Nema više swinga

Modernom jazzu s deficitom swinga u Njemačkoj su uvelike pridonijeli glazbenici generacije Heinza Sauera, Günthera Kronberga, Eberharta Webera, Alex- andra von Schlippenbacha te napose Alberta Man- gels- dorffa, kojega će slijediti niz mlađih i najčešće slabijih glazbenika.

U raspravu se uključio i specijalizirani mjesečnik duge tradicije Jazz Podium pa jazz-kritičari, znalci, ali i ljubitelji te glazbe. Oni probleme vide u nedostatku swinga u jazzu unatrag tridesetak godina. Što je zapravo swing? Prosječni će ljubitelj jazza pomisliti na korifeje toga stila u jazzu kao što su bili Count Basie, Benny Goodman, Lionel Hampton i brojni drugi.

Valja naglasiti da taj termin ima u jazzu dvostruko, premda povezano značenje.

Prvo, swing označava važno povijesno i još danas vrlo popularno stilsko razdoblje jazza tridesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća. Drugo je teže objasniti. Swing se ovisno o slušateljima, ali i glazbenicima, u jazz-izvedbama može ili ne mora osjetiti. Pojam swing pokušavao se objasniti na razne načine; da je to osjećaj (feeling) koji će slušatelja navesti na pokret, cupkanje, udaranje nogama ili pucanje prstima, nešto što će ga ponijeti da se uključi u svirku, da sâm pokretom sudjeluje u izvedbi. Neki su stručnjaci swing u ritam-sekcijama pokušavali uspoređivati s njihalom, jer da u jazz-ritmu postoje određena minimalna odstupanja od egzaktnih naglašenih i nenaglašenih doba, napose kod obojenih glazbenika kojima je taj osjećaj u krvi, a najlakša i najneodređenija se definicija svodila na konstatacije tipa „pravog jazza bez swinga nema“ ili „swing možeš ili ne možeš osjetiti“.

Neki od najpoznatijih skladatelja i vođa swing-orkestara, poput Dukea Ellingtona ili Counta Basieja i naslovima svojih skladbi željeli su ukazati na swing u jazzu (It Don’t Mean A Thing If It Ain’t Got That Swing ili Swingin’ The Blues). Posljednjih desetljeća određen prostor preuzimaju zagovaratelji koji tim terminom preferiraju ponajprije improvizaciju, originalnost pa čak i artizam pod svaku cijenu te važnost zvuka, ali klasičnoga jazz-instrumentarija, modernizirana elektroničkim instrumentima. Tomu valja pridodati i (ne baš često rabljenu) računalnu tehniku (prije više godina njemački kontrabasist Eberhard Weber svoje je solističke nastupe izvodio uz pomoć računalno programiranih plejbeka, a valja se prisjetiti i nedavnoga zagrebačkog nastupa američkog fuzijskog gitarista Pata Methenyja, koji je elektronikom gotovo ispunio ne baš malu pozornicu zagrebačkoga Studentskog centra).

Drugi pobornici najmodernijih kretanja će pak reći „pa što hoćete, mi improviziramo, a improvizacija je u jazzu najvažnija“. Ona dakako jest važna, bila melodijska ili modalna, ali nije jedina. Napokon i kadence Johanna Sebastiana Bacha, kao uostalom i drugih autora, uvijek su bile improvizirane. A gdje su se onda izgubili oni glasoviti jazz-ttt-eovi (kratice za tonalitete, tonalnost, tempa), pa forme, harmonijske progresije i tako dalje. Polemika koju je u Njemačkoj rasplamsao članak u Abendblattu potaknula je neka od tih pitanja, no ostaje ipak jedno – gdje danas prestaje swing, odnosno jazz, a gdje počinje neka druga stilska glazbena pojava, koju kolokvijalno nazivaju improviziranom glazbom?

Jazz je oduvijek bio vitalan glazbeni fenomen, koji je stilske promjene doživljavao često, zadržavajući temeljne uzance među kojima dakako i swing, pa i estetiku. Prisjetimo se pojave be-bopa u američkom jazzu četrdesetih godina prošloga stoljeća kao najveće i najvažnije stilske revolucije. No iako je donijela dosta novog, izgubila je velik dio vjerne jazz-publike, ali nije zaboravila nijedan od temeljnih elemenata jazza. Unatrag nekoliko desetljeća postoje pokušaji da se ti temelji zanemare i nadomjeste ponajprije izvedbenim virtuozitetima, što rezultira glazbenim ekskluzivitetom, i to pretežito ili potpuno bez nužnoga swinga, u što se možemo zorno uvjeriti prateći i neka zbivanja s naših jazz-pozornica. Uočljivo je to i kod pada zanimanja publike, koja sve teže prati melodiju i ritam te se više divi tehničkim majstorijama pojedinih instrumentalista.