Zagreb traži doktora Oetkera

Koncerti u Hrvatskom glazbenom zavodu, čini se, ponovno su u modi. O tome svjedoči njihova solidna posjećenost. A ponekad se u dvorani od četiristotinjak mjesta moraju otvoriti i vrata susjedne male dvorane. Ona je odavna bila odlična zvučna potpora velikoj dvorani. Nemalen razlog sve većem broju publike jest da je posjet za sve ljubitelje večernjih izlazaka u namjeri da se čuje glazbovanje uživo blizu ili čak jeftinije od kinoulaznice.

Dvorana Hrvatskoga glazbenog zavoda / Snimio Mirko Cvjetko

Kao i prošlih sezona Hrvatski glazbeni zavod uz vlastite ansamble bio je koncertno utočište i za široki raspon drugih ansambala i solista. Tu su i Zagrebački solisti. Proslavljeni ansambl koji se nakon godina stanovite krize, koja je počela odvraćati i najvjerniju publiku, vraća u formu. Dapače, potaknuo je i vlastite projekte poput izvanredno uspjela ciklusa razgovora ugodnoga hrvatskih skladatelja na šest Bachovih Brandenburških koncerata. Hrvatski barokni ansambl u sklopu je opće pomame za povijesno osviještenim interpretacijama, osobito kada pozove ugledne goste, stalni mamac. Potom je tu i okorjeli Zagrebački kvartet te Četiri godišnja doba Kvarteta Rucner, koji je u skladu sa suvremenim trendovima već pred koju sezonu uveo i latinskoamerički dah bandoneona. Živahni ciklus Virtuoso, koji su isprva pokrenuli studenti klavira Muzičke akademije, a razvio se do svih mogućih vrsta komornoga muziciranja, okuplja pravu navijačku publiku kao na kakvu sportskom događaju. Tu su i izabrani solisti i drugi komorni sastavi. A tu su brojne školske produkcije i obilježavanja njihovih dana osnivanja ili rođendana onih glazbenih velikana po kojima su dobile ime. Tu je i zapaženi Zagrebački festival komorne glazbe nastao na privatnu inicijativu violinistice Yoko Henkel i Dalia Despota, uz gradsku potporu i možda kao svojevrsni kompetentni odgovor na dubrovačko druženje Rachlina i prijatelja, ali i s mnogo više domaćih glazbenika koji imaju što za reći ili odsvirati. „Ne može se reći da dvorana Glazbenog zavoda udomljuje sva ta sve primjetnija događanja“, reći će predsjednik ravnateljstva Marcel Bačić. Premda je Hrvatski glazbeni zavod pomogao u konstituiranju ansambala, dvorana se iznajmljuje sa svim popratnim uslugama. Najam uključuje i dva klavira koji uvijek moraju biti i dobro ugođeni. Jedan od njih je i vrlo skupi Steinway koji je stigao dobrotom Zaklade Soros, kako to ističe Marcel Bačić. Uzorna, pa i uvećana akustičnost koncertne dvorane Hrvatskoga glazbenog zavoda uvijek ju je činila omiljenom izvođačima. „Sigurno bi trebali i više instrumenata jer današnja koncertna praksa zahtijeva i poneki povijesni instrument poput čembala ili orgulja“, među ostalim govori Bačić.

„Hrvatski glazbeni zavod, uza sve one koji s punim pravom reflektiraju na iznajmljivanje dvorane, ima vlastite ansamble: Društveni orkestar HGZ-a, Društveni jazz orkestar, jedan komorni ansambl i zbor“, kaže predsjednik ravnateljstva Marcel Bačić. „Riječ je o amaterskim ansamblima koji nedvojbeno uvijek imaju svoju publiku. Bila ona obiteljska i prijateljska prestaje biti važno, dok se dobre zasade tradicije ozbiljno promišljene glazbe održavaju usprkos nepovoljnim vremenima. Prije su se u Glazbenom zavodu održavali i simfonijski koncerti, dok se danas, kada se percepcija zvučanja zbog postojanja velikih dvorana, promijenila, simfonijski koncerti izbjegavaju“, razmišlja Bačić. No zato je Glazbenjak pravo mjesto za instrumentalne soliste, pjevače i komorne ansamble. A većina to na stotinjak raznovrsnih koncerata zna dobro iskoristiti. U cijeloj priči o nezamjenjivoj dvorani Hrvatskoga glazbenog zavoda, koja svoj prostor dijeli s iznajmljenima Muzičkoj akademijom u vječnoj izgradnji, nameće se i ideja o potrebi srednje dvorane. Toliko potrebne između Lisinskog s gotovo dvije tisuće mjesta i Glazbenoga zavoda s četiristotinjak. Već se odavno u glazbeničkim krugovima govori o tome. Ideja o nadogradnji Hrvatskoga glazbenog zavoda unutar kvarta nije naodmet, osobito kada bi se našao dobar investitor više sklon koncertnoj dvorani nego još jednom trgovačkom centru. To je, uostalom, recimo u Bielefeldu, gradu veličine Splita još prije stoljeća poduzeo dr. Oetker, koji nam je ponajprije poznat po prašku za pecivo, pudingu i sličnim proizvodima. Vjerojatno i zbog svojih koncertnih aktivnosti Hrvatski glazbeni zavod zaslužuje proširenje. Samo treba malo više sluha.