Dioklecijanova palača na Temzi

U londonskoj inačici splitske građevine, kućama Adelphi Terracea, potkraj 18. i tijekom 19. stoljeća živjele su mnoge ugledne i bogate obitelji, razni pripadnici političkoga i kulturnog života, umjetnici, znanstvenici, diplomati, lordovi, ali osobito pisci i novinari

O boravku škotskog arhitekta i povjesničara graditeljstva Roberta Adama (1732–1794) u Splitu (1757) i o divot-izdanju njegove čuvene monografije Ruins of the Palace of the Emperor Diocletian at Spalatro in Dalmatia (1764) dosta se zna. Daleko je pak manje poznato da je baš pod utjecajem arhitekture splitske carske rezidencije Adam projektirao i s trojicom braće podigao u Londonu veliko neoklasicističko zdanje, koje je poživjelo sve do 1936. Izgradnja toga za London neobična bloka od 24 povezane zgrade između Stranda i obale Temze u župi St. Martin in the Fields počela je 1768. Budući da nisu imali dovoljno novca za završetak radova, braća su organizirala veliku lutriju. Ukupno su prodali 4.370 srećaka u iznosu od 218.000 funti. Izvlačenje je počelo 3. ožujka 1774. i potrajalo nekoliko dana...

Dioklecijanova palača

Ta „plemenita gomila zgrada“, u početku poznata kao Royal Terrace Adam, poslije nazvana Adelphi Terrace po grčkoj riječi (adelphoi = braća) zidala se pet godina. Imala je četiri ulice koje su nosile imena braće: John, Robert, James i William. Na pročelju prema Temzi, iznad terase podignute nad svodovima podrumskih prostorija, uzdizalo se jedanaest visokih četverokatnica. Izvana su bile obložene ciglom, a obrubljene kamenom. Dvije kutne i tri u sredini bile su ukrašene stupovima, polukapitelima i niskim reljefima. Prozori na prvom katu imali su lagane željezne balkone, koji su poslije (1872) odstranjeni.

Potkraj 18. i tijekom 19. stoljeća u kućama Adel- phi Terracea živjele su mnoge ugledne i bo- gate obitelji. Razni pripadnici političkoga i kul- tur- nog života, umjetnici, znanstvenici, di- plo- mati, lordovi, ali osobito pisci i novinari. U njima su sjedišta imale neke kulturne i prosvjetne ustanove te društva i klubovi, od kojih je najpoznatiji Savage Club, utemeljen 1857.

Neposredno nakon izgradnje u jednoj od zgrada nekoliko godina živio je i slavni glumac David Garrick (1717–1779), inače bliski prijatelj braće Adam. Njegova udovica nastavila je pribivati u istome stanu još 43 godine. U Muzeju Viktorije i Alberta može se i danas vidjeti rekonstrukcija njegove radne sobe.

Posebna je zanimljivost bio tajanstveni Hram zdravlja (Temple of Health), koji je tamo (1778–1781) vodio kontroverzni „doktor“ James Graham (1745–1794). Prostorije Hrama bile su ukrašene antičkim kipovima te hrpom štapova, štaka, slušnih truba, naočala i drugih pomagala koja su svjedočila o rezultatima uspješna liječenja. Grahamu su hrlili gluhi, slijepi, šepavi i ostale invalidne ili bolesne osobe. Liječio ih je nekakvim elektromagnetskim uređajima, glazbenom terapijom i „pneumatskom kemijom“(!?). Propisivao im je lijekove vlastite proizvodnje: Electrical Aether i Nervous Aretherial Balsam. U posebnom performansu doktoru je pri liječenju asistirala – nastupajući kao Božica Zdravlja (Goddess of Health) – tada mlada i veoma privlačna Emma Lyon, zapravo buduća Lady Hamilton, koja će se proslaviti kao ljubavnica admirala Nelsona. U svojoj novoj ordinaciji, u susjedstvu Adelphia, „doktor“ je dodao i posebnu sobu na katu sa sofisticiranim „nebeskim krevetom“. U njoj je tijekom noći uz visoku naplatu, na osebujan i spektakularan način, „liječio“ neplodnost i impotenciju. Zato ga neki drže pretečom modernih seksologa!

Slavnoga romanopisca Charlesa Dickensa (1812–1870) već kao dječaka privlačili su tajanstveni podrumski prostori (dark arches) podno Adelpha. Volio je njima lutati noću i zavirivati u krčme i barove te motriti obalne radnike (ugljenare) koji su se tamo zabavljali. Poslije će na stranicama Davida Copperfielda o tome nešto zapisati, čak će i svoga glavnog junaka, nakon bogata vjenčanja, nastaniti u jednom od raskošnih stanova Terracea...

Londonski Adelphi Terrace, 1768-72.

Baš taj ozloglašeni „podzemni grad“ ubrzo je naškodio ugledu Adelphi Terracea. Noću su se tamo događala sablažnjiva zbivanja, pa i umorstva. Pod svodovima su se okupljali beskućnici, a u krčme i barove navraćali sumnjivci iz polusvijeta (baš kao što su se nekoć okupljali po uličicama Malog geta u splitskoj Dioklecijanovoj palači!). Kada je 1864–1870. sanirana obala rijeke i podignut nasip Victoria Embankment, uvedena je plinska rasvjeta i redoviti policijski nadzor. No ni to nije pomoglo. Vlasti su na kraju bile prisiljene zatvoriti sumnjive lokale, a njihove prostorije namijeniti skladištima, vinskim i pivskim podrumima. Poslije je na novoj obali uređen perivoj i u njemu (1878) postavljen takozvani Kleopatrin obelisk.

Među književnicima koji su stanovali u Adel- phima spomenut ću one poznatije. Prije svega dvojicu nobelovaca: Shawa i Galsworthyja. Irski književnik G. B. Shaw (1856–1950) uselio se u raskošan stan 1898. nakon vjenčanja s bogatom nasljednicom Charlotte Payne-Townshend, koja je u istoj zgradi bila pokrenula London School of Economics. U tom su stanu živjeli sve do dvadesetih godina 20. stoljeća. Budući da je Shaw bio strastveni fotograf amater, sačuvano je više panoramskih snimaka koje je sačinio s prozora zgrade na pročelju. Kada je 1929. posjetio Dalmaciju, pohvalio se splitskim domaćinima da je imao čast stanovati u londonskoj inačici Dioklecijanove palače. Oni su mu na to uzvratili da im je poznata ta zgrada, ali da je u Splitu baš zbog nje nastala uzrečica: „Ča je pusta Londra kontra Splita grada!“ Problem je bio prevesti na engleski izraz pusta, naime ta riječ u starom splitskom govoru nije značila „prazna / napuštena“, već „mnogoljudna / velika / obilata“.

U jednoj od zgrada, također na pročelju Adelphi Terracea, živio je i Sir James M. Barrie (1860–1937), škotski pisac i dramaturg koji se proslavio svojim kazališnim komadima, a osobito romanima o vječnom dječaku Peteru Panu koji ne želi odrasti i djevojčici Wendy te njihovim pustolovinama u zemlji Nigdiji (Neverlandu). Uz Collodijeva Pinocchija, najpoznatiju dječju uspješnicu, sačinio je svoje djelo na temelju priča koje je u svome stanu pričao siročadi preminule prijateljice o kojima se brinuo kao neslužbeni skrbnik. Kada je poslije svjetskih uspjeha 1922. dobio visoka odličja, k njemu su navraćali da bi mu čestitali: ministri, vojvode, slavni filmski glumci i drugi obožavatelji. U široj javnosti ugled mu je još više porastao otkako je 1929. prenio autorska prava na jednu londonski dječju bolnicu, koja ih i danas uživa.

U istoj je kući šest godina (1912–1918) u manjem stanu sa suprugom živio i plodno stvarao Barriejev prijatelj John Galsworthy (1867–1933), svjetski poznat po veoma uspješnoj trilogiji Saga o Forsyteima, britkoj satiri o obiteljskom usponu predstavnika engleskoga srednjeg staleža, za koju je 1932. dobio Nobelovu nagradu. U Adelphima su kraće ili dulje vrijeme živjeli i drugi manje poznati autori, primjerice Thomas Hood (1799–1845), Thomas Hardy (1840–1928), Edward L. L. Blanchard (1820–1889)...

Početkom tridesetih prošloga stoljeća počelo se razmišljati o rušenju Adelphi Terracea. Intelektualni i ostali književno-umjetnički krugovi bili su protiv, ali je prevladala logika biznisa i modernosti. Nakon temeljita uklanjanja Adamovih zgrada na istom je prostoru 1936–38. niknula glomazna deco-aglomeracija namijenjena isključivo uredskim i poslovnim prostorima.

Ako odete u London i slučajno navratite u Victoria Gardens na obali Temze, zastanite uz Kleopatrin obelisk, okrenite se put sjevera i sjetite se da se na mjestu sadašnjih „modernih“ New Adelphi zgrada nekoć uzdizalo pročelje neoklasicističke Adelphi Terrace braće Adam, londonske inačice splitske Dioklecijanove palače...