Maleni koraci k demokraciji

Postavlja se pitanje koliko je Thein Sein istinski reformator s obzirom na činjenicu da je kao nekadašnji general bio jedan od stupova starog režima. Ako i jest istinski reformator, nameće se pitanje koliko on zaista upravlja Mijanmarom

Osim što je bila poznata i pod nazivom Burma, Mijanmar je država koja je također poznata po tome što je jedna od najmanje demokratskih zemalja u svijetu, tako da su je neki komentatori, usporedbe radi, proglasili i Sjevernom Korejom jugoistočne Azije. Mijanmar je država (do 1989. Burma) geografski smještena u jugoistočnu Aziju, a graniči s Indijom, Bangladešom, Kinom, Laosom i Tajlandom. Više od dva desetljeća Mijanmarom je vladala vojna hunta, koja je zatvarala i ubijala političke neistomišljenike, preuzela potpunu kontrolu nad medijima, proganjala etničke manjine te unatoč prirodnim bogatstvima zemlje, držala cjelokupnu populaciju od oko 60 milijuna ljudi u potpunoj bijedi. Vojna hunta došla je na vlast 1989. nakon državnoga udara. Državnom udaru prethodili su masovni nemiri koji su započeli godinu prije i poznati su pod nazivom Ustanak 8888, usmjereni protiv dotadašnje vojne hunte. Glavna politička ideologija toga vremena bio je socijalizam, tzv. Burmin put ka socijalizmu, koji je bio mješavina sovjetski nadahnute nacionalizacije ekonomije i državnog planiranja, te od vlade poticana praznovjerja. Tijekom tog razdoblja Burma je postala jednom od najsiromašnijih zemalja svijeta. No prodemokratskim nemirima iz 1988. otvoren je put k promjenama. Nakon što je sigurnosni aparat države ubio tisuće prosvjednika, general Saw Maung izrežirao je državni udar i uspostavio vojnu prijelaznu vladu pod nazivom Vijeće za ponovnu uspostavu zakona i mira (SLORC), koje je trebalo upravljati zemljom dok se ne izaberu civilni predstavnici vlasti. SLORC je 1989. proglasio izvanredno stanje, a promijenio je i službeno ime države iz Socijalistička Republika Unije Burme u Uniju Mijanmara.

Oslobađanje nobelovke Suu Kyi korak je prema demokraciji

Režimske muke

U svibnju 1990. održani su prvi slobodni parlamentarni izbori u posljednjih trideset godina u Burmi, na kojima je Nacionalna liga za demokraciju (NLD), stranka svjetski poznate aktivistice za demokratske promjene i ljudska prava u Burmi Aung San Suu Kyi, osvojila 392 od ukupno 489 zastupničkih mjesta. No SLORC je zatim zaustavio demokratski proces poništivši izborne rezultate, zatvorio (uoči samih izbora) Suu Kyi, ali i mnoge druge političke protivnike, te nastavio vladati državom. SLORC se 1997. preimenovao u Vijeće za mir i razvoj države (SPDC). Godine 2005. vojna hunta, bez ikakva prethodnog upozorenja, premjestila je sve središnje državne institucije iz tadašnjega glavnog grada Rangoona u osamljeni grad u središnjem ravničarskom području države, koji je poslije preimenovan u Naypyidaw – „grad kraljeva“. Neki analitičari smatraju da je ta odluka donesena i provedena jer je to bio jedini grad u središnjoj ravničarskoj regiji Mijanmara koji je imao pouzdanu električnu energiju, ali i sama pozicija grada bila je tako smještena da se grad moglo lako braniti u slučaju invazije od strane SAD-a – događaj koji je zapravo bio iznimno malo vjerojatan.

No sam vojni režim, unatoč čeličnom stisku nad političkim disidentima, ali i cjelokupnom nacijom, nije bio bez rupa. Deseci tisuća budističkih svećenika, inače najpoštovanije klase u društvu u Burmi, pokrenuli su 2007. masovne ustanke, poznate od nazivom „revolucija šafrana“ marširajući ulicama Rangoona. Unatoč prvobitnom iznenađenju, odgovor režima bio je brz i jeziv – napadnuti su samostani, svećenici su masovno pozatvarani, pretučeni ili pobijeni. Vojska je istovremeno iskoristila situaciju kako bi se obračunala s etničkim manjinama, a kako neki izvori upućuju, u istočnim i sjevernoistočnim dijelovima zemlje pokrenula kampanju masovnih silovanja, ubojstava i paleža manjinskih sela – dakle etničko čišćenje.

Političke reforme

No možda najveći problem za vojnu huntu bila je ekonomska izolacija i sankcije nametnute od strane međunarodne zajednice. Mijanmar je zbog toga bio prisiljen osloniti se na jedinoga saveznika, Kinu, te je ubrzo postao i ovisan o ekonomskim investicijama i trgovini s Kinom. Ta se ovisnost ubrzo pretvorila u eroziju nacionalne nezavisnosti i suverenosti Mijanmara kako su kineske nacionalne kompanije uvozile sve veći i veći broj radnika te počele dominirati energetskom i transportnom infrastrukturom zemlje. Kako se istovremeno Peking počeo sve više sigurnosno fokusirati na Indijski ocean, vojna hunta uvidjela je rizik da će se Mijanmar postupno pretvoriti u produžetak kineske pomorske strategije. Kako bi olabavila taj „kineski medvjeđi zagrljaj“, vojna hunta počela je implementirati reforme koje bi dovele do normalizacije odnosa sa Zapadom (posebice SAD-om), a time i do otvaranja zapadnim investicijama, čime bi se ekonomska ovisnost o Kini smanjila. Ekonomska liberalizacija postupno je stvorila situaciju sličnu postsovjetskoj Rusiji, u kojoj su oligarsi povezani s vojnom huntom igrali najvažniju ulogu u ekonomiji, no i „obični“ poduzetnici dobili su svoj udio u tržišnom kolaču. Otvaranjem sve većeg broja kineskih, ali i indijskih trgovina, građanima Mijanmara postali su dostupni mnogi proizvodi koji se još do prije pet godina nisu mogli kupiti, pogotovo niz elektroničkih uređaja. Mijanmar je za Kineze postao i vrlo poželjno turističko odredišta. Procjenjuje se da je Mijanmar samo u posljednjih godinu dana primio oko 20 milijardi dolara stranih investicija. Liberalizacija je dovela i do nekih neželjenih pojava u gradovima, poput ilegalnih kockarnica, prostitucije, ovisnika o heroinu te nažalost i sve većeg broja ljudi zaraženih sidom.

Uz ekonomsku liberalizaciju postupno su krenule i političke reforme. Kako bi se privukao veći broj stranih investicija, vojni režim prepoznao je potrebu i za političkim otvaranjem, tj. za postupnom demokratizacijom iznutra te uspostavljanjem dobrih diplomatskih i gospodarskih veza, sa susjedima (poput Tajlanda), ali i sa Zapadom. Referendum o novom ustavu održan je 2008. te je nagovijestio „cvjetanje demokracije pod disciplinom“ i višestranačke izbore, koji su održani u studenom dvije godine poslije. Izbori doduše nisu bili baš najregularniji, a na njima je pobijedila Stranka jedinstva, solidarnosti i razvoja s osvojenih oko 80 posto glasova. Na čelu stranke je Thein Sein, bivši general, koji je „skinuo uniformu“ prije izbora 2010. i preuzeo vodstvo nad Strankom jedinstva, solidarnosti i razvoja te je odveo u izbornu pobjedu (iako je ta stranka imala vrlo javnu potporu vojske, zbog čega je vrlo upitno koliko su ti izbori bili slobodni i pošteni), formiravši time prvu civilnu vladu u posljednjih 49 godina, te je najavio kako se zemlju sprema odvesti na put ka demokraciji. Iako je NLD bojkotirao izbore, odlučio je da neće osporiti rezultate, a u parlament je izabrana i nekolicina političara (nekadašnjih članova NLD-a) koji su prvi put nakon više desetljeća bili stvarna kritična opozicija vladajućima. Svega nekoliko dana nakon izbora iz kućnog pritvora puštena je Suu Kyi, a Thein Sein pozvao je sve građane Mijanmara u egzilu da se vrate. Ubrzo je Suu Kyi započela dijalog s novom vladom te putovanje po svim dijelovima zemlje najavivši svoju kandidaturu na predstojećim dodatnim izborima za 45 preostalih mandata. Nova je vlada nakon izbora krenula s daljim reformama prema demokraciji, miješanoj ekonomiji i nacionalnom pomirenju. U tom smislu vlada je najavila amnestiju za više od 6000 zatvorenika uključujući i dvjestotinjak koji su optuženi za političke zločine. Na dodatnim izborima u travnju ove godine, koji se smatraju najvažnijim elementom demokratskih reformi, NLD, kojemu je dopuštena participacija na izborima, pod vodstvom Suu Kyi osvojio je 43 od ukupno 45 preostalih parlamentarnih mandata.

Neizvjesna budućnost

No unatoč svim reformama Mijanmar je još daleko od istinske demokracije. Postavlja se pitanje koliko je Thein Sein istinski reformator s obzirom na činjenicu da je kao nekadašnji general bio jedan od stupova staroga režima. Ako i jest istinski reformator, nameće se pitanje koliko on zaista upravlja Mijanmarom. Sama Suu Kyi za intervju za Associated Press izjavila je kako je unatoč izborima politička moć generala još golema te je vrlo upitna njihova želja za demokracijom, a ne skriva se ni činjenica da u Seinovoj vladi položaje drži nekolicina generala koji su imali fotelje i za vrijeme starog režima. Također, još nije pušteno na slobodu oko 1600 zatvorenika, unatoč obećanju nove vlade. Isto tako, unatoč demokratskoj transformaciji, medijske slobode u Mijanmaru nisu se znatno popravile, tako da je Freedom House proglasio mijanmarske medije jednima od najneslobodnijih u svijetu. Od rujna prošle godine zatvoreno je i 14 novinara, izvijestio je Commitee to Protect Journalists. Veliki je problem i stalan sukob državnih vlasti s brojnim manjinama koje žive na teritoriju Mijanmara. Državne vlasti trebale bi prihvatiti činjenicu da nisu svi građani budisti i da ne govore svi burmanski jezik te da se takve ne može jednostavno istrijebiti. Dakle, trebalo bi izgraditi multietničko društvo. Mijanmar je, iza Afganistana, drugi najveći proizvođač opija na svijetu. Iako su državne vlasti vrlo revne u uništavanju polja opija, manje su revne u borbi protiv siromaštva, koje je glavni uzrok što se stanovništvo bavi tom profesijom. Uz proizvodnju opija, Mijanmar se suočava i sa sve većim brojem ovisnika o heroinu. Kako se heroin najčešće uzima intravenozno, zbog korištenja istih igala drastično se povećao i broj zaraženih HIV-om. Uz proizvodnju i konzumaciju narkotika, problem su i strogi zakoni koji za ovisnike predviđaju višegodišnje kazne, pa je došlo i do proliferacije zatvorske populacije. Mijanmar bi trebao sniziti i svoj golemi vojni proračun kako bi mogao ulagati u druga ključna područja (poput zdravstva i školstva). Kako stvari stoje, mnogi se stručnjaci za međunarodnu politiku boje da je Mijanmar na putu prema stvaranju vlastitoga nuklearnog naoružanja. Američki senator Richard Luger izjavio je kako njegov ured, a samim time i SAD, ima informacije da Mijanmar posljednjih pet godina uz pomoć Sjeverne Koreje radi na vlastitom nuklearnom programu, za koji se sumnja da nije za civilne svrhe. Te informacije potvrdio je i Institut za znanost i međunarodnu sigurnost (ISIS) analizirajući satelitske fotografije određenih mijanmarskih industrijskih postrojenja. Nisu ni svi problemi Mijanmara problemi njegove unutarnje politike. Jednako važan faktor može biti i međunarodno okruženje regije. Kako se dvije velike sile, Kina i Indija, natječu za nadzor nad Indijskim oceanom te se sve više okreću militarizaciji tog područja, Mijanmar im je sve važniji zbog geografskog položaja, a kako je zemlja bogata prirodnim resursima koji su potrebni i Kini i Indiji, „šahovska igra“ dviju sila mogla bi znatno utjecati na demokratske promjene u Mijanmaru. No bilo kako bilo, demokratske promjene u Mijanmaru malen su korak za tu zemlju, ali ipak velik za demokraciju u svijetu.