Začudan suživot naive i modernizma

Ilija Bašičević rodio se 1895. u Šidu, gdje je i umro 1972. Po zanimanju seljak, od obrazovanja imao je tek četiri razreda osnovne škole. Ali Ilija Bašičević Bosilj istodobno je i jedna od najzagonetnijih i najzanimljivijih slikarskih pojava u srpskom/jugoslavenskom slikarstvu šezdesetih godina prošloga stoljeća. A slikati je počeo posve iznenada, i to tek u šezdeset drugoj godini života. Prije toga bio je, naime, posvećen isključivo svojoj zemlji, koju će mu država oduzeti i na taj ga način nehotice približiti slikarstvu. Ilija je imao i dvojicu sinova, Vojina i Dimitrija, a potonji će u vrijeme slikarskih početaka svojega oca već predstavljati nezaobilaznu osobnost hrvatske odnosno jugoslavenske umjetničke teorije, ali i prakse. U tom smislu dovoljno je spomenuti njegov angažman pri osnivanju današnjega Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti u Zagrebu, zatim monografije o Mirku Viriusu, Savi Šumanoviću i Ivanu Generaliću, sudjelovanje u kultnoj grupi Gorgona, kao i više nego vrijedno umjetničko djelovanje pod pseudonimom Mangelos.

Promenada na Ilijadi, 1962.

Sin Dimitrije u početku nije imao razumijevanja za očevo slikarstvo; njegove prve radove nesmiljeno je uništio! Smatrao je kako jedino hlebinska varijanta naive može ponuditi nešto zanimljivoga u kontekstu tadašnje suvremene umjetnosti. Ilija ostaje nepokolebljiv, pa pod pseudonimom Bosilj, nerijetko i do duboko u noć, počinje neprekidno slikati. Činio je to – do slikarskog platna u Šidu teško se dolazilo – doslovce na svemu što bi mu došlo pod ruku: zidovima, krevetima, ormarima, daskama te mnogim sličnim materijalima i podlogama. Nastajali bi tako koloristički fascinantni i gestualno nadasve smioni radovi, na kojima paradiraju uglavnom dvoglava bića i/ili čudne životinje, a kao osnovne sadržaje moguće je iščitati priče iz Biblije, scene iz Apokalipse, različite mitove, ali i detalje iz svakodnevnoga seoskog života. Sin će, dakako, ubrzo postati svjestan tog začudnog suživota naive i modernizma što ga sadrži slikarstvo oca mu Bosilja. Ali bio je to tek uvod u veliki skandal! Novinari i neki ondašnji kulturni radnici neobrazovanom seljaku iz Šida odriču, naime, autorstvo, tvrdeći kako pravi autor mora biti netko drugi, najvjerojatnije Dimitrije. Izbijaju neugodne, po oca i sina nerijetko i ponižavajuće javne polemike, pa se problem nastoji razriješiti na drastičan način; Prosvjetno-kulturno vijeće grada Zagreba osniva komisiju sastavljenu od najuglednijih stručnjaka pred kojom bi Bašičević Bosilj slikao uživo i tako dokazao svoju autorsku autentičnost. Komisija u sastavu Zdenka Munk, Vjenceslav Richter, Matko Meštrović i Radoslav Putar – posljednja dvojica bili su Dimitrijevi sučlanovi u Gorgoni – ogradila se od takva postupanja, ali je ipak, u svrhu konačnog raščišćavanja problema, pristala odraditi svoj izrazito mučan posao. Bosiljevo autorstvo je, dakako, potvrđeno, ali je gorčina ostala.

Ilija Bašičević Bosilj za života je izlagao na desecima samostalnih i skupnih izložaba, kako u Srbiji tako i u inozemstvu. Njegova sinteza naive, ekspresionizma, fovizma, nadrealizma, enformela, pa i – po Grgi Gamulinu – art bruta, danas ima status slikarske klasike. Zagrebačka publika, prvi put nakon više od četvrt stoljeća, u Galeriji Kranjčar u prilici je vidjeti četrdesetak slika tog iznimnog autora. Zasluga je to uspješne suradnje između Fondacije Ilija&Mangelos iz Novoga Sada i Muzeja suvremene umjetnosti Istra pod koordinacijom Mladena Lučića, a izložba nakon Pule, Šibenika i Zagreba u srpnju seli i u Osijek. Preporuka: svakako pogledati!