U znaku crne strane života

Ovogodišnje Dane satire odredile su dvije provedbene tematske niti: obiteljski disharmonijski odnosi, koji zrcale društvene odnose, i odnos zajednice prema starosti

Premda mikrostrukturne odrednice semantema satira u sebi uključuju moguć razmak od najbjelje komike do najsivljega sarkazma, svakodnevni naš ovotrenutni život, na koji od postanka žanra kazališne i dramske satire najčešće upućuje posebnost/satiričnost određenog oblika, odlučio je da na ovogodišnjim Danima satire, trideset i šestima po redu, koji se prvi put nazivaju imenom njihova prošle godine preminula utemeljitelja, pa dobivaju puni naziv i vječnu posvetu u imenu Dani satire Fadila Hadžića, kazaljka egzistencijalnoga sata bude okrenuta većinom crnoj, nelijepoj i tužnoj strani života (usuprot šarenilu dizajna plakata), što je dugogodišnji izbornik Hrvoje Ivanković, ovaj put odabravši deset predstava iz Hrvatske i inozemstva raspoređenih od 1. do 16. lipnja većinom na pozornici domaćina i organizatora, Satiričkoga kazališta Kerempuh te Zagrebačkoga kazališta mladih, određuje rečenicom „Kazalište koje životu gleda u zube“, naglašavajući dvije provedbene tematske niti: obiteljske disharmonijske odnose, koji suodzrcaljuju društvene odnose, i odnos društva prema starosti. Osim nekoliko tzv. zabavnih predstava većinu je zbog oslonjenosti na fenomene i estetiku crnila i tuge teško bilo gledati – unatoč dobroj izvedbenoj razini i „misaonim“ dramaturško-redateljskim te višekratnim glumačkim uranjanjima u dublje umjetničke slojeve.

Obiteljska fotografija, iz predstave Moj sin samo malo sporije hoda Ivora Martinića

Dva vida starosti

Tako na otvaranju 1. lipnja prikazana predstava Dabogda te majka rodila, prema istoimenu romanu Vedrane Rudan, koji dramatizira redateljica Tatjana Mandić Rigonat, u koprodukcijskoj izvedbi Hrvatske drame Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci i HKD-a Teatar Rijeka angažiranom scenskom nazočnošću Edite Karađole kao Majke i Zoje Odak kao Kćeri donosi gorku i crnu satiru na obiteljske (ne)odnose i lažnu skrb osoblja doma umirovljenika. U 2. lipnja izvedenoj predstavi Prolazi sve, prema drami Dubravka Mihanovića, u produkciji Gradskoga dramskog kazališta Gavella iz Zagreba, u režiji Olivera Frljića, prikazuje se ozračje odlazaka, napuštenosti i sjećanja također u umirovljeničkom domu, ali u drukčijem, felinijevskom okviru. U „komediji svakodnevne tragedije“ Kumovi Dušana Kovačevića, u autorovoj režiji i izvedbi Zvezdara teatra iz Beograda, prikazanoj 3. lipnja, ističu se Predrag Miki Manojlović, glumačkom energijom i šarmom, kao Milan, i Radoslav Milenković, kao Vučko, naizgled ekspresionističkim izrazom, pokazujući otkačenu alegoriju svakodnevnoga bestijalnog besmisla.

U predstavi Prasac koji gleda u sunce Kazališta Marina Držića, izvedenoj 4. lipnja, autorice i redateljice Olje Lozica, ističe se djevojčica Gracija Filipović, koja najbolje pokazuje posljedice destrukcije obitelji u maloj sredini. U 5. lipnja prikazanoj predstavi Ja, tata! Bjarnija Haukara Thorssona Teatromana i Teatra Exit iz Zagreba u režiji Borisa Kovačevića briljira Rakan Rushaidat u stotinjak dramskih osoba prikazujući komedijsko-satirične oštrice sindroma raznoznačenjskoga očinstva. Šestoga lipnja, na Dane satire Fadila Hadžića dolazi Šibensko kazalište, predstavom Pir malograđana Bertolta Brechta u režiji Dražena Ferenčine nastavljajući istraživati kazališne klasike. Osmoga lipnja Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Zajca prikazuje u Zagrebačkome kazalištu mladih „komediju u tri dijela“ prema tekstu Dubravke Ugrešić Baba Jaga je snijela jaje u režiji Ivice Buljana u kojoj glumački svjedoče o ženskoj životnoj predstavi i Alma Prica i Ana Karić i Milena Zupančič. Devetoga lipnja Kerempuhova Krletka prema tekstu Jeana Poireta u režiji Krešimira Dolenčića angažmanom cijeloga ansambla svjedoči, pak, o naizgled rubnim društvenim paradoksima. Trinaestoga lipnja na Kerempuhovoj pozornici prikazano Pismo iz 1920. godine Olivera Frljića u produkciji Bosanskoga narodnog pozorišta Zenica i Internacionalnoga teatarskoga festivala MESS slaže mozaik o raspadu „društvene obitelji“. Na pozornici matičnoga kazališta ZKM prikazuje 14. lipnja predstavu Moj sin samo malo sporije hoda autora Ivora Martinića i redatelja Janusza Kice u kojoj sjajnim redateljskim vođenjem, u teškoj drami o mladom invalidu, glumački ansambl na tragu najbolje gavelijanske suigre slaže spoj čehovljanske, joneskovske i naše svakodnevice, s jednakim prinosom slutnje, stanke i točne emocije blistavih uloga Doris Šarić Kukuljica, Ksenije Marinković, Urše Raukar, Lucije Šerbedžija, Jadranke Đokić, Vedrana Živolića, Krešimira Mikića, Damira Šabana, Sretena Mokrovića i Gorana Bogdana.

Glavna nagrada za mušku ulogu pripala je Rakanu Rushaidatu

Najviše nagrada ZeKaeM-u

Ocjenjivački sud (Bojana Radović, urednica kulture Večernjega lista, pokrovitelja Dana satire, Vilim Matula, glumac, i Dora Ruždjak Podolski, kazališna redateljica, predsjednica) najviše nagrada dodjeljuje zekaemovskoj predstavi Moj sin samo malo sporije hoda. Pripada joj: Velika nagrada Večernjeg lista za najbolju predstavu u cjelini, Zlatni smijeh za najbolju režiju Januszu Kici, Zlatni smijeh za najbolji tekst Ivoru Martiniću, Zlatni smijeh, glavna nagrada za žensku ulogu, Kseniji Marinković (za ulogu Mije), Nagrada Ivo Serdar „za ulogu najbolje prihvaćenu od publike“ Doris Šarić Kukuljica (uloga Ane) i Zlatni smijeh, jedna od pet ravnopravnih glumačkih nagrada, Krešimiru Mikiću (uloga Mihaela).

Zlatni smijeh Mladen Crnobrnja Gumbek, glavna nagrada za mušku ulogu, pripala je, za ulogu/uloge u predstavi Ja, tata!, Rakanu Rushaidatu Teatromana i Teatra Exit. Nagrada Sabrija Biser „mladom glumcu za uspjelo interpretiranu ulogu karakterne komike“ pripala je Filipu Križanu (za uloge Momka, Mladića i Tina Latina u predstavi Prolazi sve Gradskoga dramskog kazališta Gavella). Za istu su tu predstavu Zlatni smijeh (pet ravnopravnih glumačkih nagrada) dobile Jelena Miholjević (za ulogu Franje Rožić) i Dijana Vidušin (za uloge Druge trudnice, Maje, Katarine Jurkić Kate i Saške). Istu je nagradu dobila i Olivera Baljak (za ulogu Depresije u predstavi Dabogda te majka Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, Hrvatske drame, i HKD-a Teatra Rijeka) i Mario Mirković (za ulogu Francis) u predstavi Jeana Poireta Krletka Satiričkoga kazališta Kerempuh. Zlatni smijeh, „tri posebna priznanja“, dobili su Irma Omerzo za koreografiju predstave Prolazi sve, predstava Pismo iz 1920. Olivera Frljića „za hrabro preispitivanje identiteta“ i Olja Lozica, autorica i redateljica predstave Prasac koji gleda u sunce, „za odvažno kazališno ispitivanje“.

Pobjeda zagrebačke škole satire

Mi koji smo pogledali sve predstave možemo posvjedočiti da su se Dani satire Fadila Hadžića odvijali na očekivanoj organizacijskoj i umjetničkoj razini, u okviru precizne selekcije Hrvoja Ivankovića, i da je, procjenjujući prema nagradama, pobjedu odnijela zagrebačka autorska, redateljska i glumačka energija, pa bi sintagmatski neologizam ili neologična sintagma zagrebačka škola satire koju sam skovala gledajući predstave o crnilu, starosti i muci života možda najbolje odredio/odredila ovogodišnje Dane satire Fadila Hadžića. Nakon dodjele nagrada 16. lipnja, u subotu, prikazana je predstava U isto vrijeme na starom mjestu POUVG-a i Scene Gorica kanadskog autora Bernarda Sladea. Premda sam se pitala zašto se Ivica Kunčević, majstor hrvatske kazališne režije spreman za remek-djela hrvatske i svjetske književnosti, odlučio za tu „romantičnu komediju“ o preljubu s protagonistima Doris i Georgesom, koja je postala brodvejski hit, tijekom izvedbe postalo je jasno da Kunčević osim preobrazbe imena u hrvatska, u Nedu i Vinka, preobražava i kontekst te iza naizgled laka teksta pronalazi satiru na pozadinu – na hrvatsku situaciju od kasnih sedamdesetih godina 20. stoljeća do 21. stoljeća, u preljubničkim intervalima ljubavi i pozadinskih smrti i tragedijâ u šest slika u ljubavnim susretima vikendom svakih pet godina. I ovom se predstavom Lana Barić potvrđuje kao neiscrpan glumački talent, u suigri s Kunčevićevim pouzdanim glumcem Goranom Grgićem postižući niz emotivnih, komedijskih, tragedijskih i satiričnih preobrazbi i uvrštavajući se u sam vrh mlađih hrvatskih glumica te dobro poantirajući satiričnu tragikomediju Danâ satire Fadila Hadžića i današnjih naših hrvatskih i globalizacijskih egzistencijalnih dana. Možda će naše vrijeme stvoriti neku sasvim drukčiju kazališnu satiru.