeći raison d’être nekoga poetskog teksta, kojim se rješavaju sve artificijelne poetske „strategije“, uteći funkciji jezika kojim suvremeni pjesnik prezentira stvarnost. Pjesnikinju, prozaisticu i spisateljicu za mlade i najmlađe, Dianu Rosandić, upoznali smo na stranicama Vijenca s prikazima njezina romana Što se dogodilo s Dinom Jailon? i njezine poezije Golubica mira (Colomba di pace).

Izd. DHK, Ogranak u Rijeci, 2011.

Zbirka Na istom zarezu sadrži tri, rekla bih, ljupka ciklusa (Mala kaplja krvi, Poljupci su važni, Male knjige pune čežnje). No naslovi su svojevrsni „mamac“, jer stvarnost je nekako izobličena, u određenom smislu i ograničena, ma kako to shvatili… Dnevnu svjetlost zamračuju neke morbidnosti, ironije života ponavljaju se. Poetske refleksije to potenciraju i umnažaju: „ali / može se dogoditi (naravno da će se dogoditi!) / da kamen koji si dugo vremena gurao / uzbrdo / ulažući posljednje atome snage zakotrljati ga do vrha / odjednom krene / nizbrdo /…(…) kamen bi trebalo otucati u prah / pa ga pomalo nositi gore“ (Sizif pred kinom). Ironijski postupak nije privremeno rješenje, već svojevrsni postulat kojem se priklanja pjesnikinja, svjesna svoje nemoći. Što može ironija kao beskonačan proces, što može poezija nad kojom čine nasilje, stavljajući je na margine društva: “ i srce smo pojeli / netko lijevu, netko desnu / klijetku / netko krletku, netko rešetku / ništa više ne kuca, kuća je prazna / porozna, ali ipak / bila je to kuća“ (Gnijezdo na vrhu jezika).

Poetska strategija ostvaruje se u potpunoj irealnosti. To više nije logika prirode ili intelektualna logika. To je jednostavno logika pjesme koja je u suprotnosti s prirodom stvari, podređujući se nekim dramatskim okvirima: „hajde, zagrizi u rečenicu bez kraja / neka ti nepce ostane bez sline / neka ti usta zatvore krug / a zubi osjete žilavost pridjeva / ti, ljuti / ti, mršavi / ti, začuđeni živote…“ (Poljubac). Paradoksalne lirske enigme neprestano traže relevantne odgovore, ali je usprkos moći jezika, ne nalaze, i čini se da pjesnikinja kazuje nešto sasvim drugo od onoga, što je već izrekla. I na taj način se poetski zavaravamo. U toj dijalektici traženja i pojašnjenja, lirske sintagme zanemaruju mudrost onih drugih. One se zatvaraju jedna pred drugom u traženju esencijalnih odgovora: “moraš birati – pustiti u pjesmu stablo koje grli/ ili bršljan koji guši / pjesma zagrljena / ili pjesma ugušena / ako si pjesnik / već će te prepoznati / i morat ćeš stati / i morat ćeš znati / pustiti u pjesmu stablo koje grli / ili bršljan koji guši“ (Površinom).

Ovi mali lirski fragmenti nisu vedri ni spokojni, jer spokojan je samo onaj koji ne misli, a taj je na rubu prostodušne ravnodušnosti. Poezija ne smije biti ravnodušna. Poezija ne mistificira, svjesna nasilja nad sobom i nad osobnošću…