Originalno tumačenje Zlatarova zlata

Strip-album Zlatarovo zlato, na čije smo ukoričenje nažalost čekali više od dvadeset godina, dragocjen je prinos hrvatskoj stripografiji, ali podjednako i hrvatskoj suvremenoj kulturi, koje je nedvojbeno izvrstan dio

Nedavno objavljivanje strip-albuma Zlatarovo zlato znamenitoga hrvatskoga autora Radovana Domagoja Devlića (1950–2000) u izdanju biblioteke Kvadrat Ogranka Matice hrvatske Bizovac zasigurno je lijep predložak za propitkivanje odnosa devete umjetnosti i istoimenoga književnoga izvornika Augusta Šenoe. Razmatramo ga pritom ne samo u povijesnom kontekstu razdoblja posljednje četvrtine 16. stoljeća u koje je smještena radnja toga glasovitoga djela nego i razdoblja hrvatske povijesti druge polovice 19. stoljeća u kojem je stvarao Šenoa, kao i kraja 1980-ih godina, kada je Devlić prvobitno objelodanio strip-adaptaciju. Ipak, prije razrade građe iznimnoga strip-albuma nužno je uspostaviti poveznice triju izdavača, jer Šenoin je povijesni roman isprva objavljivan u nastavcima 1871. upravo u Vijencu te godinu poslije i u formatu knjige, dok je Devlićeva strip-prilagodba bila dostupna u tjednim nastavcima Večernjega lista od 28. siječnja 1989. pa sve do 6. siječnja 1990. Naposljetku, ne treba zaboraviti ni činjenicu da Vjekoslav Đaniš, urednik biblioteke Kvadrat, kao i istoimenoga časopisa za teoriju stripa, već dvadesetak godina tu često podcijenjenu vrstu umjetničkoga izražavanja punopravno vrednuje samoprijegornim radom, pa mu hrvatska kultura zasigurno duguje i što je posegnuo za cjelovitim i izrazito kvalitetnim izdavanjem dragocjenoga stripa.

Izd. Ogranak Matice hrvatske u Bizovcu, 2012.

Pisani sanduk

etnografskog blaga

Roman je Augusta Šenoe zacijelo jedno od općih mjesta hrvatske književnosti i njegovo se značenje i kvaliteta ne iscrpljuju tek u statusu školske lektire, već i u složenom pretapanju književnoga jezika i povijesnih okolnosti. „Šenoin pristup povijesti obilježen je prosvjetiteljskim pragmatizmom, romantičarskom ideologijom i jasnom političkom ambicijom“, piše Matko Vladanović u pogovoru Devlićeva strip-albuma i nastavlja: „Stupivši na književnu scenu nakon sloma hrvatskoga narodnoga preporoda Šenoa je istu borbu nastavio drugim sredstvima“, pa je „u svojim djelima, a poglavito ‘Zlatarovom zlatu’ preuzeo žanrovske obrasce popularnog povijesno-ljubavnog romana i ispunio ih lokalnim povijesno-političkim temama“. No Šenoina fikcija bila je utemeljena u povijesnom istraživanju i dokumentarističkom pristupu o kojem opširnije u uvodu strip albuma piše Hrvoje Hitrec, naznačivši da „Šenoa nije prikupljao samo povijesne podatke o osobama koje se pojavljuju u romanu, nego i podatke o scenografiji i kostimografiji 16. stoljeća, eksterijerima i interijerima palača i utvrđenih gradova, kao i kramarskih zagrebačkih kuća, pa je ‘Zlatarovo zlato’ blistava škrinja ne samo hrvatskih i posebno zagrebačkih privilegija nego i pisani sanduk etnografskoga blaga“.

Radovan Domagoj Devlić bio je podjednaki zaljubljenik u povijest, što pokazuje niz djela od stripa o braći Ćirilu i Metodu, preko serijala Hrvatska u 16. stoljeću, ostvarenja Anno Domini 1527. pa sve do iznimnoga Hermana Gottesberga. Pritom ne treba zaboraviti ni Devlićev magnum opus, serijal Machu Picchu, koji je žanrovski gledano distopijski znanstvenofantastični strip smješten u apokaliptičnu budućnost ljudske civilizacije s naglašenim osvrtom prema povijesnom kontinuitetu. Nekolicina Devlićevih naslova smještena je u burno 16. stoljeće, razdoblje turskih osvajanja neprekinutih još od hrvatskoga poraza na Krbavskom polju 1493. pa sve do pobjede u bitci kod Siska točno stotinu godina kasnije te nas ne mora čuditi da je taj autor pristao na ponudu uredništva Večernjega lista stripom obilježiti 150. godišnjicu rođenja Augusta Šenoe. Pritom gotovo da možemo ustvrditi da Devlićeva strip-adaptacija Zlatarova zlata ne samo uspostavlja poveznice s povijesnim zbivanjima ili pak kontekstom razdoblja stvaranja romana nego se istodobno komentira razdoblje sve snažnijih političkih nemira u okrilju socijalističke Jugoslavije, stvaralački osjećajući njezin rasap i nadolazeći Domovinski rat.

Narativni stil Huga Pratta

Nije upitno da su strip-adaptacije znamenitih književnih djela dijelom opće povijesti stripa, ali vrlo rijetko pronalazimo prilagodbe čija se kvaliteta može usporediti s izvornikom. Zasigurno je to i zbog same naravi medija, kao i zbog produkcijskih uvjeta adaptacija kojima se uglavnom prilazilo površno bez potpunijega razumijevanja čimbenika sličnosti i čimbenika razlika dvaju umjetničkih oblika. Bespogovorno je jasno da je Radovan Domagoj Devlić Zlatarovu zlatu pristupio promišljajući njegovu građu i povijesni kontekst. Tristotinjak stranica romana morao je suzbiti u uobičajeni albumski format od 44 stranice, pritom i redefinirajući strip-oblik od jednoga tabloa tjedno. Njegova je stvaralačka erudicija uvjetovala i činjenicu da je postulate književnoga jezika posve uspješno pretopio u oblik stripa, interpretirajući duh vremena radnje i nastanka u skladu sa suvremenim, pritom ne gubeći ništa od značaja izvornika. Uvijek sklon posvemašnjoj povijesnoj uvjerljivosti, prionuo je pomnu istraživanju čitavoga raspona raznolike građe, iskazujući pritom i izniman smisao za povijesno, arhitekturu, etnologiju pa i lingvističke promjene. U pripovijedanju pristupio je nužnom sažimanju upravo zbog protočnosti naracije, a kako stripovski oblik tjednoga novinskoga tabloa zahtijeva i drukčiji narativni postupak, Radovan Domagoj Devlić okrenuo se i klasičnome modelu oblikovanja stranice od četiri vodoravne trake propuštenu kroz prizmu narativnoga stila glasovitoga autora stripa Huga Pratta. Bez zazora možemo ustvrditi da upravo objavljivanje u formatu strip-albuma percipira razvidan stvaralački kontinuitet Zlatarova zlata, cjelovitost i neprekinutu nit svih stranica.

Devlić je prilazeći Zlatarovu zlatu nužno morao uspostaviti suvremenije poveznice sa Šenoinim povijesnim sagledavanjem i romantičarskom vizijom, pa ako u slučaju središnjih likova uočavamo romantičarski diskurs junaka i njihovo gubitništvo, naznačen je i nužan realizam koji završno pridobiva i osobinu ironijskoga prema sudbinama i protoku vremena. Većina je likova ovoga stripa svrhovito restrukturirana sukladno postulatima medija, pa s lakoćom opažamo da je vanjski izgled odraz unutarnjega moralnoga habitusa i karakternih određenja. No pritom je razvidan i strukturalni okvir postavki likova, složena mreža njihovih dvojnosti koja se ne iscrpljuje tek u arhetipskim dramaturškim odrednicama i ne zastaje tek u protagonistima ili antagonistima većega značaja, već i u sasvim sporednim likovima. Posve u skladu s izvornikom Augusta Šenoe, Radovan Domagoj Devlić precizan je u karakterizaciji, pa čitatelj s lakoćom razlučuje važnost i ulogu svakoga od likova i bez poteškoća razlikuje njihove osobnosti i egzistenciju. Jasna je, dakle, i promišljena percepcija društvenih slojeva i stanja te podjednako i nenametljiva kritika uloge Hrvatske u povijesnim razdobljima.

Pjesnik-filozof

svjetskog stripa

No uza složeni društveni ili povijesni kontekst nije pametno zaboraviti crtačku izvedbu toga izvanrednoga hrvatskoga strip autora, kao ni prepoznatljivost stila, upravo zbog činjenice da je posrijedi niz od četrdesetak stranica u kojima pogled doslovce može uživati u praćenju. Kompozicijske postavke pojedinačnih kadrova potpuno su u suglasju s montažom scena ili pak kompozicijama čitavih tabloa. Nema u Zlatarovu zlatu mnogo noćnih scena pa ni mnogo chiaro-scura, preglednost je ključ prema kojem se definira stil i s obzirom na prozračnost gotovo da bismo mogli zamisliti i aplikaciju boje, koja bi ipak zahtijevala drukčiju čitateljevu recepciju građe. Ne zanemarujemo ni to da se ritam u stripu postiže veličinom i dimenzijama prizora, jer prostor često preuzima ulogu vremena. Zbog toga ne mora nas čuditi da u nekolicini flešbekova uočavamo i blagu promjenu Devlićeva stila, pogotovu u segmentu temeljenu na povijesnoj faktografiji. Raskošne izvedbe u primjeni planova i rakursa, taj se strip odlikuje iznimnim variranjem perspektivnih postavki, kao i bogatstvom mizanscenskih rješenja u rasponu od plošnih prema dubinskim.

Zasebnoga i lako prepoznatljiva crtačkoga stila, Radovan Domagoj Devlić vinuo se do samih vrhunaca domaćega stripa, a doista je šteta što je više od dvadeset godina trebalo da Zlatarovo zlato od novinskih stranica prijeđe u oblik ukoričenoga strip-albuma. „Devlićevo ‘Zlatarovo zlato’ nije tek puka adaptacija književnog predloška, već originalno tumačenje istoga i specifična nadgradnja koja se mogla ostvariti jedino u mediju stripa“, piše Matko Vladanović na završetku pogovora albumskoga izdanja. „Zbog toga će ‘Zlatarovo zlato’ ostati jedinstvenim pothvatom u povijesti hrvatskoga stripa – djelom koje je, nakon ‘Machu Picchua’, Devlića potvrdilo kao kompletnog i zrelog autora. Jednog od rijetkih pjesnika-filozofa ne samo hrvatskog već i svjetskog stripa.“ Naposljetku, valjalo bi naznačiti da je ovaj strip-album dragocjen doprinos hrvatskoj stripografiji, ali podjednako i hrvatskoj suvremenoj kulturi, koje je nedvojbeno izvrstan dio.