Aktivna i šarolika scena

Uz relevantne preglede i velike monografske izložbe u Zagrebu možemo govoriti i o živoj likovnoj sceni, vidljivoj u izlagačkoj djelatnosti i radu manjih galerija i entuzijastičnih kustoskih grupa

U suvremenom društvu mnoštva i pluraliteta diskursa umjetnost kao suvremena praksa, koja je kontekstualno određena kulturno, ideološki, politički i ekonomski, indeksni je pokazatelj mišljenja umjetnosti u suvremenom društvu, isticanje društvene vrijednosti suvremene umjetnosti, ali i referentna slika sama društva.

Danas se oblici umjetničkog izražavanja i iz- vođenja artikuliraju sasvim individualno, pokazatelj su umjetnikova ne/razumijevanja suvremenoga svijeta, koje uvjetuje mnogostrukost metodoloških postupaka, formi izvođenja ili djelovanja. I koliko god neki pripisuju umjetnosti predznak rezervata i autonomnosti svijeta estetskog stvaralaštva, ona je sve više socijalna kategorija proizašla i mišljena u kontekstualno određenim okolnostima – vremenu, prostoru, duhovnoj klimi.

Izuzev relevantnih pregleda ili velikih monografskih izložbi kojima se uspostavlja zbroj i sukus umjetničkog djelovanja na institucionalnoj razini, u Zagrebu, kojemu istinski želimo status referentnog izlagačkog mjesta svjetskih aktera suvremene umjetnosti, možemo govoriti o aktivnoj likovnoj sceni koja je vidljiva u izlagačkoj djelatnosti i radu manjih galerija i kustoskih grupa.

Mitar Matić u Galeriji SC / Snimio Mitar Matić

Premda pratimo glavninu izložbi tijekom godine u Vijencu, želimo interpretirati još nekoliko izložbi u galerijama grada Zagreba zanemarujući njihovu aktualnost za otvaranja i trajanja izložbe. Rekapitulirati neko razdoblje nužno je upravo interpretacijom i uvidom u aktivnu izložbenu i umjetničku djelatnost pojedinih kustoskih timova i galerija kao što su Galerija SC, Galerija VN, Galerija Nova, Galerija Galženica, KIC, NANO, Academia Moderna, neizostavna Greta i Lauba, ali alternativni prostori Ateljea Žitnjak, Jedinstva, Močvare i Medike. Prostori su to koji su više-manje okrenuti izlaganju mlađe i srednje generacije umjetnika, među kojima ipak treba izdvojiti napore SC, VN, NANO i Grete, koja se otvara mlađim autorima i omogućuje im kvalitetnu prezentaciju umjetničkog djelovanja. Zasigurno treba naglasiti i ulaganja nekolicine njih u ostvarivanje međunarodne suradnje i povezivanje sa stranim umjetnicima, čime Zagreb postaje aktivniji na karti međunarodnih suvremenih likovnih i ostalih umjetničkih zbivanja.

Težište na nezavisnoj sceni

Svim navedenim galerijama iznimno je važno povezivanje s publikom i upoznavanje javnosti s relevantnim slikarskim i umjetničkom događanjima, među kojima u posljednjih godinu dana istaknuto mjesto ima nezavisna izložbena i ostala praksa Grete.

Koliko god financiranje u kulturi bilo kamen spoticanja u realizaciji brojnih umjetničkih projekata, kvantitativnost produkcije nije vidno umanjena, barem što se tiče pojedinačnih ili skupnih izložbi mlađe i najmlađe generacije umjetnika.

U želji i s ciljem da se načini pregled i presjek suvremene umjetničke aktivnosti u Zagrebu u prvoj polovici 2012, u trenutku kada institucionalna i nezavisna scena pokazuju vidne razlike i neuravnoteženost u financiranju i potpori, možemo zaključiti da je pregledom zagrebačkih galerija, gradskih i nezavisnih, ipak težište na aktivnoj nezavisnoj sceni i entuzijastima nekoliko kustoskih kolektiva koji su pridonijeli živoj i aktivnoj izložbenoj aktivnosti i prezentaciji suvremene umjetnosti. Kako uvijek postoje iznimke koje potvrđuju pravilo, onda i u ovome slučaju treba izdvojiti Galeriju VN i Galeriju SC s aktivnom i jasno profiliranom koncepcijskom izlagačkom djelatnosti u predstavljanju mlade i najmlađe generacije likovnih stvaralaca, netom stasalih na Akademiji, stimulirajući tako njihove prve relevantne pokušaje.

Ivan Fijolić u Laubi / Snimila Kristina Lenard

Upravo u Galeriji SC osmišljen je ciklus izložaba pod naslovom Oni dolaze, projekt čiji je cilj promovirati mlade autore koji su tek (ili još nisu) napustili sustav Akademije te se upoznaju s novim sustavima i kodovima koje diktira umjetnička scena izvan nje. Ono što postaje sve više praksa na suvremenoj sceni jest uspostavljanje sve intenzivnije komunikacije među mladim umjetnicima i kustosima, čime se razvija spona i mreža novih generacija i osmišljavaju zanimljivi projekti. Počevši ciklus izložbom Lile Herceg i Sabine Mikelić, organizirano ih je još četiri, u razdoblju do lipnja 2012, od kojih izdvajam onu pod naslovom Friendship Bojana Radojčića, umjetnika iz Beograda, te zadnju u istom ciklusu Štilštand: postojana kontrola skupine autora (Matija Kralj, Darko Masnec i Monika Vrečar).

Dominacija figuracije

Idejno i vizualno bila je zanimljiva i izložba Bojana Radojčića temeljena na nostalgiji za onim što je nestalo i melankoliji izazvanoj buđenjem svijesti o inherentnoj samoći svakoga pojedinca. Tom izložbom Radojčić prikazuje zamrznute trenutke dječje igre na način da je supstituirao platno stranicama knjige te tako miješajući ulogu platna i knjige transformirao oboje.

Premda se u prvi mah može pomisliti kako je suvremena scena opterećena novijim i ingenioznijim načinima izražavanja, kao i novim medijima, videom i instalacijama, sve češće se javljaju mladi autori koji dokazuju da slika nije nestala iz umjetničkog stvaralaštva, a osobito se osjeća dominacija figuracije. Stoga izdvajam slikarsku izložbu Mitra Matića, pod naslovom Prije skoka. Riječ je o iznimno dojmljivu kadriranju i atmosferičnosti slika postignutoj karakterističnom tehnikom malih mrlja boja različitih nijansi, koje u gledatelja stvaraju dojam punoga prizora. Svojevrsni poentilizam iznimno dobro korespondira s motivom i tematikom izloženoga ciklusa mladog autora.

U slijedu izložbi organiziranih u Galeriji SC spominjem još jednu izložbu dvojice autora različitih generacija – Mirona Milića i Nicolaja Dudeka – temeljenu na naoko banalnoj činjenici crteža, za koji Dudek smatra da je najkraći, najoštriji i najbrži način izražavanja ideja, mašte i osjećaja. Na tragu takva poimanja, polazeći od ideje dualnosti ličnosti, potisnuta sukoba razuma i podsvjesnog te alternacije sama sebe, u svojem ciklusu autoportreta Miron Milić problematizira ljudsku krajnost, suprotnost svih osobnih načela i uvjerenja, dok se Nicolaj Dudek domišljato poigrava percepcijom i promišljanjem gledatelja.

Spomenuta intenzivnija međunarodna suradnja u obliku organizacije izložbi stranih autora, koja je bila i dosad prisutna, ali u znatno manjoj mjeri, sve se učestalije promišlja i realizira na zagrebačkoj umjetničkoj likovnoj sceni. Osim MSU-a, pa i Klovićevih dvora, Umjetničkog paviljona i Doma HDLU-a, koji na institucionalnoj međunarodnoj osnovi poziva ili „udomljuje“ strane autore i izložbe, Galerija VN svojim je godišnjim programom predstavila Sørena Thila Fundera, izložbom recentnih filmova U zajednici. Søren Thilo Funder danski je multimedijalni umjetnik koji istražuje odnose moći u suvremenom društvu. Njegove reinterpretacije filmskih narativa, koreografije i uprizorenja koje postavlja kako u videu tako i u fotografskim radovima te performansima, na vidjelo iznose nelagodu modernoga društva i prekinutu kariku između politike i političkog.

Jedan je od hrvatskih umjetnika kojima u ovoj kratkoj rekapitulaciji polugodišnjega razdoblja treba dati prostora Marijan Crtalić. On je, na tragu svojih aktivnosti usmjerenih na angažirano propitivanje socijalnih okolnosti u kojima živi i djeluje, popraćeno katkad agresivnijom i emotivnijom, a katkad analitičko-istraživačkom umjetničkom (re)akcijom koja teži kritičkom rasvjetljavanju određenih društvenih problema, realizirao nekoliko projekata u ovoj godini. Jedan od njih je i ciklus Sadašnjost povijest, kao dio i nastavak projekta Nevidljivi Sisak predstavljen u Galeriji VN. U tom ciklusu pokušao je napraviti kreativni korak dalje i vizualizirati danas uobičajen pogled na radnika i njegova prava uspoređujući ga s načinima života koji mu nudi državni aparat.

Suze nad plavom kutom

Sudbinom radništva i radničke klase u svojoj interpretaciji performansom Radnici i suze zanimao se Siniša Labrović u lipnju u nezaobilaznoj Greti, zaplakavši nad plavom kutom, simbolom radnika nekih od hrvatskih najvećih, a sada propalih tvornica – Sisačke željezare, Kamenskog, Dalmacijavina ili Jadrankamena.

Društvena osviještenost i potreba da se umjetnik angažira svojim istupom putem performansa vidljiva je i u radu Dalibora Martinisa Simultani govori, što ga je izveo u dvorani Gorgone u MSU-u početkom godine. Promišljajući o jeziku, razumijevanju i nerazumijevanju, ironiziranjem jezične zbrke Tornja babilonskog na putu u parlament EU, a zatim i o govoru i ključnim tekstovima 20. stoljeća, o umjetnosti i ideologijama, Martinis je pokušao istražiti mehanizme kojima medijska realnost manipulira i mijenja naše socijalne i komunikacijske odnose.

Zagreb je u izložbenom smislu bogatiji i za privatni prostor Laube, u kojem je u svibnju Ivan Fijolić imao svoju najveću izložbu nazvanu Neo NOB. Očekivano i jednako dobar Fijolić je izvevši sedam monumentalnih skulptura nadahnutih poviješću narodnooslobodilačke borbe i javnim skulpturama koje su formirale vizualni jezik ideologije tijekom jedne generacije potvrdio svoju fokusiranost na figurativnu plastiku služeći se njome kako bi poentirao i ukazao na okolnosti proizvodnje „instrumentalizirane“ umjetnosti koja je u svom vremenu trebala stvoriti „klasične prikaze sadašnjosti i veličanstvene borbe za sreću čovječanstva“. Odabrao je referenciju na Augustinčićev spomenik kao početnu točku poigravanja s estetskim i etičkim kategorijama socijalističke umjetnosti i nastavio na njoj temeljiti istraživanje na iznalaženju kanonske socrealističke skulpture, promišljajući ideale klasične antičke i renesansne skulpture, a ostajući pritom dosljedan svom pop-izrazu.

Na kraju popisa relevantnih izložbi u polugodišnjem razdoblju zagrebačke likovne scene stoji i Hrvoje Mitrov, s dvjema izložbama naslova Doma, izvedenim na zidovima dvaju izložbenih prostora – Ateljea Žitnjak i Academia Moderna. Izravnom intervencijom na zidovima izložbenih prostora, koristeći se slikarskim valjcima, Mitrov je u formu krugova oslikavao svoju ornamentiku zidnih tapeta i tako prostor izložbenoga mjesta uvukao u doživljajnu dimenziju doma. Simbolično rekreirajući simboliku doma u estetizaciji zidne površine ornamentom, Mitrov je doveo do krajnosti njihovu čitljivost repetitivnim umnažanjem uzoraka i šablona te time potvrdio svoje promišljanje slike kao nosioca likovnog jezika, ali i slike kao gradbenog dijela sveukupne scenografske predstave.