Novo carstvo piva?

Daleki istok budućnost je pivskoga svijeta. Prema istraživanju japanskoga prehrambenog instituta Azija je u konzumaciji piva prvi put pretekla Europu. To zacijelo nije povezano s trenutnim gospodarskim nedaćama koje su zadesile Europu, nego s rastom potrošnje u Aziji. Ako je istina da živimo u azijskom stoljeću, tada se to valjda odnosi i na pivo

Sjedim u baru s bocom hladnoga piva u ruci. Hladnoga piva? Naravno, nalazim se u Laosu, prže me 43 Celzijeva stupnja, a k tome je i zrak zasićen vlagom. Zbog toga je sjediti u baru uz obalu rijeke Mekong s bocom hladnoga piva Beerlao najbolje što čovjek može poduzeti, posebice kada se zna da boca od 680 ml košta svega 10 kipa, otprilike jedan američki dolar. Pritom ne mogu ne primijetiti da se Mekong baš i ne doima moćno. Sam je kraj sušne sezone i rijeka se svela na manji dio korita koje ispuni u kišnoj sezoni. Čini se kao da ju je moguće pregaziti i otići preko međunarodne granice na drugu obalu, gdje svega nekoliko stotina metara odavde počinje carstvo tajlandskih piva Singha i Chang. No ostajem ipak u baru i uživam u pomalo nestvarnu pogledu na laoske dječake koji u riječnom plićaku igraju nogomet te na trenutke izgledaju kao da trče po površini vode.

Moramo se složiti da pivo u Aziji uglavnom – a mnogi bi dodali i zasluženo – bije loš glas. Prevladavaju lagani i bezlični lageri. Ipak, nisu sva azijska piva tako strašna.

Usprkos svemu pivo je vjerojatno najbolji izdanak kolonijalnog nasljeđa u Aziji. Izrečenu konstataciju neki će odmah osporiti. Budući da je kolonijalizam apriori negativan, ništa što ima s njim veze ne može biti dobro. No kako god bilo, kamo god su europski okupatori stigli, (a na Filipine i Amerikanci, iako oni sebe ne doživljavaju kao okupatore), pivo je slijedilo odmah iza njih. Invazijske vojske bile su žedne i većinom su bile naučene na tzv. malo pivo, što znači dobro razvodnjeno pivo. Poneki su ga pili i kao nadomjestak za čaj, koji je bio skuplji. Naviku su prihvatili i domaći ljudi, zapostavljajući pritom lokalni napitak nalik pivu koji se dobivao iz riže.

Potražnja za pivom u početku se zadovoljavala uvozom, no kao ozbiljan problem ispriječila se duljina putovanja. Osam mjeseci koliko je bilo potrebno da pivo stigne, prolazeći pritom višestruke drastične promjene temperature jer su brodovi do Indijskog potkontinenta plovili kroz tropske krajeve, bilo je za standardno otočko pivo predugo vrijeme da se održi u dobru stanju. To je natjeralo britanske pivare da proizvedu novu vrstu, koju su nazvali prema odredištu – India Pale Ale (IPA). To je pivo bilo vareno tako da može podnijeti dugotrajno putovanje. Izvorno je udjel alkohola iznosio 7,5 do 8 posto, iako današnja piva deklarirana u istoj vrsti imaju 5 do 5,7 posto alkohola. Konzerviranju piva pridonosio je i povećan udjel hmelja. Konačni proizvod, pivo s visokim udjelom alkohola, bakrenaste boje i gorče, pokazao se ukusnim te je bio dobro prihvaćen. Ne čudi stoga da su stari recepti i danas opet popularni, da se dorađuju i time dodatno povećavaju dobar glas te pivske vrste.

Ponajprije zbog problema s prijevozom kolonijalne vlasti ipak su uvidjele da pivo ponajprije treba variti in situ. Prvu pivovaru u Indiji Britanci su otvorili u 1820-im godinama u himalajskom gradu Kasauli. Jedan od osnovnih sastojaka bio je raspoloživ u velikim količinama – kristalno čista voda s najviših planina na svijetu. Prvo indijsko i azijsko pivo, nazvano Lion, ostalo je vodećim u Indiji sve do 1960-ih godina. Pivo Lion pije se i dan-danas u sjevernoj Indiji, iako je po svemu sudeći zapalo u svojevrsnu krizu identiteta. Naime, isprva se reklamiralo da pripada spomenutoj vrsti IPA, dok je danas deklarirano kao običan lager. Čini se da bi to moglo biti povezano s težnjom da bude nalik na danas vodeća indijska piva Kingfisher i Cobra, koja su naširoko dostupna i u Ujedinjenome Kraljevstvu, kao svojevrsna protuteža IPA-i, jer se navodno odlično slažu uz također popularnu indijsku kuhinju.

Prevlast lagerskih piva u Aziji ne proizlazi, međutim, iz povijesne tradicije dalekoistočne pivske regije. I Australija se, primjerice, ponajprije povezuje s lagerima, iako se lageri proizvode tek od 1885. Prva piva proizvedena tamo Dolje Ispod bili su aleovi gornjega vrenja i brzoga zrenja. A sve do 1804. pivo se u Australiji proizvodilo bez hmelja. Tek tada, naime, uspjelo je Jamesu Squireu, ocu australskoga pivarstva, uspješno uzgojiti hmelj. Usput, piva žedna kolonijalna uprava nagradila ga je za taj pothvat živom kravom.

Nisu Britanci bili jedini zaslužni za širenje pivarstva po Dalekome istoku. Postoji izreka koja kaže da su Britanci u svojim kolonijama gradili ceste, a Nizozemci pivovare. Najbolji je dokaz tomu pivo Bintang, što na indonezijskome znači „zvijezda“, koje je zaista užitak popiti u klimatskim prilikama koje izazivaju nezadrživo znojenje. Svoj trag ostavili su i Nijemci. Bez obzira što su se sa zakašnjenjem uključili u igru oko kolonija, ostavili su znatan trag na Istoku. Zaslužni su za osnutak pivovare u kineskom gradu Qingdao, koja se izvorno nazivala Germania Brauerei i danas je najstarija u Kini, a proizvodi pivo Tsingtao, nazvano prema iskrivljenu imenu grada. Njemačka ruka bila je prisutna i u pokretanju japanskoga piva Kirin, kao i pivovare utemeljene 1931. u Bataviji na Javi, nazvane prekrasnim imenom Archipelago, koja i danas proizvodi nekoliko zanimljivih pivskih vrsta. Vaš autor nedavno ih je imao prigodu kušati u pabu nazvanu The Queen and Mangosteen koji je ta pivovara otvorila u Singapuru, u za tu gradodržavu tipičnu ambijentu – u trgovačkom centru. Bez obzira na okolni ambijent, taj pab nudi neobično dobra piva kao što su primjerice Summer Ale i Irish Ale. Za pivsku iskaznicu Singapura važno je spomenuti i lokalni lager Tiger Beer, koji se proizvodi od 1932, dok su pivovare kao što je spomenuta singapurska Archipelago kao i nove mikropivovare The Bund i Boxing Cat u Shanghaiu primjeri dobrodošle raznovrsnosti na azijskoj pivskoj sceni i opovrgavaju pojednostavnjenu sliku o uniformnome lagerskom carstvu.

I frankofona Jugoistočna Azija ima na ponudi piva koja zaslužuju pozornost, a kao primjere navodim vijetnamsko pivo 333 (ba-ba-ba na vijetnamskom), kao i nagrađivana piva Beer Hanoi i Beer Saigon, koja su mi oba sasvim u redu bez obzira na vječni rivalitet sjevera i juga u toj zemlji. Filipini su, za razliku od Vijetnama, primjer zemlje kojom vlada samo jedno pivo. To je San Miguel koji ima više od 90% udjela u nacionalnoj potrošnji i po svemu podsjeća na američki Budweiser, vodeći izbor u zemlji nekadašnjih kolonizatora Filipina.

Ovaj zapis počeo sam na obalama rijeke Mekong pa mi dopustite da ga završim na obali jedne druge, po svemu sasvim različite azijske rijeke, koja protječe kroz korejski glavni grad Seul. Rijeka Han svojedobno je bila posve natkrivena asfaltom i betonom, a potom ponovno odtrpana i otkrivena te pretvorena u ugodan vodeni park usred visokih velegradskih tornjeva. Po svim obilježjima korejska piva Cass i Hite tipični su primjeri svijetlih lagerskih azijskih piva. Sama po sebi za stranca su nezanimljiva, no imaju važnu društvenu ulogu. Ponajprije, može ih se nabaviti u velikim pakiranjima po pristupačnoj cijeni. Primjerice, za samo desetak američkih dolara može se kupiti trolitrena bačvica piva Cass, što omogućuje da je podijeli nekoliko osoba. Tako obilatu količinu piva valja razumjeti i u svjetlu činjenice da večernji izlazak s društvom u Seulu uglavnom završava s neizostavnim karaokama, u čemu dobra pivska podloga nije naodmet.

Kako god bilo, Daleki istok budućnost je pivskoga svijeta. Prema istraživanju japanskoga prehrambenog instituta Kirin iz 2009, Azija je u konzumaciji piva prvi put pretekla Europu (omjer je 32,4% naspram 30,5% udjela u ukupnoj svjetskoj potrošnji). To zacijelo nije povezano s trenutačnim gospodarskim nedaćama koje su zadesile Europu, nego s rastom potrošnje u Aziji. Doduše, unutar Azije potrošnja nije ravnomjerno raspoređena. Potrošnja u Japanu već dulje vrijeme stagnira, no to se kompenzira porastom u Kini i Jugoistočnoj Aziji. Rast potrošnje razlog je što pivske multinacionalne užurbano kupuju azijske pivovare i pivske marke. Izbor je, doduše, ponešto skučen jer su zarade nastale na razlici nabavne i prodajne cijene znatno niže nego u Europi i Americi. To također objašnjava zašto je azijsko pivo, skromnoj tradiciji usprkos, sve više dostupno i na Zapadu. Ako je istina ono što mnogi tvrde, da živimo u azijskom stoljeću, tada se to valjda odnosi i na pivo. Ako ništa drugo, sigurno jest da su Azijci žedni. Stoga idemo na pivo nekamo na Istok!

Clive Schofield je politički geograf; profesor na Sveučilištu u Wollongongu u Australiji.