Mul i mularija

Postoji jedno pitanje s kojim se susrećem cijeloga života, a sve je počelo još prije mnogo godina, u djetinjstvu. Boravio sam tada u Lovištu na Pelješcu i jednog sam se ranog poslijepodneva – po najvećoj jari, kad nigdje nikoga nema – motao po mjesnom mulu i razgledao drveni brod Marin Držić, koji je inače održavao lokalnu prugu s Korčulom, pa je sad bio ondje privezan, čekajući na poslijepodnevni polazak. Tada se preko ograde broda nagnuo neki stariji čovjek pa me upitao: Mali, znaš li se ti dobro kupat? Odgovorio sam da znam, a on je onda zatražio od mene da skočim u more i da potegnem ili premjestim ili negdje zavežem konopac koji je visio preko ograde broda, što se moglo učiniti samo iz mora. Kad sam to obavio i kad smo se u ljubavi rastali, pitanje o kojem govorim zametnulo je klicu u mojoj glavi.

U Dalmaciji se ljudi kupaju samo dok su mularija

Jer, ponajprije, nije mi bilo jasno zašto me onaj barba pitao znam li se dobro kupati, kad bi bilo logičnije da me upita znam li dobro plivati, jer o plivanju se tu i radilo, a ne o nekakvu brčkanju. Ako se to još i moglo pripisati dijalektalnim razlikama (možda se u ovome kraju upravo tako govori?), drugo se pitanje nikako nije moglo skinuti s dnevnoga reda nekakvim trikom. A ono je glasilo: zašto je onaj član posade tražio od mene da mu ja potežem konopac, kad je to mogao uraditi i sam? Mornar je, pa svakako zna plivati, vrijeme je vrelo, pa bi mu to bilo i ugodno, a na boku broda postoje skale po kojima bi lako sišao i opet se popeo. Nisam nalazio odgovora ni na jedno od tih pitanja, pa sam, u svojoj dječjoj vidovitosti, došao na ideju da na jedno pitanje odgovorim uz pomoć drugoga.

Palo mi je, naime, na um da onaj mornar nije mogao sam skočiti u more i potegnuti konopac iz istoga onog razloga zbog kojega plivanje naziva kupanjem: kad bi on zaplivao, to bi bilo kupanje, a kupanje bi njemu bilo na neki način neprimjereno. Da sam na dobru putu, potvrdilo mi se još na istome tom ljetovanju, kad sam postao svjestan da na plaži nikada ne viđam nikoga od mještana. Točnije, viđam djecu (s njima sam se i sprijateljio), ali odraslih ondje jednostavno nema, dok, recimo, na Dunavu u ljetno poslijepodne pohrli na kupanje staro i mlado, muško i žensko. Tako sam zaključio da se u Dalmaciji – i uopće u krajevima uz more – ljudi kupaju samo dotle dok su mularija, a kad odrastu, to im odjednom postane neprilično.

Dakako, u to sam vrijeme još bio premlad da bih se pitao o razlozima te pojave. Ali susretao sam se s njom i poslije, praktički svakoga ljeta, te zato i kažem da me taj problem prati sav život. S vremenom sam pomalo počeo razabirati o čemu je tu zapravo riječ. Cijela bi se stvar mogla svesti na tvrdnju da je u očima ljudi koji žive na obali more nešto jako ozbiljno, a kupanje nešto jako neozbiljno te da se zato to dvoje ne može spojiti bez velike štete.

Šteta bi mogla nastupiti ponajprije za čovjeka koji se ide kupati. Kupanje je, naime, djelatnost svojstvena djeci, ono je igra, pa prema tome i nešto što nikako nije primjereno odrasloj osobi. Jer, igra nema nikakve druge svrhe do sebe same, a k tome i proizvodi zadovoljstvo u onoga tko se njome bavi. A ozbiljnu čovjeku ne doliči da tako nešto čini. To bi bilo isto kao kad bi taj čovjek, ondje, na mulu, uzeo balun i zaigrao na male branke, kao što igramo mi djeca.

A onda, ne bi to bilo u redu ni u odnosu na more i na njegovo značenje u životu ljudi što pokraj njega stanuju. Jer, more je ozbiljna stvar, ono omogućuje da se opstane, pa mu zato treba iskazati i poštovanje. Po moru se plovi, u moru se lovi riba, te nije pristojno služiti se njime za igru. Osim toga, odrastao čovjek zna i da je more opasno, pa mu opet ne pada na um da se s njim zeza. To bi bilo isto kao kad bi taj čovjek pomislio – kao što mislimo mi mularija – da je brod samo zato privezan uz mul da bismo mi mogli s njegove ograde skakati na glavu.

A iz toga željeznom logikom slijedi da se plivanjem – koje je uvijek kupanje – mogu baviti samo neke kategorije ljudi, dok je svima drugima ono zabranjeno. Kupati se mogu oni koji to čine iz zdravstvenih razloga (zbog išijasa ili čega drugog), pa onda oni koji pomažu svojim unucima da nauče plivati, a osim njih još i razni čudaci kojima nije stalo što će ljudi o njima misliti. I, dakako, kupati se može fureštarija, bez obzira na dob i spol, i to zato što gosti iz drugih krajeva jednostavno ne znaju što je more – koliko je važno i koliko je opasno – niti prema njemu imaju one obveze koje imaju domaći. Zato su turisti kao neka vrsta djece, pa im je i dopušteno ono što je dopušteno djeci.

Ali, djeca s vremenom odrastaju, pa i počinju razumijevati ono što prije nisu shvaćala. Tako se i kontinentalci ispočetka čude kad vide da ljudi s mora vlastitom voljom odbacuju tolike prednosti što ih daje kupanje u moru, od zdravstvenih, pa do psiholoških. Ali kad steknu nešto iskustva, uvide i oni o čemu je tu zapravo riječ. Uvide, naime, da je to odustajanje od kupanja neka vrsta žrtve: čovjek se mora nečega odreći da bi ostao u dobrim odnosima s morem. Riječ je tu o obrednom činu, koji je posve usporediv s onim spaljivanjem gajete na Visu za svetoga Mikulu: time se savez čovjeka i mora potvrđuje i pečati.

A tko to jednom razabere, neizbježno će osjetiti želju da i sam sudjeluje u tome obredu. Tako je i meni padalo na um kako bih morao, kad odem na ljetovanje, barem jedan dan preskočiti kupanje, kako bih se umilio moru. Ali to mi obično ne uspijeva, pa se zato samo sjetim onoga barbe koji me pitao znam li se dobro kupati. I u sebi odgovaram da znam, a da znam i zašto.