Veliki hrvatski dijalektolog

Antun Šojat, znanstveni savjetnik, član suradnik HAZU, istaknuti hrvatski jezikoslovac, kroatist, jedan od vodećih hrvatskih dijalektologa, kajkavolog, rodio se 1928. u Zagrebu. U rodnom je gradu maturirao 1947, studirao grupu znanosti za narodni jezik i književnost, diplomirao 1954. Disertaciju Kajkavski govori u Turopolju (s osobitim obzirom na mraclinski govor) obranio je 1964.

U Institutu za jezik JAZU (danas Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje) radio je od 1956. do 1998, kad je umirovljen. Od 1977. do 1982. bio je ravnatelj Zavoda za jezik i član i predsjednik Poslovodnog odbora Instituta za filologiju i folkloristiku. Bio je voditelj Dijalektološkog odsjeka. Šojat je bio stipendist Humboldtove zaklade u dva navrata. Godine 1966–1968. radio je u Slavenskom seminaru Sveučilišta u Kielu.

Od 2000. predsjednik je Odbora za dijalektologiju HAZU. Bio je član Međunarodne radne grupe Općeslavenskoga lingvističkog atlasa (OLA), član Povjerenstva hrvatskoga (prije: hrvatskosrpskoga) dijalektološkog/jezičnog atlasa (HSDA/HJA), Bosansko-hercegovačkoga dijalektološkog atlasa. Od 1975. do 1978. predsjednik Hrvatskoga filološkog društva, 1975–1977. voditelj Zagrebačkoga lingvističkoga kruga. Od 1981. do 1985. koordinator filoloških i lingvističkih znanosti u Hrvatskoj, član Uprave Saveza slavističkih društava Jugoslavije, član Jezičnoga povjerenstva Matice hrvatske.

Dobitnik je državne nagrade Bartol Kašić (1991) i Reda Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića (1999).

Bio je glavni urednik ili član uredništva knjiga, zbornika i časopisa s povijesnom i suvremenom jezičnom problematikom; urednik Rasprava Zavoda za hrvatski jezik te časopisa Jezik. Uredio je pretisak Jambrešićeva rječnika Lexicon Latinum, knjigu Zagrebački KAJ, zbornik Jezični i umjetnički izraz na kajkavskom tlu, Kajkavski zbornik, zbornik Gradišćanski Hrvati 1533–1987 i dr. Bio je recenzent knjiga i rasprava u domaćim i inozemnim znanstvenim edicijama.

Sudjelovao je u organizaciji znanstvenih skupova posvećenih narodnim govorima, posebno kajkavskoj jezičnoj, umjetničkoj i kulturnoj problematici.

U više od trideset godina znanstvenoga djelovanja Šojat je objavio vrlo velik broj radova, postavši istaknuti hrvatski jezikoslovac, kroatist, jedan od vodećih hrvatskih dijalektologa, veliki kajkavolog.

Više je znanstvenih područja kojima se bavio: suvremeni narodni govori, prvenstveno kajkavski, ali i štokavski i čakavski, s onomastikom i sociolingvistikom; hrvatski kajkavski književni jezik; leksikografija; jezik dijalektalne književnosti; lingvistička geografija; hrvatski književni jezik. Velik je njegov dorinos i popularizaciji kajkavštine, narodnih govora, koji su temelj narodnoga identiteta.

Šojatov je znanstveni interes bio usmjeren na sinkronu i dijakronu dijalektologiju, osobito na geografsku lingvistiku. Istraživao je organske govore svih triju hrvatskih narječja, posebno kajkavskih. Obišao je i upoznao nas s mnoštvom narodnih govora, u više od 300 mjesta u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u dijaspori. Istraživao je posebno kajkavske idiome u Turopolju, Pokuplju, zagrebačkom Prigorju, karlovačkom i ogulinskom kraju, Zagorju, Podravini, Posavini, kalničko-bilogorskom kraju, kajkavske ikavce; čakavske govore u Dalmaciji, na Kvarneru, Gradišću; štokavske govore, npr. oko Vinkovaca, u bosanskoj Posavini, govore Muslimana kod Jajca, srpske govore u karlovačkom području.

Uz modernu, iscrpnu monografiju o veoma osebujnoj kajkavskoj riječi, iako pred vratima Zagreba, gotovo nepoznatoj, izradio je monografije (u suautorstvu s Božidarom Finkom) Govor otoka Žirja, Karlovački govor, Hrvatski ekavski govori jugozapadno od Vinkovaca.

Istraživao je fonološku razinu, uključujući akcentuaciju, morfologiju; rješavao je pitanja tipologije i razvoja kajkavskih govora i skupina, ali i drugih hrvatskih govora, međudijalekatsku i međujezičnu interferenciju, socijalnu uvjetovanost suvremenih jezičnih pojava. Za atlas srednjojužnoslavenskoga dijasistema izradio je inventar kajkavske problematike. Uredio je knjigu Zagrebački KAJ, u kojoj je prikazana zagrebačka kajkavska riječ u prošlosti i danas, gdje je njegov poseban doprinos povijesni i sociolingvistički aspekt. Pridonio je i onomastičkom istraživanju hrvatskih krajeva.

Mnoge je govore istražio za Hrvatski jezični atlas, djelo u čijem skorom završetku istraživanja neće sudjelovati, a jezični je atlas fundamentalno djelo svakoga nacionalnoga jezikoslovlja, filologije i kulture. Na njemu je radio cijele svoje znanstvene djelatnosti, na kraju u izradi djela Fonološki opisi čakavskih govora obuhvaćenih Hrvatskim jezičnim atlasom, što je prvi svezak od triju (slijede kajkavski i štokavski), jedinstveni pothvat ne samo u slavenskom jezikoslovlju.

Za sličnu knjigu Fonoloških opisa hrvatskosrpskih, slovenačkih i makedonskih govora obuhvaćenih Opšteslovenskim jezičkim atlasom izradio je 8 fonoloških opisa hrvatskih punktova. Za Općeslavenski lingvistički atlas, najveći pothvat slavistike, istražio je devet punktova, izradio, sam ili u suautorstvu, sedam karata. Interpretirao je hrvatsku građu za karte autora svih nacionalnih slavenskih povjerenstava.

Do kraja svojega radnoga vijeka radio je na fundamentalnom novijem djelu hrvatske leksikografije, Rječniku hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika, kao autor i član redakcije. Bio je najbolji poznavalac toga idioma i prikazao ga u nevelikoj, ali dragocjenoj monografiji, svojevrsnoj gramatici, Kratki navuk jezičnice horvatske (Jezik stare kajkavske književnosti), koja je primjer povezivanja sinkronije i dijakronije, prvi cjelovit opis jezika stare kajkavske književnosti,

Dao je organizacijske i teoretske postavke za kajkavski dijalektni rječnik (Zasade Rječnika hrvatskih kajkavskih govora), za skupljanje građe i njezinu leksikografsku obradu. Na njegovoj izradi neće surađivati, kao ni na rječniku Turopolja, koji nakon njegove monografije treba dobiti i djelo svojega velikoga rječničkoga blaga, jer osim svoje jezične osebujnosti dalo je autora prvoga kajkavskoga rječnika, jednoga od prvih rječnika hrvatskoga jezika – Jurja Habdelića.

Sudjelovao je u organizaciji i izradi, kao autor i urednik, Rječnika gradišćanskohrvatkoga književnoga jezika; radio na Enciklopedijskom rječniku njemačko-hrvatskoga, na Švedsko-hrvatskom rječniku.

Opsegom nije velik njegov rad na suvremenom hrvatskom književnom jeziku, ali je također nezaobilazan, rješavao je dileme jezičnoga standarda – leksičke, gramatičke, pravopisne, terminološke. Sudjelovao je u mnogim drugim projektima s dijalektnoga područja, među njima i umjetničkim – festivalima, recitalima, kazališnim, filmskim, surađivao je s Hrvatskim narodnim kazalištem, s glumcima Radija Zagreb, prenio u staru književnu kajkavštinu dijaloge za film Seljačka buna 1573.

U važnim trenucima hrvatskoga jezika bio je na čelu ustanove kojoj je zadatak bio njegovo proučavanje, predsjednik Hrvatskoga filološkoga društva, sudjelovao je u raspravi o samosvojnosti hrvatskoga jezika.

Uz veliku erudiciju i znanstvenu djelatnost, koja je prerano prestala, na našu veliku žalost i štetu djelatnosti kojima se bavio, nezaobilazna je također ljudska i kolegijalna strana njegove osobnosti, u poticanju, pomoći, kolegama, znao je reći pravu riječi u njihovim životnim pitanjima. Tek nam predstoji prikazati njegov bogat i raznovrstan znanstveni i drugi rad, koji uz sva velika priznanja koja je dobio – od nacije, znanstvenih ustanova, regionalnih zajednica, ipak nije dovoljno vrednovan.

Plodna znanstvena djelatnost Antun Šojat unaprijedila je hrvatsko i slavensko jezikoslovlje, prvi je od velikih hrvatskih dijalektologa koji je najveći dio svoje erudicije i znanstvene djelatnosti posvetio rodnom idiomu – kajkavskom narječju, u prošlosti i danas.