Dva ženska pristupa vlastitom liku

Izložba Francesce Woodman obuhvaća sve realizirane umjetničine radove i najopsežnija je takva izložba dosad / Radovi Cindy Sherman formiraju se na mjestu gdje se susreću konstrukcija identiteta, pitanja reprezentacije, fotografija, performans i maskerada

U vrlo kratku životnom vijeku Francesca Woodman (1958–1981) realizirala je fotografski opus specifičnoga karaktera, atmosfere, formalnih i konceptualnih postupaka i nelagodne ljepote.

Retrospektiva Francesce Woodman u njujurškom muzeju Guggenheim pozicionira umjetničin rad u povijesnom okviru razvoja fotografije, posebno razmatrajući umjetnost 1970-ih godina, kontekstualizaciju u današnjem trenutku, utjecaj i recepciju rada, povijesno preslagivanje, razotkrivajući postnadrealistička i protofeministička obilježja.

Iz postava izložbe Francesce Woodman

Izložba obuhvaća sve realizirane umjetničine radove i najopsežnija je takva izložba dosad. Uključeno je više od 120 fotografija različita formata, knjige umjetnika te novootkriveni rani videoradovi. Dio radova široj je publici gotovo nepoznat i nikada dosad nije bio izlagan, što izložbu čini ključnom prezentacijom opusa Woodmanove do danas.

Francesca Woodman mahom je, zaokupljena vlastitim tijelom, realizirala autoportrete, često autoaktove ili poluaktove, problematizirajući odnose tijela i okoline, elemenata arhitekture ili pokućstva, smještajući prizore većinom u napuštene, devastirane prostore, trošne interijere. „Za fenomenološku studiju intimnih valera unutarnjega prostora kuća je najpogodnije biće. Ona će nam pružiti razbacane slike i sustav slika, shvaćene kao neposredni psihološki fenomen“, piše Gaston Bachelard u Poetici prostora.

Golog tijela ili poluodjevena, u dokoljenkama, hulahopkama, zamotana u trake ili komad tkanine, pokrivena tanjurom, zrcalom ili okvirom za slike, realizira začudne autoportrete. Ponekad se doima kao da odijeva arhitekturu, prianja uza zidove, stapa se s pozadinom, skriva, mimetizira se – s tapetama, policom, ormarom, kaminom, a tijelo kao da je dematerijalizirano, u dugoj ekspoziciji, rastočeno u bluru pokreta bez obrisa i jasnih granica. Formalno i tehničko eksperimentiranje, fotografsko istraživanje, nerijetko tehnički nevješto, ali umjetnički samosvjesno, podudara se sa sadržajem, stvarajući specifičnu prepoznatljivu atmosferu, istovremeno intimne, nelagodne, melankolične i eterične prizore i osjećaj tjeskobe, koji kao da pripadaju svjetovima Alise u zemlji čudesa i Silvije Plath.

Spoj konceptualizma i performansa

Možemo naslutiti zaokupljenost mlade autorice – u tim još, važno je podsjetiti, studentskim radovima, individualnim pozicioniranjem prema okolini, zauzimanjem fizičkog i mentalnog prostora i interakcijom osobe i različitih predmeta. Njezini fotografski i videoradovi u obliku svojevrsnih performativnih autoportreta konfrontiraju disfunkcionalne odnose tijela i okoline u kojima se individualni identitet fragmentira, radovima kojima je realizirala ambiciozne i smjele koncepte.

Niz performansa koje izvodi za leću vlastitog objektiva, iako se realiziraju kao serija, ne razvija se kao narativna cjelina. Oni su tek fragmentarni isječci ili varijacije, a rezultat je složen niz povezanih radova koji ne oblikuje narativne sekvence. Prema Lauri Mulvey „fragment razara renesansni prostor i iluziju dubine koju zahtijeva priča, naglašavajući dvodimenzionalnost plohe, a prikazani objekt na taj način prije poprima karakteristike isječka ili ikone negoli vjerodostojnosti priče“. Na fotografijama često su tekstualni fragmenti, ispisani rukom, dijelovi rečenica, citati, naslovi, poruke ili tek naznaka fotografskoga problema postavljena kao studentski zadatak. Umjetnički postupak Francesce Woodman spaja minimalizam konceptualističke prakse s performativnim karakterom improvizacije, putem ponavljanja, pokušaja, varijacija, dok je tijelo fragmentirano formalnim elementima, kadriranjem i kompozicijom. U pozama koje zauzima i relaciji s objektima razaznajemo i tragove suvremenika i prethodnika, poput Brucea Naumanna ili Ane Mendieta, no atmosfera koja ih obavija potpuno je drukčija. Fotografije Woodmanove kao da pripadaju nekom drugom vremenu, kao da su oduvijek bile vintage i mnogo su bliže radovima Minor White ili Debore Turbeville.

Feminističkom diskursu svoga doba Francesca Woodman nije pristupila iz perspektive politike, programa ili umjetničkog koncepta, već iz intuitivne, intimne, osobne pozicije. Interes za žensko tijelo, za vlastito tijelo u okviru samoreprezentacije, odnos fotografije i performansa, ali i niz različitih utjecaja kao što su viktorijansko razdoblje, nadrealizam, književnost, simbolizam, romantizam, gotički roman otkrivaju se kao mjesta važna za razumijevanje njezinih radova. Rosalind Krauss pišući o radu Francesce Woodman, prilikom prve velike i posthumne izložbe 1986, izložbe koja je uskrsnula gotovo anonimnu mladu umjetnicu, ističe upravo proces internalizacije – pounutravanja formalističkih / formalnih fotografskih problema koje je postavljalo nasljeđe modernizma. Intuitivno i spontano savladavanje formalnoga jezika osobnim, izrazito subjektivnim izrazom Rosalind Krauss smatra ključnim u interpretaciji radova Francesce Woodman.

Konstruiranje identiteta

Još jedna retrospektiva, ona Cindy Sherman, istodobno se odvijala u njujorškom muzeju MoMA i tijekom 2012. i 2013. putovat će u nekoliko američkih muzeja. Retrospektive dviju američkih umjetnica koje su karijeru započele sredinom sedamdesetih preispitivanjem medija i pozicije fotografije u sustavu umjetnosti, konteksta konceptualnih umjetničkih praksi i feminističke kritike, obilježile su proljetnu izlagačku sezonu dva velika muzeja u New Yorku.

Različitih sudbina i umjetničkih preokupacija, ali i uz poneke sličnosti, počeci njihova umjetničkog formiranja pripadaju u prijelomne trenutke za umjetničko obrazovanje iz područja fotografije u Sjedinjenim Državama, u kontekstu novoga shvaćanja fotografije, što koincidira s njezinom emancipacijom i formiranjem prvih samostalnih odsjeka studija za fotografije.

Prvi radovi Francesce Woodman i Cindy Sherman pojavljuju se u vrijeme kada u časopisu Screen izlazi esej Laure Mulvey Visual pleasure and narrative cinema, (Laura Mullvey, Vizualni užitak i narativni film, u: Feministička kritika i teorija likovne umjetnosti, ur. Ljiljana Kolešnik, u izdanju Centra za ženske studije, Zagreb, 1999) koji je znatno utjecao na feminističku najprije filmsku, potom i umjetničku kritiku, teoriju i praksu.

Radovi Cindy Sherman formiraju se na mjestu gdje se susreću konstrukcija identiteta, pitanja reprezentacije, fotografija, performans i maskerada.

Sve ženske uloge

Istovremeno i umjetnica i model, specifičnim spojem fotografije i performansa, te prisvajanjem različitih uloga, Cindy Sherman izgradila je prepoznatljiv opus. Teoretičarka Rosalind Krauss reći će kako kod Cindy Sherman nije riječ o autoportretima. Fotografije Cindy Sherman svjesno su izvedene situacije koje definiraju ženu i imaju malo zajedničkog s autoričinom biografijom. U tom ih smislu možemo samo uvjetno nazivati ili čitati kao autoportret. Fotografije nisu radovi o umjetnici Cindy Sherman, već o multipliciranoj maskeradi, brojnim ulogama koje žene preuzimaju u našoj (vizualnoj) kulturi i suvremenom društvu. U Untitled film stills sebe prikazuje kao zvijezdu serije filmom nadahnutih fotografija. Pomno režirane, one ogoljavaju stereotipne uloge koje su žene imale u filmovima, TV-emisijama i reklamama u 50-im i 60-im godinama; od stereotipa kućanice iz pregrađa, mondenke, naivke, pin-up-cure, djevojke sa Playboyeve duplerice, do Hitchcockove junakinje. Te su fotografije uspješno dočarale specifičnu atmosferu određene situacije – anksioznost, dosadu, melankoliju, samopouzdanje, zavodljivost, strah. Tu su referencije na Hollywood, underground-film, B-produkciju, europski filmski modernizam, a filmove kao da možemo prepoznati, no nije riječ o inscenaciji predložaka iz poznatih filmskih mjesta. Od sedamdesetih godina djelovanje feministica, prije svega upućeno na teoriju filma, počelo je dekonstruirati strategije gledanja. Angažirajući vlastito tijelo u autoportretima i performansima umjetnice su se suprotstavljale društvenim i kulturnim stereotipima, ističući emancipatorski potencijal subverzije identiteta.