Između Dijamanta i Olimpijade

London ovih dana pulsira između netom proslavljena Dijamantnog jubileja kraljice Elizabethe II. i nadolazećih Olimpijskih igara. Središnja svjetska društvena, ekonomska i kulturna metropola okitila se dvjema svečanim haljinama i zavodi sve dobronamjernike da je dođu pohoditi

Dok se šetate bilo kuda šarenim megapolisom, dočekuju vas britanske zastave svih veličina i oblika, na pročeljima zgrada, izlozima lokala i karoserijama cabova (koji nisu više samo crni), double-deckera i legendarnih telefonskih govornica. Tek što je prošao središnji vikend proslave 60. obljetnice kraljičine krunidbe (od 2. do 5. lipnja), zahuktava se odbrojavanje do Olimpijade od 27. srpnja do 12. kolovoza, na što će se nadovezati i Paraolimpijske igre sve do 9. rujna. Logotip Olimpijade, naizgled apstraktan raspadnuti kvadrat iz kojega se pomnijim promatranjem može iščitati LO 12 (vrlo često u neizbježnom motivu britanske zastave) u trodimenzionalnom je izdanju smješten na središtu Trafalgar Squarea i svakoga prolaznika podsjeća na točan broj dana, sati i minuta koliko nas dijeli od svečanog otvaranja. U iščekivanje Olimpijade uključuju se svi segmenti društva, pa tako i glazbenoga života. Sportskoj je olimpijadi suprotstavljena kulturna, koja se priprema još od 2008. u širokom spektru događaja od lokalnih projekata do velikih produkcija diljem Velike Britanije. Premda se događaj službeno zove London Festival, uključuje gotovo sve londonske kulturne institucije i traje od 21. lipnja do 9. rujna (posljednjeg dana Paraolimpijskih igara). S time se poklapa i duga bogata redovna koncertna i glazbenoscenska sezona grada koji, što se kulturne ponude tiče, doista nikada ne spava.

Prizor iz Brittenove opere Billy Budd u London Coliseumu

Billy Budd u London Coliseumu

Trodnevno istraživanje započinjemo malo iznad spomenutoga službenog središta grada, Trga Trafalgar i za glazbu legendarne Crkve St. Martin-in-the-Fields, koju je proteklih pola stoljeća proslavio ansambl istog imena, na čije se probe ondje može naići u dnevnim terminima. Sjeverno od crkve proteže se St. Martin’s Lane, ulica s čije desne strane pozornost privlači impozantna zgrada s visokim tornjem na čijem se vrhu okreće transparentni globus. To je London Coliseum, također poznat i kao Coliseum Theatre, dom Engleske nacionalne opere i baleta (ENO, ENB) i kazališni prostor s najvećom scenom u Londonu. Od otvaranja 1904. zgrada pod motom pro bono publico mijenja imena i sadržaje, od lokaliteta za varijetetske predstave, preko kuće opernog ansambla Sadler’s Wells, sve do kina, da bi 1974. službeno nazvana Engleskom nacionalnom operom, programski i prostorno s 2.400 sjedala na 4 razine postala snažnom „pučkom“ protutežom Kraljevskoj operi Covent Garden. Još od vremena Sadler’s Wells London Coliseum redovito uprizoruje opere Benjamina Brittena od postavljanja njegova opernog prvijenca Peter Grimes 1945, a u nizu novih iščitavanja naslova proteklih nekoliko godina (višestruko nagrađivane i hvaljene predstave Smrt u Veneciji 2007, The Turn of the Screew 2007, Peter Grimes 2009 i San ljetne noći 2011) sasvim se logično nadovezala najnovija realizacija njegove „muške“ opere Billy Budd koja se ostvaruje u koprodukciji s berlinskom Njemačkom operom (Deutsche Oper Berlin) i moskovskim Boljšoj teatrom, gdje će djelo biti ubrzo i prvi put izvedeno u Rusiji. Uz redovnu potporu fundacije Britten-Pears ENO se priprema za stogodišnjicu Brittenova rođenja iduće godine. Niz vrlo uspjelih produkcija u proteklih pet godina povjerava redatelju Davidu Aldenu (njegov Peter Grimes iz 2009. osvojio je South Bank Show Award za najbolju opernu režiju) i glazbenom ravnatelju ENO-a Edwardu Gardneru. Uz izraženu igru svjetla daje naglasak na snažnu psihološku dramu oko mobbinga mladoga ljepuškastog pridošlice na palubi ratnog broda u kojoj sudjeluje čak 18 likova, sa skladnim omjerima naturalizma i simboličko-atmosferične koreografije glazbe u usporenom pokretu. Produkcija je na premijernoj izvedbi 18. lipnja ispraćena burnim ovacijama: otkrila je ponajbolje snage ENO-a, moćan orkestar i besprijekoran muški zbor u odličnoj akustici, s dojmljivim pjevačkim kreacijama među kojima je u naslovnoj ulozi debitirao mladi bariton Benedict Nelson, stipendist programa za mlade ENO Harewood Artist kao rezultat brige za mlade talente koje poduzima ta institucija.

La Bohème u ROH-u

Premda se naizgled po repertoaru gotovo ne razlikuju (obje operne institucije pokrivaju kompletan opseg od baroknih naslova do narudžbi suvremenih djela), najzvučnija imena svjetske operne scene ipak su rezervirana za Kraljevsku operu Covent Garden (Royal Opera House – ROH). Dok se na premijernu izvedbu putem press-ureda u ENO-u moglo lako doći do novinarskih ulaznica, ROH ne razlikuje novinare od publike i hladno ih upućuje na broj blagajne, ne želeći nikakvim posebnim tretmanom utjecati na njihove kritičke prosudbe. Ali rijetko će se bilo koji predstavnik sedme sile, čak i kada sam kupi skupocjenu ulaznicu, usuditi progovoriti na štetu kraljevske opere, štujući kraljičin monogram E II R (Elisabeth II Regina) izvezen na njezinu zastoru čak i u trenutku kada se on ne podiže pola sata od početka predstave. Tehnička nezgoda koja bi u bilo kojem drugom kazalištu vjerojatno rezultirala skandalom koji bi danima prenosili svi mediji, ovdje je uz ispriku scenskog osoblja prihvaćena s beskrajno mnogo razumijevanja i lojalnosti, te je nije spomenuo nijedan osvrt dostupan na internetu. Svih 2256 posjetitelja koji su do posljednjeg mjesta ispunili kazalište toliko je željelo vidjeti svečanu izvedbu Puccinijeve La Bohème da nisu dopustili da im užitak pokvari dugotrajno zadržavanje početka predstave zbog kontrolnog sustava za podizanje zastora koji je zakazao upravo u trenutku kada je orkestar započeo uvodne taktove. Po načelu ono što nije zapisano, nije se ni dogodilo, Londonci sustavno štite simbole svoje kulturne moći. Možda je nešto u trima restoranima koji im prije predstave i u stankama nude obilate obroke iz najboljih kuhinja u četvrti, no posjet ROH-u više je od običnog društvenog događaja. Bila je to dugoočekivana predstava s Angelom Georghiu (Mimi) i Robertom Alagnom (Rodolfo), koji su pritom slavili dvadesetu obljetnicu svojega prvog nastupa u toj predstavi. Osobna je obljetnica slavnog operno-bračnog para jednako i slavlje za mnogobrojne obožavatelje koji ih vjerno prate od tog londonskog debija, tako da su ulaznice bile rasprodane mjesecima unaprijed. Riječ je o ljupkoj klasičnoj inscenaciji redatelja Johna Copleyja iz 1974. s povijesnim realistično-detaljiziranim kreacijama scene i kostima na čijoj su premijeri glavne uloge pjevali Plácido Domingo i Katia Ricciarelli, a u međuvremenu u njihove „cipele“ ušli Carreras, Cotrubas, Te Kanawa, Pavarotti, Mattila i Caleja. Izvedbom je ravnao kvibeški dirigent Jacques Lacombe, koji je u posljednji trenutak zamijenio Talijana Maurizija Beninija, te svojim frankofonskim senzibilitetom zaogrnuo orkestar u rupi u meki zvuk kako bi dao prostora izražajnosti glasovima na razvedenoj troetažnoj sceni. Georghiuova je psihološki prodrla u svaku poru lika Mimi te skrušenim pjevom zatomila svoje operno blještavilo dive u svrhu prikaza oboljele djevojke iz pariškoga potkrovlja. Njezin partner, strastveni Alagna, plijenio je srčanim belkantističkim frazama, pa i u trenucima kada nije bio sasvim besprijekoran žario je emotivnim angažmanom koji nije pobudio veće ovacije u publici, no oboje su sasvim opravdali očekivanja od vodećih zvijezda svjetske operne scene.

LSO u Barbicanu

Nakon Covent Gardena i West Enda, put nas vodi u samo središte Londona, u globalnu poslovnu i financijsku četvrt sa zasebnom lokalnom upravom i gradonačelnikom, City of London. Iako sve vrvi od poslovnih ljudi iz raznih krajeva svijeta, na ulici pri izlazu iz podzemne stanice Barbican tek rijetki sa sigurnošću znaju reći gdje je točno Barbican Centre, najveći kompleks izvođačke umjetnosti u Europi. No nakon prečaca kroz tunel ipak se u labirintu poslovnih zgrada nazire put do golema kompleksa Barbican Estate, koji povezuje glazbu, likovnu umjetnost, dramu i biznis. Tu ćete u internacionalnom industrijskom kompleksu građevina u stilu sedamdesetih (otvoren 1982) uz Barbican Centre pronaći i Djevojačku školu City of London, Londonski muzej i Guildhall School of Music and Drama, povijesni građanski pandan rojalističkim institucijama iz ostalih dijelova Londona, koju su u ovdašnjoj zgradi u kojoj djeluje od 1977. pohađali primjerice glumci Ewan McGregor i Orlando Bloom. Barbican Centre u svojim dvoranama na trima razinama ugošćuje koncerte klasične i suvremene glazbe, kazališne predstave, balete, kinoprojekcije i likovne izložbe. U prizemlju je najveća londonska koncertna dvorana, Barbican Hall, tek nešto veća od Velike dvorane Lisinski s 1949 sjedala smještenih u amfiteatralnom auditoriju s balkonom, s vrlo bliskim pogledom na podij. To je matična dvorana Londonskoga simfonijskog orkestra (LSO) kojega smo imali već dvaput prigode čuti u Zagrebu: 2009. s njihovim šefom dirigentom Valerijem Gergijevom u Areni, a 2010. s Johnom Eliotom Gardinerom u ciklusu Lisinski subotom. Taj orkestar pod pokroviteljstvom Njezina Veličanstva što ga je časopis Grammophone uvrstio u pet najboljih na svijetu (uz Bečku i Berlinsku filharmoniju te Concertgebouw i Čikaški simfonijski orkestar) bilo je moguće čuti u punom izdanju u njihovu matičnom prostoru, gdje sve nijanse dolaze do izražaja. Na pretposljednjem koncertu u sezoni 21. lipnja LSO je ponovno na suradnju pozvao temperamentnog i uzbudljivog milanskog dirigenta srednje generacije Gianandreu Nosedu s kojim ga vežu još svježe uspomene na prošlogodišnju izvedbu Brittenova Ratnog rekvijema, čija je snimka ove godine objavljena na hvaljenoj diskografskoj ediciji LSO Live. Upravo takve kreativne i uzbudljive osobnosti trebaju i orkestru koji sam po sebi već savršeno svira i bez dirigenta, a Noseda je uz vlastitu individualnu viziju pred orkestar donio i izazovne partiture – Preludij i Ljubavnu smrt iz Wagnerove opere Tristan i Izolda, tri fragmenta iz opere Wozzeck Albana Berga i 5. simfoniju Ludwiga van Beethovena, skladnu kombinaciju klasičnog, poznatog i nepoznatog u suradnji s najtraženijom svjetskom pjevačicom njemačkog opernog repertoara, sopranisticom Angelom Denoke. Dvorana od svijetlog izrezbarenog drva ugodan je ambijent za reljefni zvuk blage nebeske boje orkestra na čelu s mladim crnogorskim violinistom Romanom Simovićem (drugi je koncertni majstor orkestra Srbin Gordan Nikolić). Glazbenici su se s punim povjerenjem prepustili Nosedinu dinamičnom viđenju Beethovenove Sudbinske, s brutalno glasnim i brzim prvim stavkom i pompoznim, upravo rockerskim eksplozijama u završnici. Bio je to doživljaj za pamćenje i za redovne pretplatnike sezone LSO-a, koje očekuje završni koncert 15. srpnja sa šefom dirigentom Gergijevom i američkom divom Renée Fleming u rusko-francuskom programu.