Jasno ocrtana mreža filmskih vrsta

Knjiga Nacrt filmske genologije čitatelju omogućuje bolje snalaženje u

(ne)poznatom okruženju genološkog razvrstavanja, ujedno se nudeći kao plodno tlo za daljnja istraživanja na tom polju

Nova knjiga hrvatskog filmologa Hrvoja Turkovića Nacrt filmske genologije u izdanju Matice hrvatske jedan je u nizu autorovih (uspjelih) pokušaja što obuhvatnijeg i iscrpnijeg sagledavanja područja znanosti o filmu. Uz pregršt autorovih ranijih knjiga u kojima je nekom području filmskog uvijek pristupao „široko“ i analitički dosljedno, Nacrt filmske genologije ističe se preglednošću i općim pristupom jednom području filmologije – klasifikaciji tipova filmskih vrsta i njihovih pripadnih razreda i podrazreda. Iako se u nekim ranijim Turkovićevim knjigama pristup problematici filma može razlučiti na heterogeno-problemski (npr. Razumijevanje filma iz 1988. i Umijeće filma iz 1996) i homogeno-opći (npr. specijalistička studija montaže u Teoriji filma iz 1994. i 2000. te opća teorija regulacije filmskog izlaganja u Retoričkim regulacijama iz 2008), ova knjiga istovremeno odiše i problemskim, dubinsko-analitičkim pristupom problemu klasifikacije filmova, ali i preglednim karakterom popisa i naputaka za razumijevanje različitih tipova filmskih vrsta kao glavnim predmetom područja filmske genologije. Kako ističe i sam autor u Proslovu knjige, pristup filmskoj genologiji balansira između specijalističkog (najvidljivijeg u prvom dijelu knjige) i udžbeničko-enciklopedijskog (najvidljivijeg u drugom dijelu knjige i u Dodatku koji daje jasan nacrt, odnosno sažetak tipova vrsta i područja proučavanja koje obuhvaća filmska genologija).

Izd. Matica hrvatska, 2010.

Monološki kompendij znanja

Knjiga, jasno, nije nastala ex nihilo, već je rezultat dugogodišnjega (višedesetljetnog) Turkovićeva zanimanja i bavljenja problemom tipova filmskih vrsta. Prema autorovu priznanju „nacrt“ za pisanje Nacrta filmske genologije seže u plodno vrijeme hrvatske filmologije kada je Turković pisao natuknice za Filmsku enciklopediju pod uredništvom Ante Peterlića. Nacrt za Nacrt prethodno je objavljen već 1991. u časopisu Republika pod naslovom Filmske vrste – nacrt filmske genologije, a proširena je verzija natuknice Vrste, filmske u Filmskoj enciklopediji trebala biti objavljena kao uvod u Turkovićevu knjigu Film: zabava, žanr, stil iz 2005, koja se također bavi nekim aspektima filmske genologije (filmom kao vrstom u općem vizualnom modelu komunikacije, tj. filmom kao zabavom, te filmskim žanrovima i stilovima). Noviji tekst koji je dijelom integriran u Nacrt filmske genologije, i to u drugi dio knjige koji se bavi kategorizacijom tipova filmskih vrsta i podvrsta, prethodno je objavljen u 47. broju Hrvatskog filmskog ljetopisa 2006. pod naslovom Tipovi filmskih vrsta. No dok su različite teme iz područja filmske genologije u spomenutim tekstovima koji kronološki prethode Nacrtu obrađivane selektivno i mjestimično, Nacrt je monografski kompendij znanja sažetih na jednom mjestu i pristupačnih zainteresiranom čitatelju za dalje istraživanje ili tek orijentiranje u području tipologije i taksonomije filmskih vrstâ.

Usprkos dugoročnom historijatu Turkovićeva bavljenja problemima filmske genologije, knjiga koja je vremenski prethodila Nacrtu jest ona Nikice Gilića Filmske vrste i rodovi iz 2007. Izvor, pak, te knjige nešto je cjelovitije naravi s obzirom da ona nije proširenje, već sažetak saznanja i uvida problematiziranih u mnogo opširnijoj doktorskoj disertaciji obranjenoj 2005. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pod naslovom Filmska genologija i tipologija filmskog izlaganja. No, neovisno o različitim prirodama nastanka jedine dvije knjige o filmskoj genologiji iz pera hrvatskim filmologa, ono što razlikuje ta dva pristupa svakako je najvidljivije u značenju koje se krije iza naizgled jednostavne uporabe pojma filma i pridjeva filmske u naslovu Turkovićeve knjige. Dok se s jedne strane Gilićeve Filmske vrste i rodovi odnose isključivo na polje filmskoumjetničke komunikacije, izostavljajući iz genološke taksonomije animirani film kao rod ili posebnu filmsku vrstu, Turković pojam filma uzima mnogo slobodnije proširujući ga na sve, umjetničke i neumjetničke, modele vizualne komunikacije ostvarene organizacijom pokretnih slikâ. Dakle, u tom je kontekstu pridjev filmske u Nacrtu filmske genologije moguće zamijeniti širim pojmom koji uključuje film u užem smislu tek kao fenomen koji pripada mnogo širem fenomenu pokretnih slika u suvremenoj (i ne tako suvremenoj) vizualnoj kulturi.

Hrvoje Turković doajen je hrvatske filmske teorije

Genologija pokretnih slika

Iako Turković zadržava tradicionalni naziv film tijekom cijele knjige svjesno ističući svoj proceduralni izbor, čitatelju knjige treba biti jasno da je Nacrt filmske genologije zapravo Nacrt genologije pokretnih slika, što, dakako, uključuje i filmske rodove kao klasu pokretnih slika (igrani/fikcionalni, dokumentarni, propagandni, znanstveno-obrazovni, animirani, eksperimentalni i kompjutorska, interaktivna djela te dodatno i televiziju uza sve njezine specifičnosti). Takav širi pojam filma kao podrazreda pokretnih slika Turković je izravno preuzeo od američkog analitičkog filozofa umjetnosti i teoretičara filma Noëla Carrolla, koji je u više navrata (npr. u knjigama Theorizing the Moving Image iz 1996. i Engaging the Moving Image iz 2003) podcrtao pojmovnu subordinaciju filma kategoriji pokretnih slika (moving images, a ne moving pictures) koje je film tek usputni, prolazni i mjestimični fenomen.

Turković je, naravno, svjestan privilegiranosti filmskoumjetničkog i specifičnog, esencijalističko medijskog shvaćanja filma u povijesti filmske teorije i kritike pa tako pojam žanra zadržava samo za podvrstu ili podrazred roda igranoga filma, dok ostale „žanrove“ filmskih rodova naziva podrazredima (npr. podrazred animacije, podrazred dokumentarnog filma, itd.). Bez obzira na tradicionalnu terminologiju, u Uvodu su knjige jasno razlučeni temeljni operativni pojmovi filmske genologije poput vrste (kao osnovne jedinice kategorizacije filmova i pojava općenito), roda/discipline (kao tipa ili potkategorije filma kao vrste, odnosno kao razreda/klase filmskih vrstâ), te žanra (kao podvrste, podrazreda roda igranog filma) i ostalih podrazreda filmskih rodova.

Tri razreda filmskih vrsta

Knjiga je pregledno podijeljena u dva dijela, od kojih je prvi opći uvod u pretpostavke za filmsku genologiju, dok je drugi dio konkretna taksonomija razreda i podrazreda filmskih vrsta. U prvom, općem dijelu knjige ističu se opći, socijalno-kulturni i antropološki razlozi klasifikacije filmova, ali i klasifikacije uopće kao inherentne, prirođene ljudske djelatnosti. Polazeći od svoje znane paradigme kognitivističkog, odnosno epistemološko-komunikacijskoga razumijevanja filmske pojave, Turković ističe razloge i koristi razvrstavanja filmova u općem modelu filmske i kinematografske komunikacije, poput štedne funkcije razvrstavanja, funkcije stjecanja vještina, socijalno-regulativne funkcije koja omogućuje koordinaciju između različitih instancija kinematografskog lanca (između proizvođača i gledatelja te među samim gledateljima), itd. Najvažnija točka toga prvog dijela knjige svakako je uvođenje ključne distinkcije između doživljajnih i komunikacijskih vrsta, koja će Turkoviću u drugom dijelu knjige omogućiti teorijski utemeljeno razlikovanje triju osnovnih razredâ filmskih vrsta. Riječ je o razredu (1) filmskog roda ili filmske discipline, (2) razredu karakterizacijskih vrsta (koji je u tekstu iz 2006. nazivao i filmskim kategorijama) i (3) razredu filmskih stilova. Doživljajna vrsta, koju često naziva i prirodnom, opservacijskom, omogućuje trenutno razlučivanje određenog filma ili skupine filmova na temelju jedne jasno uočljive i prepoznatljive karakteristike koju nije moguće ne zapaziti prvotnim gledateljskim susretom s filmom. Ta opservacijska/prirodna vrsta nedvojbeno određuje cijeli jedan razred filmskih vrsta, tzv. karakterizacijske vrste poput filma u boji nasuprot crno-bijelom filmu, nijemoga filma nasuprot zvučnom, kratkometražnoga nasuprot dugometražnom, itd. te populistički nasuprot elitističkom, kinofilm nasuprot televizijskom filmu, državni nasuprot neovisnom filmu, itd. S druge strane, komunikacijske su vrste, koje Turković još naziva i umjetnim, diskurzivnim, holističko-supstancijalnim vrstama, teorijski mnogo nesigurnije pa stoga zahtijevaju društveno ovjerovljenje u obliku neke povijesno razlučive teorijske, kritičarske ili svakodnevne rasprave o njima.

Čisti filmski primjerci

Zbog toga je ponekad toliko teško odrediti kojem rodu pripada određeni film (npr. je li propagandni film zapravo dokumentarni i obrnuto) te kojega je žanra pojedini igrani film. Kod diskurzivnih, supstancijalnih vrsta važno je uočiti, Turkovićevim riječima, „postojanje nekog jezgrenog korpusa ‘čistih’, odnosno prototipskih filmskih primjeraka“ (str. 40), tj. postojanje ne tek jedne karakteristike koja kola određenim filmskim žanrom (primjerice humora u komediji), već spleta karakteristika u kojima ona nužna, ali ne i dovoljna, preuzima dominantnu ulogu u strukturaciji niza filmova s tom karakteristikom. Zbog toga je, za Turkovića, žanr igranofilmske komedije supstancijalna, umjetna vrsta, dok je humorni film tek jedna od karakterizacijskih vrsta unutar razreda filmskih vrsta.

Vrijednost Turkovićeve knjige stoga se očituje na najmanje dvjema razinama. Na razini preglednosti i sistematizacije golemoga broja filmskih vrsta i podvrsta, knjiga čitatelju omogućuje bolje snalaženje u (ne)poznatom okruženju genološkog razvrstavanja. No, na drugoj razini, knjiga može poslužiti nekom ambicioznijem istraživaču ili tek nadobudnom laiku da iz grafički sistematizirana Dodatka knjizi slobodno odabere, principom kombinacije, bilo koji od razreda ili podrazreda filmskih vrsta i formira prostor vlastite istraživačke i interesne prakse. Tu otvorenost u koordinaciji između razreda filmskih vrsta Turković ponavlja tijekom cijele knjige i upravo je ta otvorenost vrstovnih koordinacija plodno tlo za dalja istraživanja na polju filmske genologije. Čak i da neki budući ili već etablirani istraživač univerzuma pokretnih slika počne, ne znajući za Turkovićevu genološku sistematizaciju, proučavati neki od mnogobrojnih audio-vizualnih fenomena, naći će se, htio-nehtio, u mreži znanstvenih disciplina i poddisciplina koje su genološki orijentirane ili u mreži tipova filmskih vrsta koje su u Turkovićevoj knjizi jasno ocrtane.