Kriza se sve više osjeća

Baletnu umjetnost u Hrvatskoj sve manje nose hrvatski umjetnici. Plesački kadar, osobito muški, oduvijek je bio deficitaran, a sada ta poguba sve više zahvaća i ženski kadar. Sve manje balerina iz baletne škole odlazi u kazalište, sve je manje domaćih solistica, a za koju godinu nećemo više imati ni domaće prvakinje. Još gore, tomu sve manjem broju domaćega kadra ukazuje se sve manje profesionalno povjerenje. Nitko se ne brine za njihov razvoj i napredak jer se danas, putem interneta, u tren oka mogu pribaviti i pozvati plesači čak s Dalekog istoka da dođu na godinu-dvije, otplešu dvije-tri uloge, vide kakva je situacija i odu tko zna kamo.

Iz Druge simfonije Uwea Scholza Baleta HNK u Zagrebu

Zato je doista neobično da su se iste sezone iz inozemstva vratila dvojica naših plesača, doista posljednjih Mohikanaca, koji su ostvarili uspješne inozemne karijere. Tomislav Petranović bio je od 1994. solist Baleta Bečke državne opere, a od 2006. prvak Portugalskoga nacionalnog baleta. Početkom sezone vratio se u Zagreb i nastupima ponovno osvojio publiku kao Colas u Vragolastoj djevojci, Princ u Orašaru i Franz u Coppéliji na Montmartreu.

Potkraj sezone u rodnu se Rijeku vratio Ronald Savković, koji je nakon početka karijere u Mariboru i Zagrebu, od 1998. bio prvak Berlinskoga državnog baleta. Dok je Petranovićev povratak bio planiran, Savkovićev povratak u Rijeku zbio se nenadano nakon otkaza ugovora o radu ravnatelju Baleta HNK Ivana pl. Zajca Staši Zurovcu. Slučaj je podigao malo prašine, najviše stoga što su u našim kazalištima otkazi rijetki. Ukratko, Staša Zurovac zatražio je od kazališnoga vijeća odobrenje umjetničkog djelovanja izvan matičnog kazališta, tj. da koreografira u inozemstvu. Kazališno ga je vijeće odbilo, on se oglušio, otišao iz Rijeke, nije dolazio na posao i intendantica Nada Matošević mu je, nakon opomene, dala otkaz. I tako pokazala da uopće nije potrebno ponovno mijenjati kazališni zakon, što se priprema, jer postojeće odredbe mogu učinkovito pridonijeti redu u kazalištima, samo ako se to doista želi. Nije problem da Staša Zurovac ili bilo koji drugi umjetnik djeluje izvan matičnog kazališta, već kako obavlja svoj posao u njemu. A tu je Staša Zurovac, nakon osam godina vođenja Riječkog baleta, nažalost zakazao, na što je upozorio i svoje nezadovoljstvo izrazio sâm baletni ansambl.

Zurovčevim dolaskom 2004. na čelo Baleta riječki je ansambl, nakon razdoblja klasike i neoklasike prije toga, počeo intenzivan rad na njegovim autorskim predstavama. Volite li Brahmsa, Marquezomanija, Cirkus primitif balet odmah su osvojili publiku. Vrhunac je njegova rada koreografija i režija Prokofjevljevih Romea i Julije, koji svojom snagom nikoga nisu ostavili ravnodušnim. Nagrađeni su nagradom Boris Papandopulo riječkoga Zajca, a istom je prigodom Staša Zurovac nagrađen posebnim priznanjem Boris Papandopulo za autorski prinos riječkom Baletu. No prije dvije godine došlo je do svojevrsne krize jer su se, iako uspješne, predstave Diskretni šarm buržoazije i Blue Butterfly odveć vrtjele u prepoznatljivu Zurovčevu stilu. Osim toga, u njegovim djelima ansambl više djeluje kao trupa bez istaknutijih solističkih udjela, pa su se neki riječki solisti u tom razdoblju izgubili, a nitko nije dobio pravu priliku za razvoj. A tu su Andrei Köteles, Cristina Lukanec, Oxana Brandiboura, Paula Rus, mladi Svebor Zgurić. Staša Zurovac obilježio je veliko razdoblje riječkog Baleta i ostavio snažan, osebujan trag. Na novom je ravnatelju Ronaldu Savkoviću da otvori nove prostore.

Sezona Zagrebačkog i Splitskog baleta odvijala se uhodanim stazama. Split je dobio atraktivnoga Grka Zorbu u koreografiji Istvána Herczoga. Ansambl je bio nabijen energijom plesne ekspresije, na čelu s izvanrednim, karizmatičnim Azamatom Nabiullinom u naslovnoj ulozi. Još jednu hrvatsku praizvedbu donijela je Večer njemačkih autora u Zagrebu s izborom dviju uporišnih točaka modernih koreografskih kretanja i plesne estetike u svijetu, baletima Suita suita suita Marca Goeckea i Druga simfonija Uwea Scholza.

Splitski balet upotpunio je svoj klasični repertoar Trnoružicom, u koreografiji Elene Pankove. Ulogom Carabosse na scenu se, nakon šest godina, vratila Almira Osmanović. Veseli što se na zagrebačku pozornicu, nakon dugotrajna liječenja ozljede, uspješno vratila Edina Pličanić, i to ulogama Odette/Odilije u Labuđem jezeru, Pepeljuge i Aurore u Trnoružici. U ansamblu su se zaokruženim, dojmljivim ulogama istaknule Mirna Sporiš kao Lisa u Vragolastoj djevojci i jedna od sestara u Pepeljugi, zajedno s Oljom Jovanović Zurovac, također i Pavla Mikolavčić u nizu uloga.

Kriza se sve više osjeća. Zagrebački balet već je prošle sezone u premijerni program uvrstio obnovu postojeće predstave (Coppélia na Montmartreu), a isto najavljuje i za iduću (Varijacije u f.ado molu).