Nastavak kapitalnoga projekta

Jednu od najvažnijih, ali i najneistraženijih tradicija novije hrvatske književnosti, čini književna periodika. Od Gajeve Danice iz 1835. do danas izlazio je velik broj časopisa, novina, listova, almanaha i ostalih periodika koji su na različite načine presudno utjecali na poetičke, žanrovske, recepcijske i ostale mijene nacionalne književnosti, ali i društva općenito, no dosadašnja je književna znanost, s jedne strane, tek nekima od njih posvetila detaljniju pozornost, a s druge strane nije ni izbliza pokušala fenomen književnih časopisa sagledati u njihovoj cjelovitosti, i to ni kvantitativno, a kamoli kvalitativno. Stoga je pojavljivanje knjige Čitanje časopisa (2005) i peterosveščane edicije Bibliografija hrvatskih književnih časopisa 19. stoljeća (2006–2007) povjesničara književnosti i sveučilišnog profesora Vinka Brešića bilo prijeloman događaj koji će utjecati ne samo na novo čitanje nacionalne periodike nego posljedično i na novo čitanje povijesti hrvatske književnosti koje će sada moći (a zapravo morati) ponovno propitati ne samo građu koju obuhvaća, nego i neke od svojih temeljnih prosudbi.

Svezak 2: Luč (1905–1942), sastavio Ilija Miškić, 2011.

Osim što je dala „uvod u studij hrvatske književne periodike 19. stoljeća“, kako glasi njezin podnaslov, Brešićeva je knjiga prvi put u našoj književnoj znanosti razložila ključne aspekte časopisne teorije i prakse te časopis sagledala kao autonoman žanr, štoviše kao poseban oblik tradicije. Baveći se časopisnom problematikom na samu početku svoga istraživačkog rada, Brešić joj je, uz prinose brojnim drugim područjima novije hrvatske književnosti, ostao vjeran sve do danas, kada je svoje napore okrunio u projektu Hrvatska književna periodika koji bi trebao, kako sam navodi u opisu, kao prvo definirati i opisati korpus nacionalne književne periodike na bibliografskoj razini te ga, kao drugo, analizirati i, kao treće, interpretirati, a sve to kako bi se „pripremilo polazište za pisanje povijesti novije hrvatske književnosti“.

Koliko projekt zvuči grandiozno i ambiciozno, toliko je na takav način dosad i realiziran, barem što se tiče prve etape istraživanja, odnosno periodike 19. stoljeća, a sudeći po početku novoga niza koji će obuhvaćati periodiku 20. stoljeća, ti će rezultati možda biti i nadmašeni.

Što je, dakle, dosad učinjeno? Što se tiče bibliografskog popisa i opisa nacionalne književne periodike, apsolvirano je 19. stoljeće. Uz pomoć suradnica na projektu Marine Protrka Štimec i Suzane Coha, Brešić je priredio i tijekom 2006. u četiri sveska objavio bibliografije književnih časopisa 19. stoljeća. U rasponu od Danice (1835–1867), preko središnjega književnog časopisa Vienca (1869–1903), do modernističkog Života (1900–1901), bibliografirano je ukupno 48 časopisa. Osim spominjane knjige koja je prethodila bibliografijama, dvije godine nakon njih objavljena je studija koja je odmah problematizirala i ključno pitanje doprinosa hrvatske periodike 19. stoljeća stvaranju nacionalne književnosti u današnjem smislu riječi. Riječ je o knjizi Stvaranje književne nacije (2008) Marine Protrka Štimec. Godinu nakon toga knjigu Iz zlatnog Praga, koja govori o češkoj književnost i kulturi u hrvatskoj periodici 19. stoljeća, objavio je Marijan Šabić.

Novi niz knjiga koji donosi bibliografije književnih časopisa 20. stoljeća započet je 2010. Prva knjiga iz tog niza, koju je priredio Brešić, uz već spominjane suradnice kojima se pridružio i Domagoj Brozović, donosi bibliografiju časopisa Savremenik koji je, izlazeći s kraćim prekidima od 1906. do 1941, bio jedan od središnjih književnih časopisa prve polovice 20. stoljeća. Stoga i ne čudi što se, iako kronološki nije prvi, upravo njime započelo. Niz je 2011. nastavljen sveskom koji donosi bibliografiju časopisa Luč (1905–1942), jednog od središnjih časopisa prve polovice 20. stoljeća za katoličku književnost i katolički pokret. Tu je bibliografiju sastavio Ilija Miškić, a knjigu priredio Brešić.

Promatrajući dosad objavljene bibliografije, kako časopisa 19. tako i 20. stoljeća, vidljivo je da su oblikovane posebnom metodologijom koja nadilazi uobičajene bibliografske standarde. Uz neke osnovne preduvjete, kao što su konzultiranje izvorne građe te metodološka dosljednost koja omogućuje preglednost i lako snalaženje, bibliografije zaslužuju posebnu pozornost ponajprije zbog preciznosti i sveobuhvatnosti podataka koje donose, kako o samim časopisima, tako i o pojedinim godištima, brojevima, ali i samim prilozima. Trodijelno strukturirane, bibliografije prvo donose Opću bibliografiju, u kojoj su navedeni opći podaci o časopisu, kako oni o glavnim elementima časopisa (naslov, podnaslov, izdavač i urednik), tako i oni koje klasični bibliografski opisi obično ne evidentiraju, npr. podaci o tiskari, adresi uredništva ili uprave, učestalosti izlaženja te formatu i cijeni časopisa. Drugi dio čini Bibliografija godišta s detaljnom rekonstrukcijom kako svih godišta tako i pojedinih svezaka/brojeva unutar svakog godišta. Za svaki se broj, nadalje, navodi mjesto i datum izdavanja, glavna tema broja i/ili rubrike te opseg stranica. Konačno, treći dio čini Bibliografija priloga u kojoj su kronološki po godištima i brojevima popisani svi objavljeni prilozi. Osim članaka koje popisuju sve bibliografije, popisane su i ilustracije, tablice, notni zapisi, reklame itd. Posebnu vrijednost daje i činjenica da su svi ti prilozi klasificirani prema žanrovskoj pripadnosti u četrdesetak kategorija – uz svaki prilog stoji oznaka je li to književni ili neknjiževni članak, ilustracija ili što drugo. S obzirom na takav pristup riječ je, dakle, o gotovo deskriptivnim bibliografijama kojima nije svrha samo popisivanje podataka, nego i njihova klasifikacija, a putem komentara bibliografa vidljiv je i kritički pristup podacima. I na kraju, svaki je svezak popraćen nužnim dodacima, kao što su napomene za uporabu, popisi kratica i opširna kazala.

Kada imamo u vidu opseg koji spomenuta edicija dosad obuhvaća (kvantiteta), odnosno onaj koji bi trebala dosegnuti – cijelo 20. stoljeće, s čime se tek počelo s ova dva sveska, a tomu pribrojimo metodološku dosljednost i podatkovnu sveobuhvatnost s jedne strane te kritički pristup s druge strane (kvaliteta), moramo zaključiti kako je ova edicija remek-djelo hrvatske bibliografske prakse. S druge strane, njezina važnost prije svega za nacionalnu literarnu povjesnicu, ali i humanistiku, odnosno nacionalnu kulturu i društvo u cjelini – jer književni su časopisi, kako napominje Brešić, ne samo književna nego i društvena činjenica – teško da je i mjerljiva.