Zauzimanje raspoloživog prostora

Težnja novim dijaloškim i partnerskim formama te osiguravanju produkcijskih i istraživačkih uvjeta obilježila je rezidencijalni program ovogodišnjeg festivala

Izdvojivši se prošle godine iz Dana hrvatskoga performansa i plesa u samostalnu manifestaciju, Dani suvremenoga plesa u četvrtome izdanju pod krilaticom Privremene plesne zone podrobnije utvrđuju razvojnu liniju koju organizatori žele slijediti. Propitujući trenutačnu poziciju neovisne kulture u regiji, Dani se okušavaju u dislociranju suvremenoplesne scene iz zagrebačke sredine, zasad još u obliku periodičnoga okupljanja. Festival se usmjerava različitim slojevima publike, svima sklonim novitetima i otvorenima za scenske oblike nezastupljene u svakodnevnome kazališnom repertoaru. Težnja novim dijaloškim i partnerskim formama te osiguravanju produkcijskih i istraživačkih uvjeta ove je godine našla uporište u rezidencijalnome programu. Između pet projekata različitih profilacija najdalekosežnijim za cjelokupnu hrvatsku plesnu scenu, premda je za Festivala bio najmanje vidljiv, nameće se osnivanje lokalnoga ogranka Nomad Dance Academy, regionalne partnerske mreže (čine je organizacije iz Bosne i Hercegovine, Bugarske, Hrvatske, Makedonije, Slovenije, Srbije) u čijem je žarištu jačanje plesa i izvedbenih umjetnosti. Na radnome skupu sudjelovale su partnerske organizacije iz Zagreba, Rijeke, Karlovca, Varaždina, Splita i Samobora, osmišljavajući strategiju povezivanja postojećih i potencijalnih plesnih scena u Hrvatskoj te modele suradnje, razmjene znanja, edukacije i samoedukacije. Koliko decentralizacija scene kao promjena može pogodovati centru, želi li zapravo centar decentralizaciju, kakva je današnja pozicija plesne kritike i koja je njezina važnost, kako poboljšati komunikaciju među autorima, komunikaciju umjetnika i financijaša te komunikaciju između aktera scene i publike neka su od važnih pitanja koja su se na radnome skupu razmatrala.

Svinjarije ove i one

Festivalske produkcije Pojedi me! i San svakog praseta… istražuju kako ples prilagoditi specifičnim lokacijama, odnosno kako ples ulazi u interakciju s drugim, primarno neumjetničkim djelatnostima. Prema ideji njemačke koreografkinje Jelene Ivanovic performans Pojedi me! članice podmlatka Studija za suvremeni ples (Koraljka Begović, Maja Jakuš Mejarec, Vesna Rohaček, Irena Tomašić) i Sara Ipša izvode na gradskoj tržnici, čime se u izvedbeno polje i britko jezično nadmetanje receptima uvlače i kumice. Izveden u vrevi subotnjega obilaska tržnice, taj je performans izazvao i najviše pozornosti među Varaždincima. Usredotočene više na zauzimanje što veće površine raspoloživoga prostora, a manje na koreografske sekvencije, pokret plesačica je, unatoč zaposjedanju pultova i teže dostupnih mjesta, ostao prirodan, nenametljiv i u suglasju sa situacijom. Šteta je što izvođačice slučajnu publiku nisu izazvale na dijalog, bilo riječima ili pokretom, ili se poigrale voćem, povrćem i ostalim proizvodima nadohvat ruku. San svakog praseta… nastavak je projekta Jestiva ideja u kojem se susreću gastronomija i plesna improvizacija. Inicijativa Improspekcije, ovaj put uz plesne umjetnike Brunu Isakovića i Nataliju Manojlović, zagovara improvizaciju kao samostalnu izvedbenu disciplinu, ustrajući na spontanosti, skrivenim potencijalima konkretnoga trenutka izvedbe i ljepoti plesno nebrušena pokreta. Uz violončelista Svebora Szekelya i kuharice restorana Zlatne ruke izvođači su se pozabavili temom svinjarija. Uz ironijsko izvrtanje značenja leksema (svinja kao životinja, zapušten čovjek, karakterno određenje ništarije) i osudu licemjerna ponašanja sadržanom u iskazivanju ljubavi prema ljubimcima i istodobnom konzumiranju životinjskoga mesa, posjetiteljima je poslužena bezmesna večera.

Izvođačice Instituta za katastrofu i kaos, Selma Banich, Deana Gobac, Nataša Govedić, Roberta Milevoj i Iva Nerina Sibila, odlučile su svoja osobna iskustva i iskustva prikupljena tijekom rada na predstavi Divna, divna, divna katastrofa razmijeniti s iskustvima članica udruge Njezina druga šansa, koja pomaže nezaposlenim ženama na području Varaždinske županije. Nakon cjelodnevnog slušanja tuđih priča, slušanja i učenja drugog i od drugog, nepoznatog, a opet bliskog, autorice su izvele predstavu upisujući u nju stečena znanja. Predstava koja zadire u različite slojeve scenske tvorbe, promišljajući načine na koje se može ili ne može ispričati nešto osobno, traumatsko, uzdizanjem osobnih iskaza i tragedija na razinu društvenog problema dobiva i širu socijalnu dimenziju. Kako slušati i čuti drugoga, kako drugomu protumačiti sebe, koliko je toga ispričljivo, a koliko ostaje prikriveno, što je od ispričanoga istinito, a što lažno, dodano samo radi učinka na slušatelja, kako se nositi s gubitkom i kako se iscijeliti. Predstava se također posvećuje načinima reprezentacije, neprestanim kolebanjem između fikcionalnosti i stvarnog, ispovjednog modusa, između izvođenja na sceni i izvođenja svakodnevice, između izvođenja i scenske prisutnosti.

Polazeći od fiksirane i izvedene predstave Concerto za tri tijela, autorice i izvođačice Azra Ibrahimović i Jovana Rakić Kiselčić uz glazbenika Antoinea Barraua (pseudonim IGIT) za vrijeme rezidencije nastojale su ispitati što se događa s tijelima i koreografijom prenesenom u novi prostor, kad izvođači očekivanja svedu na minimum ne opterećujući se izvedbom ni reakcijama publike. Concerto se ostvaruje u nizu opreka. Premda supostavljeni, glazba i pokret tvore komplementarno suzvučje, koreografija je već kao kompozicija pokreta kompozicija sama za sebe, odijeljena od glazbe. Stoga je i IGIT-ova glazba minimalistička, iako se sve vrijeme osjeća. Pokret je mek, zaobljen, blago se širi u prostor, a brojnim ponavljanjima jednostavne geste stvara se meditativna atmosfera. Mekoći i meditativnosti suprotstavlja se oštrina vriska, koji, kao izgred, omogućuje promjenu pozicije izvođača u prostoru. Jednolično ponavljanje svaku minimalnu varijaciju pokreta čini vidljivom. Širenje pokreta ograničeno je barijerama, zidovima i publikom, dok za glas tih barijera nema. U najavi događanja trima kratkim rečenicama pridruženo je čak jedanaest fusnota, čime je jasnoća definiranja u suprotnosti s neizvjesnošću izvedbe, a također teorijsko pretrpavanje prema oskudnosti koreografske građe.

Alessandro Sciarroni, prizor iz predstave Joseph (Josip)

Ples u svakodnevnom okružju

Selektirani program čine četiri predstave: Ispod sklopljenih očiju Zagrebačkoga plesnog ansambla (o kojoj se ovdje već pisalo), LARGE – javno događanje na kraju vremena Studija za suvremeni ples, solo Josip talijanskoga autora Alessandra Sciarronija i dječja predstava Tri skockana praščića Plesnoga centra TALA. Umjesto da neizvjesnu budućnost plesa i plesačku karijeru zamijene karijerom glazbenika i prema zamislima koreografkinje Sanje Tropp Frühwald dekadenciju shvate kao novu priliku, LARGE je podbacio nedovoljnom motiviranošću plesača (Branko Banković, Dina Ekštajn, Bruno Isaković, Martina Tomić, Ana Vnučec, Bosiljka Vujović Mažuran) i niskom energijom koja je teško prelazila kazališnu rampu. Sciarroni u Josipu s pomoću kamere i računalnoga programa proizvodi izobličenu sliku koju dijeli sa sudionicima chata i gledateljima. Istina je da se ovisno o reakcijama gledatelja, stvarnih ili virtualnih, izvedba mijenja, no Sciarroni previše polaže na vizualnost i demonstriranje mogućnosti programa, a nedovoljno na materiju koju predstavom razmatra. Tri skockana praščića poznatim okvirom priče i komunikativnošću izvođača očekivano su privukla i oduševila najmlađe. Varaždinsku publiku teško je potaknuti da u većem broju dolazi na plesna događanja, osim ako ih ples ne zatekne na mjestima kojima se svakodnevno kreću. Iznimna je vrijednost Festivala, barem u ovome izdanju, u rezidencijalnome programu i druženju festivalskih gostiju, stoga se ovdje tomu i više posvetilo.