Gdje je nestalo hrvatsko pravaštvo?

Zbog općeg nedostatka ideje u suvremenom društvu i pravaštvo se zadovoljilo formom bez sadržaja, političkom igrom u kojoj neki vide samo teren svojih uskih interesa. Dok god pravaši ne odrede što to suvremeno pravaštvo jest i kako će biti prepoznato među građanima, oni će tvoriti tek nezanimljiv skup strančica, koje životare na rubu političkog prostora

Riječi i poruke oca domovine, dr. Ante Starčevića, rezoniraju tako dobro u vremenu i prostoru da bi bile posve aktualne i dan-danas. „Do Hrvata i Hrvatske ne ima kukavna naroda ni nesretne zemlje. Ovaj narod nije za drugo van da čim prije propadne ter da ne bude samo na neprilici sebi i drugima. Tu ne ima ljudi, ne ima značajeva: ne ima ništa osim hrđe... Gdje su tri Hrvata, tu je barem pet mnijenja i stranka u istom predmetu i pogledu. Hrvati ludi i sebični, mijenjaju se naglije neg primorsko vrijeme. Nas nekoliko stalnih značajeva služimo ostaloj hrpi samo za smijeh. Stoga vam i trpimo. Hrvatska je prava dolina suza, pravi pakao na zemlji.“

Teško do pravaškog jedinstva

Možda bi se upravo ovo viđenje hrvatske zemlje moglo dobro odnositi na suvremene hrvatske pravaše. Razjedinjeni u više frakcija, od kojih svatko u svojoj ideji i ideologiji nema samo Starčevića i Kvaternika nego i Radića, a ponetko zaziva i ustaške krilnike, suvremeni pravaši izgledaju kao konglomerat nabacanih ideja, bez starčevićanske vizije svijeta temeljene prije svega na zdravom, nacionalnom republikanizmu. Osnovni program Ante Starčevića i ostalih pravaša bilo je ostvarenje potpuno samostalne i nezavisne Hrvatske; neovisne o Beču, Pešti ili bilo kojim drugim europskim prijestolnicama. Sudbinu Hrvatske određivat će – kako je Starčević znao kazati – samo Bog i Hrvati! Ta je misao prije svega imala u sebi smisao slobode.

No, od sama početka, starčevićanstvo nije zaživjelo u pravaškim strankama. Bivajući utočišta nekadašnjih ustaških pobornika, političkih kalkulanata i stranačkih prirepaka (koliko se puta HSP parao i cijepao zbog tihe koalicije s HDZ-om?), a istovremeno zatvarajući vrata hrvatskim slobodarcima, nekadašnjoj pravaškoj i republikanskoj emigraciji i pokušaju zaustavljanja njihova političkog uspona (sjetimo se samo saborskih doajena poput Tončija Tadića, Miroslava Rožića i Pere Kovačevića), pravaštvo se nekako od samih početaka hrvatske državnosti okrenulo trajnom oporbenom stavu, bez one inačice slobodarskoga hrvatstva koje je živjelo u duhu Matka Laginje, Frana Folnegovića, Ive Prodana, Frana Supila, Ive Pilara, Tina Ujevića, Milana Šufflaya. Njihove slike vise u uredima raznih pravaških frakcija, a da polovica članstva ne proučava njihova djela i, doista, ne poznaje osnove pravaške ideje. Za jednu konzervativnu opciju to je čisti promašaj.

Sam dr. Milan Šufflay naglašava važnost povijesnoga pamćenja: „Bez povijesti nema narodne svijesti. I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje. Time, samo time može ga učiniti plijenom svojih egoističkih susjeda.“ Postoji li bolji temelj organiziranja trajne stranačke ideje? Ti su velikani postojano naglašavali brigu za Hrvatsku. Svaki građanin Hrvatske danas je zasigurno zainteresiran za boljitak vlastite države i sebe u njoj. Stoga je jasno da je pravaštvu put otvoren, jer se temelji na ideji koja izvire iz naroda i koja je stvorena među narodom, predvođena tzv. narodnom inteligencijom, onim pravnicima, liječnicima, književnicima i pjesnicima koji su živjeli i radili među ljudima. Ono što bi i danas svaki saborski zastupnik trebao činiti: „sići“ među narod, razgovarati s njima, dobro slušati, a potom još bolje u Saboru govoriti.

Od nastanka nezavisne Hrvatske, u našoj zemlji djeluje nekoliko pravaških stranaka. Trenutačno, prema registru političkih stranaka koji vodi Ministarstvo unutarnjih poslova, u Hrvatskoj postoje šest političkih stranaka koje u svom naslovu imaju pravaško utemeljenje:

– Autohtona hrvatska stranka prava (A-HSP)

– Hrvatska stranka prava (HSP)

– Hrvatska stranka prava 1861 (HSP-1861)

– Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević (HSP dr. Ante Starčević)

– Hrvatska čista stranka prava (HČSP)

– Hrvatsko pravaško bratstvo (HP Bratstvo)

Skupina građana koja se nazivala pravašima održala je 25. veljače 1990. obnoviteljski sabor u Zagrebu i tom je prigodom osnovana suvremena Hrvatska stranka prava. Ona je imala dug parlamentarni život, zapravo sve do prošlih izbora 2011, kad ju je zamijenila novoosnovana HSP dr. Ante Starčević. Potom je 1991. osnovana Hrvatska demokratska stranka prava; HČSP je utemeljen 1992., te HSP 1861 1995. Nakon osam godina ponovno je došlo do osnivanja kratkotrajnih pravaških stranaka: Hrvatski pravaši 2003, Hrvatski pravaški pokret 2003, HP Bratstvo 2004, kad je nastala i Nezavisna stranka prava. A-HSP osnovan je 2005, Hrvatska pravaška zajednica 2007, a na kraju je 2009. nastao HSP dr. Ante Starčević. Takva iznimna fragmentacija pokazuje dosta zbunjenosti i neslaganja oko pitanja suvremenoga pravaštva u Hrvatskoj. Od respektabilne snage u parlamentu, pravaška se snaga posljednjih godina istopila na jedno zastupničko mjesto: u prošlom sazivu Sabora bio je do Danijel Srb, predsjednik HSP-a, a sada je to Ruža Tomašić, predsjednica HSP dr. Ante Starčević. U javnosti posebno rezonira HČSP, koji uvodi u pravaštvu neutemeljen radikalizam, stvarajući medvjeđu uslugu autohtonoj hrvatskoj političkoj misli. Gdje je nestala slojevitost, slobodarstvo, osjećaj individualne odgovornosti, duhovno bogatstvo koje je pod hrvatski barjak spajalo i katolike, i pravoslavce, i muslimane, i Židove? Nestalo je u cijepanju i frakcionaštvu, neuspjesima mutikaša i, zapravo, najvećih neprijatelja objediniteljske hrvatske ideje.

Zbog općeg nedostatka ideje u suvremenom društvu, i pravaštvo se zadovoljilo formom bez sadržaja, političkom igrom određenih ljudi koji su ovdje vidjeli samo teren svojih uskih interesa. Da se razumijemo, takva igra postoji i u svim drugim strankama, ali sve te druge stranke ostavile su svoj prepoznatljivi pečat: HDZ svoje državotvornosti, HSS kao stranka sela i slično. Pravaši, koji god od šest trenutno postojećih, nisu u javnosti, a ni među sobom, odredili što to suvremeno pravaštvo jest i kako treba biti prepoznato među građanima. Dok se to ne dogodi, pravaši će tvoriti posve nezanimljiv skup strančica, koje životare na rubovima političkoga prostora.